Prvo čitanje: Otk 7,2-4.9-14
U kasnoj fazi vladavine cara Domicijana (81.-96. g.), kada je carski kult dostigao svoj vrhunac nastaje Knjiga Otkrivenja napisana najvjerojatnije oko 95.-96. godine. U to doba car Domicijan je pridao sebi naslov „Dominus et Deus noster“ (Gospodin i Bog naš), a kršćane koji su se opirali iskazivati mu poštovanje i odbijali sudjelovati u carskom kultu njegova božanstva nemilosrdno je progonio. Autor knjige Otkrivenja, koji se prema predaji identificiran s apostolom Ivanom, piše svoje djelo na otoku Patmosu, gdje je bio prognan zbog kršćanskog svjedočenja (Otk 1,9). Knjiga je upućena sedmerim Crkvama u rimskoj provinciji Aziji (današnja zapadna Turska) (Otk 2–3), kršćanskim zajednicama koje se suočavaju s različitim kušnjama koje obuhvaćaju čitav niz vanjskih i unutarnjih pritisaka od ekonomskih nedaća, nutarnje mlakosti, stvaranja kompromisa i raznih prilagodbi neprijateljskom okružju do otvorenih progona i prisile na odreknuće od svoje vjere. Cijela knjiga Otkrivenja može se čitati kao ohrabrenje Božjem narodu koji pripada Kristu da se u svim danima kušnji i progona nalazi pod njegovom zaštitom, te da ga čeka slavna budućnost. Izabrani reci Otk 7,2-4.9-14 dio su teksta koji opisuje ključno nebesko viđenje i daje teološku interpretaciju onoga što slijedi nakon sadašnjih muka i bolnih iskustava.
Opečačivanje 144 tisuće iz 12 plemena Izraelovih (r. 1-8) i viđenje velikog mnoštva pred prijestoljem (r. 9-17) predstavljaju teološki ključne elemente za razumijevanje i tumačenje ovoga dijela teksta. Slika opečačivanja 144 tisuće i slika mnoštva su dva opisa iste skupine vjernika, tj. iste Crkve. Pečat (sphragis) je znak vlasništva i zaštite – slično kao kod i žigosanja robova i životinja. Onaj tko nosi Božji pečat pod Božjom je zaštitom jer pripada njemu, a onaj tko nosi „znak zvijeri“ (Otk 13,16-17) pripadnik je suprotstavljenog mnoštva određenog za propast. Pečat na čelu odgovara starozavjetnoj predaji (Ez 9,4) i znaka na čelu vjernih u Jeruzalemu prije razaranja (tāu), a kasnije se u teološkoj tradiciji poistovjećuje s krštenjem kao neizbrisivim „pečatom“ koji označava pripadanje Bogu i njegovu narodu – Crkvi. Broj 144 tisuće nije matematički, nego simbolički broj (12 x 12 x 1000) gdje 12 x 12 označava sva plemena a broj 1000 označava mnoštvo) (r. 4). Novi narod Crkve sastoji se od svih plemena svijeta, a nije zamjena za Izraelski narod. Radi toga se u opisu novoga naroda navodi četverostruki opis pripadnosti i međusobne etničke povezanosti: „iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika!“ (ethnos, phylē, laos, glōssa) što predstavlja starozavjetnu sliku univerzalnosti spasenja (Dan 7,14). Ova slika ne predstavlja ukidanje i brisanje nacionalne oznake (12 plemena) spasenja Izraela, već njezino potpuno ostvarenje. Paradoksalna je slika onih koji stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem. Oni su, unatoč tome što se nalaze usred muke i krvi, sada čisti i bijeli. Mnoštvo kršćana nije izbavljeno od nevolje, već prolazi kroz nevolju bez oštećenja časti i dostojanstva.
Pečat na čelu ne označava fizičku imunost od patnji i muka, nego imunost od ogrješenja vlastitih ruku i duše u kušnjama koje je su pred njih stavile izazovne okolnosti u kojima žive svoj kršćanski život. Pobjeda i čistoća se ostvaruje kroz nevolje, ne mimo njih. Sveci su oni koji su prošli kroz velike nevolje i kušnje, a ne oni koji su ih izbjegli. Sveci nisu „individualisti“ koji su se samostalno izborili za „svoje spasenje“ i na taj način postali heroji vjere, nego članovi Crkve, naroda, plemena, puka i jezika, dio mnoštva svjedoka koje nitko ne može izbrojiti. Sveci su oni ljudi koji su članovi svoga naroda, dio svoje obitelji i plemena, ljudi koji govore razumljivim jezikom. Postajanje svetim ne može se uspoređivati s postizanjem članstva u nekom elitističkom klanu u koji ulaze samo oni koji su službeno proglašeni svecima, niti oni koji su svojim asketskim i ekstremno pobožnim životom pokazivali svoju pripadnost Bogu. Isto tako svetost ne poznaje nacionalna, etnička i obiteljska ograničenja, pa se ne može svece smatrati samo i isključivo „našima“. Svetost je sveopća oznaka svih članova Crkve koji su se preselili u vječnost dana na radost i uzor svima koji trenutno prolaze kroz slične poteškoće života.
Otpjevni psalam: Ps 24,1-6
Izbor redaka iz Ps 24 usredotočuje nas na pitanje tko može uzići na goru Gospodnju i stajati na mjesto njegova prebivanja (r. 3). Odgovor o kvalitetama onoga tko može stajati pred licem Gospodnjim (r. 4) sukladan je s blaženstvima koje čitamo u Mt 5,1-12a. U psalmu se pojašnjava slika stajanja pred prijestoljem Jaganjčevim iz apokaliptičke vizije (Otk 7) i oznake blaženstva koje obećava Isus (Mt 5) te se time daje odgovor na pitanje o moralno-duhovnom karakteru onih koje nazivamo svetima i blaženima. Psalam time funkcionira kao starozavjetni „glas naroda“ koji se pita: „tko je svet?“ Važno je primijetiti da se već u prvom retku psalma naglašava kako mjesto na kojem je svetost vidljiva nije ograničeno samo na stajanje pred prijestoljem Gospodnjim, nego je to cijela zemlja i sve na njoj, čitav svijet i svi koji na njemu žive! (r. 1) Svetost je dostupna svima i svuda!
Drugo čitanje: 1Iv 3,1-3
Prva Ivanova poslanica vjerojatno je napisana u efeškoj zajednici krajem 1. stoljeća, nakon nastanka Ivanovog evanđelja, kao odgovor na konkretnu pastoralnu situaciju u kojoj se događao unutarnji raskol. Neki članovi koji „od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas“ (1 Iv 2,19). prema kasnijoj otačkoj predaji predstavljaju one koji su zapali u krivovjerje negiranja Kristove ljudske naravi (doketizma) ili su zagovarali razne gnostičke stavove tvrdeći da je duhovno važnije od materijalnog. Odlomak 1 Iv 3,1-3 uvod je u veću cjelinu u kojoj se raspravlja o statusu Božje djece i o grijehu.
Status i dostojanstvo djece Božje je neopozivi Božji dar (r. 1) koji u kršćanima čini dvojnu promjenu: „djeca se Božja zovemo, i jesmo.“ Kršćani nisu samo primili kršćansko ime, nego su i postali djecom Božjom. Radi toga što pripadaju Božjem svijetu, koji je u Ivanovoj terminologiji sasvim drugačiji od zemaljskog svijeta, kršćani nisu prepoznati kao domaći u ovome svijetu. Svijet (kosmos) u ivanovskom rječniku nosi negativno značenje i treba ga razumjeti kao strukturu otpora Bogu i njegovoj (na)misli spasenja. Međutim, unatoč sadašnjoj situaciji u kojoj se u potpunosti još ne vidi ono što status Božjega djeteta daje, u budućnosti će se ta stvarnost u potpunosti otkriti i ostvariti: „bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest“ (r. 2). Vidjeti Krista kao što jest (kathōs estin) označava potpuno spoznajno suobličenje s njim. Ovo je jedan od najsnažnijih iskaza onog što se u (istočnoj) teologiji naziva pobožanstvenjem (theōsis). Pobožanstvenje, postajanje djecom Božjom, ne znači da čovjek postaje Bog, nego da po milosti (daru) sudjeluje u Božjem životu. Nada da je takav život moguć i da već postoji u onima koji ispovijedaju vjeru u Krista rađa konkretne promjene u svakodnevici i oblikuje kršćanski život prema slici Sina Božjega (r. 4).
Kršćanski identitet djece Božje nalazi se u stalnoj napetost između „već“ i „još ne“ koja je konstitutivna oznaka kršćanskog postojanja. Bez stalnog nastojanja oko života „između“ ili padamo u stanje realnog eshatologizma – sve već imamo, pa se onda oko ničega ne moramo truditi – ili u futuristički eshatologizam (još ništa nemamo, pa se u ovome svijetu ne vrijedi ni truditi da išta ostvarimo). Srednji put, koji se na temelju tumačenja čitanja 1 Iv 3,1-3 predlaže, jest eshatološka nada koja poziva na djelovanje sadašnjosti, jer ne postoje dva vremena i dva svijeta (prije i poslije smrti) nego samo jedno Božje vrijeme i jedan Božji svijet (Ps 24,1).
Čitanje iz 1 Iv 3,1–3 pruža duboki teološki temelj svetkovini Svih svetih. Sveci su ljudi koji su prihvatili dar da budu djeca Božja te već sada žive u zajedništvu s Bogom. Njihovo božansko posinstvo nije samo naslov ili obećanje, nego se očituje u njihovom konkretnom životu po djelima ljubavi. Ta se svetost ostvaruje u svakodnevnoj brizi za obitelj, zajednicu, narod, domovinu i cijeli svijet. Djela učinjena iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu imaju već sada trajnu vrijednost, jer svoj puni smisao nalaze u Bogu i njegovu kraljevstvu. Življenje i ponašanje slično Bogu već je sada i u ovome svijetu jedino logično ponašanje, čak i onda kada se plodovi takvoga života ne vide odmah.
Evanđelje: Mt 5,1-12a
U tumačenju odlomka Mt 5,1-12a koji je prvi od pet Isusovih Govora na gori (Mt 5 – 7) važno je osim povijesnog i socijalnog konteksta ozbiljno uzeti i slavlje svetkovine Svih svetih kao liturgijski kontekst čitanja i suvremenog razumijevanja Isusovih Blaženstava. Odlomak, čiji su glavni sadržaj makarizmi (blagoslovne izreke koje u starozavjetnoj predaji označavaju stanja sreće utemeljena i ostvarena radi konkretnog Božjeg djelovanja – Ps 1,1; Ps 32,1; Izr 3,13) uvod je u cjelokupni Matejev opis Isusova poslanja. Povijesni kontekst pisanja Govora na gori je stanje zbunjenosti i nesnalaženja zajednice vjernika koja je bila povjerena Matejevoj pastoralnoj skrbi. Zajednica vjernika, mahom porijeklom prognani Židovi iz Jeruzalema, upravo je prošla kroz traumatični proces odvajanja od sinagoge. Izopćeni iz zajednice svoga naroda morali su se suočiti s pitanjem kako dalje nastaviti živjeti svoju vjeru. Ima li smisla nastaviti živjeti prema Mojsijevoj predaji s kojom su bili prisiljeni prekinuti? Vrijede li za njih još uvijek Mojsijeva pravila, jer su bez svoje krivice izopćeni i odbačeni od svoga naroda i vjere što je nastala iz Zakona? Radi toga Matej predstavlja Isusa kao novoga Zakonodavca koji izgovara osnovna pravila života u pet govora na „gori“ (oros) (r. 1) poput Mojsija na Sinaju. Kršćanima koji su navikli na jasna pravila Tore, Isusov govor na Gori, predstavlja novi Zakon prema kojemu će oblikovati svoje svakodnevne odluke i usmjeriti svoje djelovanje. Tako se Govor na gori može čitati, shvatiti i tumačiti kao uputa za postizanje svetosti današnjim kršćanima u svim okolnostima njihovih života.
U nabrajanju blaženstava uočljiv je dvostruki naglasak. Prva četiri blaženstva (siromasi duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravde) opisuju duhovno-egzistencijalno stanje primanja. Druga četiri (milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni radi pravde) opisuju aktivno duhovno-etičko djelovanje. Stanja sreće koje se očituje kao plod blaženstava nisu obećanja za budućnost. Starozavjetna pozadina riječi blaženi (ʾašrê) označava sadašnje stanje sreće koje je plod primjećivanja i uživanja plodova konkretnog Božjeg djelovanja. Krivo bi bilo proglašavati blaženstva obećanjima budućeg stanja i nagradom za sadašnje djelovanje. Upravo suprotno. Blaženstva proglašavaju sadašnje stanje sretnim i blagoslovljenim. Siromasi duhom (r. 3) su svjesni svoje ovisnosti o Bogu i radi toga ne polažu oslonac svoga života na vlastit snage i resurse. Ožalošćeni (r. 4) ne predstavljaju osobno emocionalno stanje tuge, nego je to oznaka onih koji prema starozavjetnoj predaji (Iz 61,2-3) oplakuju (sadašnje) stanje grijeha i razorenosti odnosa s Bogom i ljudima, ne tuguju radi toga što ih je netko drugi ražalostio. Krotkost (r. 5) ne označava slabost i pokorenost nego kontroliranu snagu (Br 12,3) i udomaćenost u zemlji (Ps 36,11) koja omogućuje mirno stanovanje i prebivanje u zajedništvu i slozi s članovima svoje obitelji, kao i brigu za svoju domovinu, te ne odobrava bilo koji oblik počinjenosti, iskorištavanja i izrabljivanja bilo ljudi bilo stvorenja. Gladni i žedni pravednosti (r. 6) nisu ono kojima je učinjena nepravda i koji žude za ostvarenjem svojih prava, nego se gladnima i žednima označavaju oni koji trajno žude i nastoje živjeti u skladu s Božjom voljom i načelima njegova Kraljevstva te smatraju je pravna sigurnost i moralna ispravnosti nešto bez čega se ne može živjeti, pa aktivno traže načine da se Božja volja ostvari za sve ljude. Milosrdni (r. 7), nisu oni koji se nadaju da će svojim opraštanjem i suosjećanjem postići Božje milosrđe za same sebe, da će biti nagrađeni jer su bili dobri, nego oni koji primjećuju da već sada primaju sve kao dar Božjeg milosrđa, oni koji svojim životom svjedoče sposobnost čovjeka da mu Bog iskaže svoje milosrđe – svjedoci da je oproštenje grijeha i preobrazba ljudi već sada stvarno moguća. Čisti srcem (r. 8) nisu ono koji su moralno besprijekorni i koji se uzdržavaju od grijeha (Ps 24,4), nego oni koji s nerazdijeljenom ljubavlju i s unutarnjom iskrenošću gledaju Boga kao uzor svoga djelovanja (1 Iv 3,2) pa u svome životu već sada djeluju (kao da su stalno) pred „Božjim okom“ i u zajedništvu s njime. Za one koji su čista srca Bog je svuda i svagda prisutan, a oni se pred već sada radosno žive bez obzira kako teške okolnosti bile. Mirotvorci (r. 9) nisu pasivni pacifisti koji stvaraju kompromise radi mira, nego aktivni graditelji blagostanja na zemlji. Hebrejska riječ koja se najčešće prevodi riječju mir (šalom) ne označava samo odsutnost sukoba, nego govori o blaženom stanju zadovoljstva i punine, postignute cjelovitosti i sklada u odnosima s ljudima i stvorenjima. Mirotvorci liječe odnose, obnavljaju zajedništvo, prekidaju neprijateljstva i po svome aktivnom djelovanju postaju prepoznati kao djeca Božja. Biti mirotvorac ne znači „biti dobar i miroljubiv“, nego biti sličan Bogu i aktivno (s nutarnjim žarom) stvarati blagostanje za sve ljude ovdje i sada.
Blaženstvo progonjenih (r. 10-12) je izravno Isusovo obraćanje učenicima koji su progonjeni radi pravde (r. 10). Ono je povezano s četvrtim blaženstvom. Matej očito i izravno povezuje stanje progonstva vlastite zajednice i identificira ga sa sudbinom proroka Starog zavjeta (r. 12) stvarajući teološki temelj interpretacije kršćanskih stradanja kao nastavka proročkog svjedočenja.
Propovjednik se mora uzdržati od tumačenja Blaženstava kao identifikacijskog teksta koji pruža sredstva za postizanje svetosti. Trud oko izvršavanja blaženstava ne obećava nikakvu nagradu i ne jamči nikakvu posebnu zaslugu. Blaženstva su stanje života koje je već sada počelo i događa se upravo u ovom vremenu i prostoru. Blaženstva nisu „etički kodeks“ ni pravila ponašanja kojima se postiže svetost, nego je u njima riječ o karakteristikama koje Isusovi učenici trebaju već sada i ovdje gajiti i razvijati. Blaženstva nisu nedostižni ideal koji će se jednom u budućnosti ostvariti. Sveci su konkretni ljudi koji su ih živjeli u konkretnim okolnostima svoga života, ne svojom snagom kao moralni heroji, nego kao svjesni primatelji Božje snage i milosti.