Obilježavanje Svjetskog Dana hrane, Dana zahvalnosti za plodove zemlje i Dana kruha je lijepa svečanost. Tom prigodom se podiže svijest o važnosti proizvodnje vlastite hrane, o ekološkoj proizvodnji namirnica, o potrebi očuvanja prirode te o važnosti zdrave prehrane. Uvriježeni običaj je da sredinom listopada izrazimo i zahvalnost Bogu za kruh i sve plodove zemlje. Ovim se danima najviše vesele vrtićarci i osnovnoškolci nižih razreda. U te dane njihove mame i bake znale su zasukati rukave, ispeći peciva i kruhove, slatke i slane domaće kolače. Sve se češće događa da se na stolu priređenom o Danima kruha pronađu kruhovi i peciva kupljeni u žurbi tog jutra u pekarnici nedaleko ulaza u školu. Miris pekarskih proizvoda rezerviran je za pekare i prodavaonice. Iz naših je domova nestala raznolikost okusa i oblika kruha. Dok pred pekarskim pultom razmišljamo koji ćemo kruh izabrati, promislimo i o tome što kupovinom kruha dobivamo, a što gubimo.
Jedemo tuđi kruh
Zastanemo li pred izlogom neke standardne pekarnice ili na odjelu nekog supermarketa gdje se prodaje kruh i promotrimo li izložene proizvode možda ćemo se i iznenaditi kad primijetimo koliko je vrsta kruha ponuđeno na prodaju. Svakome prema njegovu izboru i ukusu nudi se za svaku vrstu gladi i za svaku vrstu obroka neka vrsta kruha ili krušnog proizvoda. No, preko polovice proizvoda od pšenice i drugih žitarica koje kupujemo i blagujemo nisu proizvod hrvatskih mlinara, pekara i poljodjelaca. Kruh koji svakodnevno blagujemo umiješen je daleko od hrvatskih polja. Prosječni kupac koji se nalazi pred policom nakrcanom krušnim proizvodima vrlo često se ne propitkuje o porijeklu kruha koji će blagovati. Najčešće pitanje koje mu pada na pamet je hoće li imati dosta u novčaniku da plati ono što je zaželio pojesti. U Hrvatskoj se godišnje troši 42,4 kg kruha i peciva po članu kućanstva. Unatoč plodnosti i rodnosti naših njiva i oranica na kojima je čak i u ovoj nepovoljnoj godini urodilo više žitarica nego je potrebno za prehranu stanovništva naše domovine, poražavajuća je činjenica da se kruh i krušni proizvodi nemilice uvoze. Radi čega je cijena kruha, i općenito hrane, u Hrvatskoj veća nego u zemljama EU velika je tajna. Ili možda i nije.
Seljacima krušne mrvice
U Hrvatskoj smo u 2023., prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, uvezli kruha, peciva i drugih pekarskih proizvoda u vrijednosti od 308,3 milijuna eura, dvostruko više nego što izvozimo. K tome otkupna cijena pšenice drži se na niskim razinama, a cijene kruha neprestano rastu te su se u zadnjih 7 godina povećale gotovo pet puta. Odgovor na pitanje radi čega je prosječna cijena pšenice u drugim zemljama EU oko 230 €, a u Hrvatskoj se najkvalitetnija klasa pšenice trži po 188 € za tonu poljodjelcima nije poznato. Trgovci i preprodavači dobro znaju odgovore na ova pitanja. Njima velika zarada, a seljacima mrvice. Dok se, kao i svake jeseni, ratari hvataju za glavu i razmišljaju kako se pripremiti za sjetvu i za koju se kulturu opredijeliti, trgovačke se ruke sve jače stežu oko njihova vrata. Odustajanje od obrade zemljišta sve je češća misao koja ih obuzima. U našoj zemlji se uzgajanje hrane čini sve neisplativijom djelatnošću. Nije tako samo s pšenicom, nego i s mlijekom, stokom i drugim živežnim namirnicama. Ratari očekuju razumijevanje i pomoć, a pomoći niotkuda. Nastavi li se ovakav trend, poljoprivrednici neće imati dovoljno sredstava za obrađivanje polja i uzgoj hrane, a još će manje imati volje za taj posao. Na našim poljima nećemo imati što žeti, a mlinovi i silosi će ostati prazni. Što možemo poduzeti, mi maleni potrošači u raljama velikih i moćnih?
Trbuhom za kruhom
U veze između nas i našeg kruha ugnijezdili su se trgovci i preprodavači koji procjenjuju koliko smo snažan stisak oko grla kadri trpjeti i koliko dugo. Kruhu će cijena biti sve veća, a plodna područja naše domovine sve manje naseljena. Trgovcima i preprodavačima na radost, nama na žalost! Cijena već podcijenjenog hrvatskog poljoprivrednog zemljišta, neobrađenog i neželjenog, još će više potonuti. Radi čega je plodno tlo u Hrvatskoj nekoliko puta jeftinije od tla u drugim zemljama EU? Znaju trgovci. Niskim cijenama poljoprivrednih proizvoda obezvrjeđuje se i zemlja i ljudi koji tu zemlju obrađuju. Ono malo zemljoradnika koji su se, često iz inata, uporno držali svog posla što su im ga djedovi ostavili u nasljeđe, odselit će trbuhom za kruhom – za tuđim kruhom u tuđu zemlju! Mogućnost da budemo gladni svoga kruha uz tako bogatu i plodnu zemlju vrlo je izgledna. Pljačkaju nas i obezvrjeđuju našu zemlju da bi je kasnije jeftino kupili? Izgleda nevjerojatno!? Trgovci to namjerno rade, a mi brzo moramo postati toga svjesni. Sve je međusobno povezano! Ne vratimo li u svoje navike, bar jednom tjedno, mijesiti svoj kruh od brašna s naših njiva, peći ga u svom domu i radosno ga blagovati sa svojom obitelji, stavljamo u opasnost gubitak vlastite neovisnosti u svojoj zemlji.
Svoj kruh u svoje ruke!
Uglavnom se događa da se samo uz Dane kruha selom i gradom, kućama i stanovima, školama i vrtićima proširi onaj karakteristični miris svježe pečenog kruha što su ga umijesile ruke naših majki i baka. Premda je umijeće pripravljanja kruha utkano u temelje naše civilizacije, već se može ustvrditi da su današnje generacije ljudi izgubile to uljudbeno postignuće. Rijetki su koji danas vladaju tehnikom miješenja, dizanja i pečenja kruha. Civilizacijsko dostignuće prvoga reda smo zaboravili i već je davno prestalo biti naša svakodnevna rutina. Time nismo izgubili samo užitak u mirisu svježe pečenog kruha u našemu domu, nego nam se dogodilo i to da smo izgubili povezanost s vlastitim plodnim tlom, sa svojom zemljom i ljudima koji je obrađuju. Izgubili smo povezanost između vlastitih ruku i svoga kruha. Svoj kruh u svoje ruke!
Jesti svoj kruh u svome domu nije samo mudra izreka, nego usmjerenje duha koje trebamo vratiti i ponovo oživjeti. Obnovu pečenja svoga kruha i obnovu duha ne može učiniti nitko umjesto nas. A umijeće pečenja kruha nije teško niti komplicirano. Namirnice su nam poznate: brašno sa slavonskih ravnica, svježa voda iz velebitskih izvora, malo soli iz morskih solana. Svega toga još imamo u našoj domovini. Još nedostaje kvasac! Ali, jao! Kvasac se u Hrvatskoj više ne proizvodi! Te dvije tvornice smo već odavno prodali! Ništa zato, uzgojit ćemo kiselo tijesto – kao stari Egipćani – sve od početka! Kruh od kiselog tijesta (sourdough) je u trendu! A ako ste zaboravili kako se to radi, očito niste slušali svoju baku ili babu ili nonu. Nema veze, neki influencer ili lifecoach će vas poučiti po visokoj cijeni. Zaborav se skupo plaća!