Ljudi već tisućljećima na različite zahvaljuju Bogu i Zemlji na dobroj žetvi. Ove svečanosti su kroz stoljeća imala kako svjetovni tako i religiozni karakter, a tradicija ovih proslava korijene vuče još iz davnih biblijskih vremena pa čak i ranije. Svečanosti zahvale zemlji na plodovima koji osiguravaju nastavak života ujedno je i prigoda prisjećanja na često težak i naporan rad zemljoradnika ali i na činjenicu da dobra žetva ne ovisi samo o marljivosti ljudskih ruku, već i o povoljnim klimatskim uvjetima i milosti Božjoj. Tom bi se prigodom vjernici trebali sjetiti i onih kojima kruha svagdanjega nedostaje – gladnih i siromašnih. Time dan zahvalnosti za žetvu postaje i danom doživljavanja vlastite odgovornosti i brige za zemlju, druge ljude i sva druga stvorenja.
Zahvalnost – rajski doživljaj
Zahvalnost za plodove zemlje proizlazi iz prepoznavanja tla kao izvora hrane. Međutim, svima je jasno, da hrana ne raste sama po sebi, ma koliko tlo bilo plodno. Hrana je uvijek plod ljudskoga rada i Božjeg blagoslova. Čovjek je stvoren da obrađuje zemlju i da je čuva, a hrana je dar ljudskome rodu i nagrada onima koji se prema zemlji ponašaju s poštovanjem izvršavajući od Boga povjerenu zadaću. Za ispunjenje svoga poslanja zemlja čovjeku zauzvrat pruža sigurno mjesto stanovanja i svojom mu plodnošću osigurava hranu za život (usp. Post 2,15-16). Ljudski rod po plodnosti zemlje doživljava znakove Božjeg blagoslova i materijalno blagostanje mu je znak Božje naklonosti. Stanje blagoslova podrazumijeva uključenost, umreženost, uzajamno podržavanje i potpomaganje čovjeka i tla na kojemu i od kojega živi. Stanje blagoslovljenosti podrazumijeva dobar život i izaziva zahvalnost Bogu i zemlji. Ostvarujući povezani i umreženi svijet uzajamne brižnosti i čuvanja stvorenja, čovjeku ipak, zbog napora, kaplje znoj sa čela, jer je to vrlo ozbiljan i odgovoran, a i fizički težak posao. Tim poslom, s kapljama znoja na čelu, čovjeku je dana mogućnost biti sretan i zadovoljan već ovdje na zemlji. Omogućeno mu je da s radošću prima svaki, pa i oskudan urod zemlje. Moguće je da bude zadovoljan sa svojim domom, u svom mjestu i na svojoj zemlji kakva god da ona jest. Moguće je voljeti svoju zemlju, ma kako ona bila škrta i neplodna, pronaći u njoj zadovoljstvo i uživati u njezinoj ljepoti. Zahvalnost za zemlju, za njezinu plodnost i za svaki Božji dar proizlazi iz vjere da Bog nikada ne napušta svoja stvorenja nego se za njih brine po plodnosti tla i po hrani koja na njemu rodi.
Opasnost da od zemlje napravimo pakao
Svaki muškarac i žena koji žive od svoga rada i obrađivanja zemlje dobro znaju da sam rad nije toliko naporan, pa makar izazivao i fizičku pojavu znoja na licu. Ne opterećuje toliko ljudsko biće naporan i težak rad, koliko ga opterećuje situacija duševne nesigurnosti glede uspjeha i posljedica njegovih napora. Zemljoradnici svojim radom teže ostvariti sigurnost preživljavanja za sebe i za vlastitu obitelj. Ipak velika je razlika između doživljaja svog zemljoradničkog posla kao rajske blagoslovljenosti i paklene prokletosti. Oni koji svoj zemljoradnički posao doživljavaju kao prokletstvo i zemlju kao mjesto muka i odvojenosti od Boga sami sebi prave „pakao“ već ovdje na zemlji. Oni gube povjerenje u Boga i u plodnost svoje zemlje. Oni žive u uvjerenju da je priskrbljivanje hrane sebi i svojoj obitelji toliko postalo neizvjesno, nesigurno i opterećeno mogućnošću neuspjeha te stavljaju u pitanje Božju prisutnost i blizinu u njihovu životu i radu. Ne primjećuju Božje darove koji im se pružaju po plodnosti zemlje i ne gaje zahvalnost za darove svojih njiva, nego im je srce otežalo u gramzivosti i sebičnom prisvajanju zasluga za ono što je zemlja donijela kao svoj plod. Radi toga izrabljuju tlo, cijede njegovu životvornu snagu, čine ga jalovim, neplodnim, onemogućuju ga u ispunjenju njegove zadaće koju je od Boga primilo. Preziru i samoga Boga i njegov blagoslov milosnog darivanja plodnosti. Plodnost zemlje smatraju zaslugom vlastite umješnosti. Umjesto životvornog raja u kojemu Bog i čovjek surađuju na održavanju plodnosti tla, zemlja postaje neplodan pakao.
Zahvalnost za plodove zemlje je čin odgovornosti Bogu
Biblijski nauk o zemlji i praksa društvene pravednosti naglašavaju i stavljaju kao obvezu svakom vjerniku pravičan stila ponašanja prema Bogu i prema bližnjima, osobito prema onima koji su obespravljeni i ekonomski nemoćni. Prema biblijskoj vjeri Boga se priznaje svojim i na njegov Savez se ispravno odgovara ispravnim i pravednim upravljanjem zemljom. Nema Božjeg blagoslova ako izbjegavamo odgovornost prema zemlji. Svako nedisciplinirano i nebratsko postupanje sa zemljom će u konačnici doći na naplatu (usp. Mih 2,1-5). Grabež za plodovima tla je nedopustiv način ponašanja. Tlo donosi bogatu žetvu ako se čovjek prema zemlji ponaša odgovorno. Samo će oni koji ‘hode s Bogom’ baštiniti zemlju Post 9,9-13; Mih 6,8; Mt 5,5).