Na zemljotresom razorenom području može se odmah nakon katastrofe očekivati čitav niz službenih osoba, profesionalnih i volonterskih postrojbi: medicinare, policajce, vatrogasce, vojsku … Međutim pojavljivanje profesionalnih kuhara na području pogođenom zemljotresom, pravo je iznenađenje i vrlo neobična, ali tako ljudska i topla gesta kršćanske ljubavi. Svoje iskustvo i organizacijske sposobnosti, svoje umijeće koje su stjecali tijekom godina pripreme hrane u vrhunskim restoranima stavili su na raspolaganje onima koji su ostali bez doma, bez vlastitog ognjišta, bez kuće i kuhinje u kojoj bi mogli pripremiti topli obrok.
Skršeni osjećajem nemoći
Kad se zemlja potrese toliko da zidovi i krovovi kuća popuste i sruše se, ljudi koji su u njima živjeli u nekoliko minuta ponestane osjećaj zaštićenosti i doživljaj sigurnosti. Uobičajene svakodnevne navike i običaji, koji su do tada činili dane normalnima, u tili čas prestaju, što samo po sebi izaziva osjećaj straha. Doživljaj nemoći pred razornim djelovanjem zemljotresa oduzimaju mogućnost kontrole situacijom, a nemoć i neizvjesnost također je izvor osjećaja straha. Kad čovjek stoji pred svojim srušenom i raspuklom kućom u kojoj je godinama živio, u koju je uložio gotovo sav svoj život, osjeća bezvrijednost svoga rada, a i života. Gubitak doma, koji je do nedavno bio i njegova najveća imovina, stradalnik često doživljava kao nestajanje vlastite vrijednosti, vlastitog dostojanstva. Onaj tko je posjedovao dovoljno dobara za dostojanstven život, tko je zarađivao dovoljno svojim rukama i umijećem, u par trenutaka postaje korisnikom humanitarne pomoći, jadnik kojemu je potrebna pomoć da bi preživio. Do prije neki čas osjećao se dostojanstvenim čovjekom, svojim nas svome, gospodarom u vlastitoj kući, poštovanim i cijenjenim zbog marljivosti koja se očitovala u uzornom održavanju domaćinstva, sad je bez igdje ičega – skršen osjećajem nevrijednosti. Dok je prije par dana u miru jeo kruh svoj, sad mu ne preostaje drugo, nego pružiti ruku da bi zatražio koru kruha i zdjelicu tople juhe. U takvoj situaciji često ne pomaže ni bespogovorno prihvaćanje situacije i pomirivanje s činjenicom da se ništa drugo ne može i da je nevolja koja ga je snašla „Božja volja”. Takav doživljaj u situaciji nemoći još više naglašava stanje poniženosti i potkapa doživljaj dostojanstva čovjeka u nevolji.
Ugodnost doma i ognjišta
Negdje u dubini ljudskoga bića, još od davnih vremena ovladavanja umijećem održavanja vatre, stoji iskustvo ognjišta, mjesta oko kojega se okuplja i grije obitelj. To iskustvo ucijepljeno je u ljudski doživljaj doma i obiteljskog zajedništva. Iako je čovjek tisućama godina prihranjivao sebe i svoju obitelj onim što je našao u prirodi, ne birajući što jede, ovladavanje vatrom, iznjedrilo je još jednu, izričito ljudsku oznaku prapovijesnog čovjeka: pripremu hrane kuhanjem. Ovladavanje umijećem kuhanja u procesu pripreme hrane čini čovjeka čovjekom. Kuhanje hrane čovjeka je učinilo različitim od životinja. U kuhinji se razvijala inteligencija. Zbog razvoja kuhanja došlo je do usavršavanja osjeta okusa, kao i doživljaja ugode i neugode. Ugoda i neugoda su temeljni doživljaji koji još i danas vrlo često upravljaju ljudskim odlukama i ponašanjem. Dobar ili loš okus hrane činio je razlike među ljudskim društvima i obiteljima. Kulinarska umijeća predstavljala su identitet neke grupe ljudi ili naroda, pa čak i čitavih civilizacija. Razmjenom ideja i dobara dolazilo je i do razvoja kulinarskih vještina, a kuhinje su postale važan razlikovni čimbenik društvenog identiteta. Hrana i začini povezivali su ili odvajali kontinente i civilizacije, oblikovali društva i politike. Hranom se iskazivala pripadnost obitelji, narodu i božanstvima. Hranom se pokazivala odanost Bogu, vjernost narodu, povezanost sa zemljom na kojoj netko živi. Često se događalo da su zbog hrane i začina pokretani ratovi, a mnogi su bili spremni žrtvovati i svoj život radi toga što su smatrali da im uzimanje i blagovanje hrane svojstvene tuđoj kulturi i religiji ljudi oduzima njihovu slobodu i ruši njihovo ljudsko dostojanstvo.
Dostojanstvo i hrana
Gotovo svi oblici ljudskog postojanja vezani su uz hranu i kuhinju. Na temelju običaja vezanih uz pripremu hrane i uz blagovanje određenih vrsta hrane razlikuju se socijalne skupine ljudi. Hranom se pokazuju razlike između bogati od siromašnih, između onih koji su na vlasti i njihovih podanika. Hrana je duboko vezana s doživljavanjem vlastitih i tuđih zasluga, časti, moći, ugleda, (samo)poštovanja i dostojanstva. Kuhanje i pečenje hrane tijekom dugog vremena postojanja ljudskog roda povezano je s doživljajem ljudskog dostojanstva. Hranom pokazujemo poštovanje dostojanstvu drugih ljudi. Ako drugome ponudimo hranu koju i sami jedemo, pokazujemo da je naš sustolnik istog dostojanstva kao i mi. Pripremom hrane za drugoga izričemo priznanje dostojanstvu čovjeka koji će ju blagovati. Hrana i ljudsko dostojanstvo idu rukom pod ruku.
Dar kršćanske ljubavi za život dostojan čovjeka
U središtu kršćanske vjere nalazi se hrana. Isus Krist ostavio je onima koji se okupljaju u njegovo ime sama sebe pod prilikama hrane, kruha i vina. Najveći izričaj kršćanske ljubavi je podijeliti kruh svoj s gladnima, a lomljenje i dijeljenje kruha međusobno znak je zajedništva onih koji uprisutnjuju Krista u današnjem svijetu. Podijeliti kruh s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnika, odjenuti gola i ne sustezati se u pomoći svome sunarodnjaku su putevi kojim i danas dolazi svijetlo u mračni svijet. Onima koji primaju ovakve znakove Božje prisutnosti i pomoći svoje braće kršćana i drugih ljudi pruža se ruka koja ih podiže iz tame poniženosti i uspravlja ih ponovo na vlastite noge (usp. Iz 58,6-8; 60,1-22). Kršćanska pomoć u ljubavi (Caritas) nema samo cilj utažiti glad i žeđ, pokriti golotinju i pružiti krov nad glavom, nego vratiti dostojanstvo. Nebrojeni paketi pomoći koji su upućeni iz brige i ljubavi stizali na potresom pogođena područja primani su kao znak solidarnosti, znak priznanja dostojanstva. Poslana i primljena odjeća, higijenske potrepštine i novac podijeljeni su i još se dijele potrebnima s ljubavlju, jer su vrijedni i dostojni živjeti kao i drugi ljudi. Stambeni kontejneri, kakav-takav krov nad glavom, nisu samo zaštita od vremenskih nepogoda i hladnoće, nego su darovani i prihvaćeni kao zaštita ljudskog dostojanstva. Čitava vojska volontera koji su svojom dobrovoljnošću i radom na zemljotresom pogođenom području izraz su ponajprije brige za očuvanje dostojanstva unesrećenih i obezdomljenih ljudi.
Čovjeka dostojno jelo
Među mnogim volonterima koji su požurili na Banovinu ističe se primjer profesionalnih kuhara koji su već prvi dan nakon zemljotresa organizirali pripremu toplih obroka za potrebite. Mnogi unesrećeni bili bi sretni da im je tada pružena samo zdjelica tople juhe, a hrana koju su kuhali profesionalni kuhari bila je mnogo više od toga. Hrana, topli i svjež obrok, što su ga ovi profesionalni kuhari volonteri spremali tijekom nekoliko tjedana nakon glavnog zemljotresa, ublažila je onu prvu navalu osjećaja skršenosti i nemoći. Obroci koji su kuhari volonteri pripremali u na brzinu improviziranoj kuhinji bili su čovjeka dostojna hrana. Pripremom toplih jela kuhari su grijali srca stradalih ljudi. Kad se sruši kuća i kad čovjek ostane bez svega, kad se smrzneš čekajući hoće li biti još podrhtavanja tla, topao i kvalitetan ručak je vrhunski dar kojim te netko može obdariti. Svojim kvalitetnim jelima, pripremljenima od svježih namirnica, unesrećenima su dizali nadu u dobrotu drugih ljudi, nadu u bolje sutra, nadu u obnovu razrušenih domova, nadu da će preživjeti. Ovo djelo kuhara profesionalaca volontera na Banovini neka je na čast, a nama neka njihovo svjedočanstvo ljubavi izraženo pripremom hrane neka bude na poticaj. U hrani koju su od prvog dana nakon zemljotresa kuhali kuharski volonteri unesrećeni su mogli osjetiti da im ne nedostaje prijatelja, da je cijela domovina ljudi uz njih, da su voljeni i cijenjeni, da ih Bog nije kaznio ni napustio, da su u očima ljudi i u Božjim očima još uvijek vrijedni i poštovani, da im je dostojanstvo vraćeno.