„Čovjek je dio cjeline koju nazivamo svemirom. Ta cjelina za nas je ipak vremenom ograničeni dio prostora. Radi toga same sebe, svoje misli i osjećaje doživljavamo kao nešto odvojeno od ostatka. To je svojevrsna optička varka ljudske svijesti. Ova zabluda nam je neka vrsta zatvora koji nas ograničava na naše osobne želje i naklonost prema nekolicini nama najbližih osoba. Naš je zadatak osloboditi se tog zatvora širenjem kruga suosjećanja na sva živa bića i cijelu prirodu u njenoj ljepoti.“ (Albert Einstein, 1950.)
Ove misli koje je Albert Einstein poslao pismom svome prijatelju u potpunosti opisuju život pape Franje. Nasuprot skučenom antropocentrističkom svjetonazoru promicao je sasvim drugačiji uvid u stvarnost i preporučivao svim ljudima izlazak iz zatvora sebičnosti čije zidove ljudski rod neumorno gradi vjerujući da će ga tehnički napredak i briga oko samih sebe zaštititi od ranjivosti i smrtnosti. Papa Franjo je nasuprot partikularističkom svjetonazoru promicao ideju holističkog doživljavanja svijeta u kojemu su sva stvorenja dio jedne velike cjeline, a čovjek, čitav ljudski rod smatrao je dijelom sveopćeg bratstva i zajedništva. Zemlja je naš zajednički dom, a sve je međusobno povezano i nitko se iz tog zajedništva ne smije osjećati i doživljavati isključenim osnovna je misao koja označava pontifikat pape Franje.
Ni jedan papa do pape Franje nije donio tako snažne teološke promjene koje je tumačio u svojim enciklikama, pobudnicama i govorima. Katolička socijalna misao za vrijeme njegove papinske službe doživjela je velik evolucijski korak. U enciklici Laudato Si’ (2015) nije riječ samo o potrebi zaštite okoliša i promjeni nauka o ekološkoj krizi nego o vjerničkoj odgovornosti za cijeli svijet, za društvenu nepravdu, za potrebu promjene ekonomskih pravila u korist siromašnih, za važnost novih koraka u duhovnosti i življenju evanđeoskog navještaja. Govoriti o zaštiti okoliša nije moguće bez brige za siromašne, za radnike i seljake, za zajednice domorodačkih plemena kao i bez govora o potrebi promjene života cijele civilizacije razvijenih i tehnički naprednih naroda, bez poticanja drugačijeg pristupa životu u svijesti stanovnika milijunskih gradova, ekonomski dobrostojećih pojedinaca kako je to naglasio Papa Franjo u pobudnici Querida Amazonia (2020).
U nauku pape Franje posebno je značajan pojam integralna ekologija koji obuhvaća novu duhovnu dimenziju života. Usred ekološke degradacije svijeta i sustava života na planetu kršćanski nauk nije nadnaravna doktrina vjere koja se živi izdvojeno i neovisno. Evanđeoska vjera se ne može živjeti izvan ovoga svijeta. Cijela kultura suvremenog čovjeka vapi za promjenom i napretkom prema shvaćanju da je Zemlja naš zajednički dom, a da postupci jedne generacije ljudi utječu na uvjete života slijedećih naraštaja. Djelima i propustima koji štete Božjem stvorenju ljudski rod upada u stanje ekološkog grijeha koji još nije službeno definiran, premda je papa Franjo tako često naglašavao potrebu odgoja osobne vjerničke savjesti i društvenog ozračja osjetljivog na etičko i moralno promišljanje postupaka vjernika i pripadnika cijelog ljudskog roda prema stvorenjima i Stvoritelju.
Svojim čestim pozivima na ekološko obraćenje papa Franjo je upućivao na duboku promjenu načina života i shvaćanja svijeta, prirode, drugih ljudi i samoga Boga. Sva stvorenja zaslužuju poštovanje i brigu. Sve što činimo ima svoj učinak ne samo na vezu između nas i Boga. Saveznička povezanost koju je uspostavio Stvoritelj postoji između svih stvorenja. Ona je starija i važnija od moralnih pravila života koja su zapisana u Dekalogu. Saveznički odnos između Boga, ljudskog roda, svih stvorenja i same zemlje podloga je i tlo iz kojega izrastaju pravila Zapovijedi Božjih što ih je na Sinaju Mojsije dao svome narodu i nama. Cijeli ljudski rod je obveznik Saveza što ga je Bog uspostavio pred praocem Noom nakon Potopa. Bog se obvezao čuvati Zemlju i sva stvorenja, mjesto boravka i zajedništva ljudskog roda. Savezom s Davidom Bog je učinio Zemlju mjestom svoga prebivališta. Zemlja je dom svih stvorenja, dom ljudskoga roda i dom Božji – naš zajednički dom. Nije potrebno da čovjek bude kršćanin da bi toga bio svjestan. Već samim time što je netko čovjek dovoljno je. Svijest da vjernici i svi ljudi ne žive u ovom svijetu kao u nečemu tuđem i nečemu što je prolazno i osuđeno na propast i odumiranje mijenja ponašanje u odgovornu brigu. Kršćanima napose je potrebna svijest da je svijet naš i Božji dom, a time i još veća odgovornost za ovozemaljsku stvarnost. Ovisno o tome kao se u njemu ponašamo svijet može biti predokus rajskog zajedništva ili mjesto muka i žalosna dolina suza. Svijet nije čekaonica za vječnost, nego mjesto gdje se zajedništvo s Bogom i svim stvorenjima već ostvaruje.
Papa Franjo nije propuštao priliku u svojim govorima, a napose u apostolskoj pobudnici Laudate Deum (2023) upućivati na praktična djela kršćanskog svjedočenja ljubavi prema Bogu, braći i svim stvorenjima. Kao i sve druge ekološke poruke pape Franje i ova je naslovljenoj svim ljudima dobre volje, jer svi su ljudi odgovorni za brigu o našem i Božjem domu. Nije dovoljno samo donositi opće dokumente i utvrđivati pravila, nego je u odgovornosti za okoliš potrebno djelovati na osobnoj, obiteljskoj, lokalnoj, državnoj, međunarodnoj i svjetskoj razini. Ova briga treba biti organizirana, odlučna i zajednička. Prazne riječi bez stvarnih promjena ne otvaraju vrata nade. Umjesto padanja u apatiju radi toga jer politika i ekonomija svijeta ne brine dovoljno o okolišu, Papa Franjo preporučuje vjerovati u Božju pomoć i činiti sve što je moguće u osobnom djelokrugu: u vlastitoj obitelji, u svojoj crkvenoj i društvenoj zajednici. Čak i male promjene u ponašanju – kad ih činimo svi zajedno – mogu imati ogroman i pozitivan učinak. Upravo je to zajedništvo izraz svjedočenja vjere u svakodnevnom životu. Ovakvi osobni i obiteljski izrazi vjere promiču i uvode novo ponašanje u cijelom društvu. Umjerenost i jednostavnost, obazrivost u korištenju plastike, štednja energije, odgovorno putovanje, recikliranje i kupnja lokalne hrane od zemljoradnika iz svojeg okoliša i međusobno povezivanje vjernika u zajednice svjesnih promicatelja novih održivih praksi u svakodnevici vode prama stvaranju nove kulture dostojanstvenog života u skladu sa stvorenjima i Bogom. Upravo takve prakse unose u svijet i u Crkvu novu duhovnu dimenziju, novi stil života koji nije samo vanjska religioznost, nego plod unutarnje pobožnosti i obraćanja. Ovakav život dovodi vjernike do dublje povezanosti s Bogom kroz njegova stvorenja, do dubokog ukorjenjenja u vlastitu zemlju i ostvarenja ljubavi prema Bogu i svojoj domovini.
Nije samo porijeklo pape Franje iz siromaških gradskih četvrti Argentine bilo nadahnuće njegova ovakva pristupa okolišu i socijalnim pitanjima suvremenog društva. Ima još nešto, mnogo važnije, a često zanemareno. Papino krsno ime je Jorge (Juraj). Ovo je ime znakovito. Na grčkom jeziku georgos označava seljaka zemljoradnika ratara. Papa Franjo je često govorio o ljudima koji obrađuju zemlju i brinu o hrani. Posebno je cijenio te ljude i smatrao ih važnima zahvalnosti. Zahvalnost za plodove zemlje i obrađivanje polja s osjećajem zahvalnosti je prava krepost zemljoradničkog zvanja. Zemljoradnici su prvi suradnici Božji jer zajedno sa zemljom sudjeluju u stvaranju novoga života. Zemljoradnja je božansko poslanje – zadaća života – a ne tek običan posao. Božje je poslanje upućeno zemljoradnicima da tlo koje obrađuju sačuvaju zdravim i plodnim za buduće generacije ljudi. I nije čudo da smo se je upravo u dane kad se slavi sveti Juraj i u dane kada se na blagdan svetog Marka blagoslivljaju polja opraštali od tijela pape Franje.
Papa Franjo je preminuo uoči međunarodnog dana Planeta Zemlje. Ni jedan papa do sada nije toliko naglasio potrebu brige za Zemlju. Iako su mnoge ekološke organizacije ukazivale na potrebu promjene usmjerenja ljudskog društva, tek je papa Franjo kršćanima i katolicima stavio na savjest obvezu brige za stvorenja kao vjerničku dužnost. Hoće li kršćani nakon smrti pape Franje zadržati živom svijest o važnosti izgradnje dobrih odnosa s drugim stvorenjima i sa samom zemljom od čijega smo praha svi sazdani? Hoće li Duh brige za stvoreno, kojem je papa Franjo otvorio vrata Crkve, dalje moći slobodno puhati i obnavljati lice zemlje? Postoji opasnost da bi zajedno s tijelom pape Franje mogla biti pokopana i njegova ekološka nadahnuća, a ideja o zemlji kao zajedničkom našem i Božjem domu vraćena prahu i pepelu teološke povijesti. Gospodine pogledaj svoj vinograd i nasad desnice svoje, zemlju koju si nam dao u baštinu, da upoznamo putove tvoje!