Kad kažemo riječ srce, naše se misli najprije usmjeruju na organ koji kuca u našim grudima i tjera krv našim žilama. Rjeđe pomislimo kako riječ srce označava ne samo dio našeg tijela nego i središte i sjedište našeg emocionalnog i moralnog života. Srce je stoga simbol svega onoga što s njime povezujemo. Često i sami govorimo kako je potrebno doći do nečijeg srca ili nekome otvoriti srce, kako netko ima tvrdo ili meko srce. Kažemo da je netko nekome srce dao, a da pri tome ne mislimo na donaciju organa nego na privrženost i ljubav koju netko nekome iskazuje. Hrabro srce, strašljivo srce, dobro srce simbolične su metafore kojima želimo izraziti stanje čovjeka i njegove stavove. Govoreći o nečijem srcu mi mislimo na osobu i time označavamo cijelog čovjeka. Tako i danas, slaveći blagdan srca Isusova ne mislimo samo na njegovo srce koje je kucalo u njegovu tijelu dok je hodao sa svojim učenicima prašnjavim putovima Galileje i Judeje, na njegovo srce koje je vojnik probio kopljem dok je visio na križu, nego i na središte i izvorište njegove ljubavi prema nama. Sjećamo se njegovih osjećaja i njegove privrženosti koju je iskazivao ljudima svog vremena i nama danas. Slaveći Srce Isusovo ne želimo odvojiti materijalno i osjećajno od ongo duhovnog elementa koji je često previše naglašen u pobožnosti Isusovu srcu. Slavljenje Srca Isusova, jer srce predstavlja cijelog čovjeka, jer predstavlja cijelu osobu, i dušu i tijelo, dovodi nas stoga do pobožnosti i slavljenju Isusa kao čovjeka i Boga. Srce, kao središte ljudskog bića ujedinjuje u sebi sve ljudske moći i iz njega proizlazi svako ljudsko djelovanje, pa tako u pobožnosti Srcu Isusovu i mi priznajemo i slavimo njegovu tjelesnost i njegovo božanstvo.
Srce Isusovo u današnjem slavlju nam se predstavlja kao ranjeno srce, srce probodeno. Ne radi se opet samo o probodenom srcu koje je ranjeno kopljem nego i o ranjenoj i neuzvraćenoj ljubavi koju i mi osjećamo pa i izričemo simbolično i metaforički da nas srce boli zbog nečije nevjere ili ne uzvraćanja osjećaja od strane onih kojima smo svoje srce dali ili poklonili. Ta patnja i bol je stvarna i realna premda naše tjelesno srce u tim trenutcima gotovo jednako kuca. Tako je i ranjeno srce Isusovo simbol njegove patnje i boli zbog neuzvraćene ljubavi onih zbog kojih je srce njegovo i stvarno probodeno, a i stvarna bol zbog narušenih odnosa između ljudi i ljubavi njegova srca koja se neprestano izlijeva na dar svakom čovjeku.
Srce Isusovo slika je i simbol njegova kompletna života i njegova stava naspram ljudi, njegovih osjećaja samilosti i sudjelovanja u život čovjeka. Slijediti Isusovo srce i moliti da Boga da učini srce naše po srcu svome stavlja pred nas potrebu intimnog upoznavanja Isusa i njegovih osjećaja, njegove poniznosti i blagosti. Želja da i naše srce bude po Srcu Isusovu dovodi nas pred odluku slijediti njegove moralne pouke i nasljedovati put njegovih zapovijedi. Takvu odluku često nismo spremni donijeti pa zbog toga preziremo i Srce Isusovo i njegovu ljubav prema nama. Čitamo često u Svetom Pismu o tome kako se Bog žali zbog odbacivanja i preziranja ljudi. To je, na žalost, gorka istina koju i mi često osjećamo i kažemo da nam srce pati zbog neuzvraćene ljubavi. Često se to događa jer ne poznajemo onoga tko nas ljubi i ne poznajemo veličinu njegove ljubavi. Tako i Bog želeći da se vratimo poziva čovjeka da ga upozna i prepozna kolika je njegova ljubav. Zbog toga je i poslao svoga Sina, utjelovio se i postao čovjekom. Zbog toga je u njemu kucalo ljudsko srce koje je i danas prisutno među nama po sakramentu njegova tijela, Euharistije.
Slaveći stoga danas Srce Isusovo mi izričemo svoju vjeru Bogu koji nas ljubi. Vraćamo se njemu u želji da ga bolje upoznamo. Prepoznajemo Božju bol i njegovu ranjenost zbog naše neuzvraćene ljubavi. Želimo mu biti blizu jer nas on voli i ljubi. Saznajemo kako njegova ljubav ima samo jedan cilj da mi budemo sretni. On nas ljubi zbog toga jer želi da se mi osjećamo voljenima.
Značenje ljubavi u ljudskom životu od prevelike je važnosti za čovjekov ispravan rast i razvoj kako na duhovnom, tako i na emocionalnom području. Ljubav je važna i za naš tjelesni razvoj i za naš ovozemaljski život. Izrazi ljubavi u obliku milovanja, zagrljaja i poljupca od iznimne su važnosti za svakog čovjeka, osobito za dijete koje se razvija prema zrelosti. Zato je Bog htio i postati čovjekom, uzeti srce od mesa koje kuca kao i naše.
U euharistijskom zajedništvu koje doživljavamo blagujući tijelo Kristovo doživljavamo i mi danas da smo zamilovani Božjom ljubavlju po našoj braći i sestrama, po našim muževima i suprugama, po našoj djeci i mladima, po starcima i staricama. Doživljavamo zagrljaj i poljubac mira i radosti koji nam svjedoči Božju ljubav prisutnu u našoj svakodnevici. Doživljavamo se Božjom djecom koju on neizmjerno ljubi i voli, ne samo duhovno nego i tjelesno, svim svojim srcem.