Na uskrsno jutro crkve zamirišu po šunki, kobasicama, luku i jajima. Slavlje Vazma u našim kršćanskim vjerničkim zajednicama je označeno običajem blagoslivljanja hrane. Ovaj je običaj toliko snažno uvezan sa slavljem Uskrsa, a ponekad se čini da je i jači od njega. Misna slavlja uz koja se blagoslivlje hrana su u mnogim župama i crkvama najposjećenija. Čak i u doba najstrožih pandemijskih zabrana i ograničenja kad nije bilo dopušteno slaviti euharistiju uz prisutnost puka, u nekim župama su vjernici i svećenici pronalazili načine da se hrana pošto-poto blagoslovi. Jer, kakav je to Uskrs bez blagoslovljene hrane?! Ipak, unatoč tome što se blagoslov hrane često smatra ostatkom poganskih običaja, uskrsna hrana govori i poručuje o tajnama vjere mnogo više nego se to na prvi pogled čini. Donošenje hrane na blagoslov ostatak je dijela onoga slavlja što su ga na vazmeno jutro nakon cijelonoćne službe hvalbenog Vazmenog bdjenja doživljavali kršćani Crkve prvih stoljeća. U zajedničkom blagovanju, ne samo euharistijske hrane, nego i one obične i svakodnevne, kršćani su na uskrsno jutro doživljavali puninu Euharistije, puninu zajedništva ljubavi.
Jesti svjesno, zdravo i dobro
Hrana nikada nije samo hrana, namirnice koje žvačemo i gutamo. Uz hranu uvijek ide poruka. Hrana nosi značenje, pa se njome hrani i duša i tijelo, stvaraju veze i gradi zajedništvo. Hrana je uvijek simbol koji upućuje na drugu stvarnost. Osobito to vrijedi za uskrsnu hranu. Počevši od slavlja mise posvete ulja na Veliki četvrtak, zatim slavljenja mise Večere Gospodnje, pa posta i nemrsa na Veliki petak, pa sve do pripreme uskrsne hrane tijekom Velike subote i svečanosti blagoslova hrane u subotnju večer ili na uskrsno jutro čitavo slavlje Vazmenog trodnevlja označeno je hranom. Hrana koju vjernici o Usksu nose na blagoslov svjedoči o dubini povezanosti Vazmenog otajstva sa svakodnevicom vjerničkog života. Blagoslov i podjsjećanje na simboličnu vrijednost hrane produžuje se u svakodnevcu jer je hrana koja se nalazi u košarici upravo ona koja se i inače koristi. Simbolika ulja povezuje maslinove grančice kojima su židovska djeca mahala Mesiji sa svakodnevnim mukama zemljoradnika maslinara, a još više daje značenje Božje blizine u sakramentalnim slavljima krštenja, potvrde, ređenja i bolesničkog pomazanja. Kruh i vino, znakovi zajedništva euharistije, podižu svijest o utkanosti Božje prisutnosti u našu svakodnevicu. Janje, šunka, meso, znakovi su tjelesne žrtve Kristove, ali i znakovi njegova i našega tjelesnog uskrsnuća. Jaja označavaju novi život koji se rađa iz groba uklesnog u stijeni. Luk, mlado povrće, sir i druge biljke označavju nicanje života iz zemlje, plodove uskrsnuća što nastupa kad sjeme posijano u zemlju umre da bi dalo novi život. U uskrsnoj košarici simbolikom hrane sažeto je Vazmeno otajstvo i najveće tajne vjere koje kršćani doživljavaju, obnavljaju i obredno tumače tijekom slavlja Svetog trodnevlja. To nije euharistijska hrana, kruh i vino koje se koristi u slavlju mise, nego obična hrana s posebnim značenjem. Tu običnu hranu koja simbolično označava Uskrs i Uskrsloga kršćani su blagovali na uskrsno jutro zajedno. Slavlje Uskrsa produživali su i proširivali na svoj svakodnevni život. Blagoslovljenu uskrsnu hranu blagovali su s nakanom da u svoje tijelo unesu uskrsnu radost i od nje žive svaki dan.
I Isus je jeo na Uskrs!
Zaprepaštenost učenica i učenika na uskrsno jutro činjencom da Isusova tijela nema u grobu pretvorila se u veliku radost kad se pojavio u prostoriji gdje bijahu zaključani zbog straha od Židova. Međutim, unatoč svemu što je Isus govorio, glavni znak prepoznavanja događao se u trenutcima kad je Isus jeo, uzimao hranu pred njihovim očima. Prva evanđeoska izvješća o Isusovu uskrsnuću i susreti učenika s njime označeni blagovanjem hrane. Iako je učenicima je gorjelo srce dok im je Isus tumačio Pisma na putu u Emaus, Kleofa i njegova supruga nisu ga prepoznali dok nije sjeo s njima za stol i blagovao kruh (Lk 24,13-32). Odmah nakon toga, prema evanđelju sv. Luke, slijedilo je ukazanje u Jeruzalemu. Učenici kojima se Isus ukazao, zbunjeni i prestrašeni pomišljahu da vide duha ili kakvu utvaru. Prava radost i prepoznavanje nastalo je nakon što je Isus pred njima uzeo i pojeo komad pečene ribe (Lk 24,41-43). I na obali Genezaretskog jezera, kao i u prethodnom slučaju, Isus pita: “Imate li što za jelo?” Učenicima koji su čitavu noć ribarili pripravio je doručak: ribu pečenu na žeravici i kruh. Nitko se nije ni usudio posumnjati jer su znali da je Gospodin (Iv 21,1-14). Blagovanje hrane znak je Uskrsloga i njegove prisutnosti duhom i tijelom nakon uskrsnuća. Blagovanje hrane i to ne samo euharistijskog kruha i vina, nego prave i dobre hrane, bilo je znak prisutnosti Krista Uskrsloga te podržavalo svjedočenje vjere u svakodnevici prve Crkve. “Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike” (Dj 2,46). Svijest pripadanja Crkvi, zajednici vjernika u uskrsnuće, povezana je sa sviješću o vrijednosti hrane, sa sviješću da hrana otvara oči za gledanje i shvaćanje stvarnosti života uskrslim očima i iskustvom.
Jesti sa sviješću iskustva uskrsnuća
Za uskrsni blagoslov hrane ne biraju se samo jestvine koje imaju simboličku vrijednost, nego se između te razne hrane biraji ponabolji komadi mesa, najzdravije biljke, najljepše ukrašen i uređen kruh, najkvalitetnije vino i rakija, najbolja i najizvrsnija hrana. Hrana se lijepo i pregledno poslaže, uredi i upakira u najljepšu košaru ukrašenu najkrasnijim ručnim radom. Sve to označava dostojanstvo Božjeg blagoslova, ali i dostojanstvo hrane, kao i onih koji će nakon blagoslova sudjelovati u prvom obroku uskrsnog jutra. Međutim, svijest zahvalnosti ne bi trebala prestati nakon uskrsnog doručka. Gozba izvrsnom i blagoslovljenom hranom se nastavlja svaki, svakim obrokom koji se u zajedništvu članova obitelji blaguje. Okupljenima oko obiteljskog stola upravo po hrani kojom se održava obiteljsko zajedništvo i međusobna povezanost Uskrsli Krist posvjedočuje da je potpuno nazočan za svakog čovjeka i svako stvorenje. Pa čak i onda kad jedemo sami, kad nam nedostaju sustolnici, svijest o zajedništvu stola s Uskrslim Kristom, ujedinjuje nas sa svim ljudima i čini nas sustolnicima Božjega Kraljevstva. Svijest zajedništva s Bogom prigodom blagovanja hrane uvijek je povezana sa sviješću i iskustvom vjere u uskrsnuće kroz našu svakodnevicu. Zbog toga je potrebno, ne samo na Uskrs, nego prije svakoga obroka zaustaviti se u zahvaljivanju Bogu prije i poslije jela. Papa Franjo u enciklici Laudato Si’ poziva sve vjernike da se vrate tom lijepom običaju, punom dubokog smisla. “Taj trenutak blagoslova, premda kratak, podsjeća nas da naš život ovisi o Bogu, jača naš osjećaj zahvalnosti za darove stvaranja, izražava zahvalu onima koji nam svojim trudom i radom priskrbljuju ta dobra i učvršćuje našu solidarnost s najugroženijima” (LS 227).