Uskrsnuće se u kršćanskom vjerovanju razumijeva najčešće kao izvanredan događaj. Opisane činjenice da Marija Magdalena dolazi na grob, nalazi da je grob otvoren, hitno javlja Petru i „drugom učeniku kojega je Isus ljubio“, a oni trče prema grobu, upućuju na uznemirenost i burnost osjećajnog svijeta onih koji su ih doživljavali. Ipak, ovaj opis, nasuprot usplahirenosti Isusovih učenika, govori o miru i spokoju, o urednosti i logičnoj očekivanosti onoga što se dogodilo s Isusom. Ovaj duboko promišljeni opisu mjesta Isusova uskrsnuća s detaljima o stanju „povoja“ i „ubrusa“ potiču nas na shvaćanje Uskrsa kao redovnog načina promišljanja i doživljavanja našeg vjerničkog života.
Opazi povoje gdje leže
U Ivanovom opisu mjesta Isusova uskrsnuća nije u središtu prazan grob, nego jedan naizgled nevažan detalj: povoji i ubrus. Upravo taj detalj se može smatrati ključem razumijevanja izvješća o uskrsnom jutru. Evanđelist ne opisuje sam čin uskrsnuća, nego nas uvodi u prostor i primjećivanje znakova koji govore i potvrđuju Isusov novi i drugačiji život. U grobu u kojemu nema mrtvoga tijela, pojavljuju se tragovi koji govore o životu. Povoji se u ovom kratkom opisu spominju dva puta. Najprije ih je učenik koji „stiže prvi na grob“ opazio povoje gdje leže (r. 5), a zatim Petar, koji je ušao u grob, ugledao „povoje gdje leže“. Ova dvostruka napomena o povojima očito nije slučajna, nego svjesno upućivanje na detaljno promatranje.
Ključna je činjenica da povoji „leže“. Nisu razbacani niti uklonjeni, nego su ostali na mjestu, kao da su ostavljeni u onom stanju koji prati oblik tijela koje je bilo njima umotano. Ovaj detalj isključuje mogućnost krađe Isusova tijela iz groba kako su to tvrdili Židovi i naredili vojnicima da tako opravdaju čudesan nestanak Raspetoga. Lopovi, naime, ne bi ostavljali uredno složene pogrebne tkanine, niti bi imali vremena za takvu sabranost i preciznost izvlačenja tijela iz platnenog ovitka. Ivanov opis stanja platnenih povoja u grobu sugerira da tijelo nije izvučeno iz njih, nego da ih je na neki način „napustilo“ ostavljajući platno poput ljušture. Ivanova je poruka da platno govori o uskrsnuću kao o preobrazbi, a ne kao o povratku u prijašnje stanje života.
Stanje Isusovih povoja dodatno se može objasniti usporedbom s opisom Lazarova uskrišenja. Kad je Lazar izlazio iz groba „noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom“ (Iv 11,44). Lazarovo uskrišenje bilo je povratak u stari život, koji će ponovno završiti smrću, a Isusovi povoji ostaju kao nijemi svjedoci da je nastupila nova stvarnost. Ivan svjedoči da Uskrsnuće nije reanimacija, oživljavanje na stari život, nego prijelaz u novi život koji više nije podložan smrti.
Ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj
U Ivanovom opisu spominje se i „ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu“ (Iv 20,6-7). Detalji o stanju ubrusa ukazuju na red, smirenost i sabranost u trenutku uskrsnuća. Uskrsnuće nije kaotičan čin, nego događaj koji nosi obilježje svjesnosti, mira, promišljenosti i unutarnje logike događaja. Ubrus nije samo odložen, nego „napose svijen“. Ova činjenica sugerira osobni čin dovođenja grobnoga mjesta u stanje reda i pospremljenosti. Uskrsli ostavlja diskretan trag svoje prisutnosti u grobu. Isus je nakon uskrsnuća sam uredio mjesto svog prebivanja. Ono što je pripadalo njegovom starom životu ostalo je iza njega uređeno. Nije iza sebe ostavio nered, nego red. Nije uništio tragove svog ovozemaljskog postojanja, nego ih je posložio i ispunio novim smislom. Njegov život u potpunosti, do zadnjeg detalja, ispunjen je znakovima koji odražavaju potpuni smisao.
Put prema iskustvu uskrsnuća
Povoji i ubrus su slika naših vlastitih iskustava pred tajnom uskrsnuća. Koliko puta se nalazimo pred „praznim grobom“ vlastitih očekivanja, planova ili sigurnosti? Koliko puta se čini da je nešto završilo i da više nema smisla? Na prvi pogled ostaje samo praznina. No, evanđeoski tekst nas uči drukčijem pogledu. Upravo među „ostacima“ stoje znakovi početka novoga života. U svijetu obilježenom brzinom, bukom i površnošću, lako je previdjeti te znakove. I mi smo pozvani najprije „opaziti“, zatim „promatrati“ i naposljetku „vidjeti“ duboki smisao svoga života. U primjećivanju diskretnih znakova Božjeg života među nama započinje uskrsni put svakog vjernika. Taj put nas vodi od praznine prema punini života.