Poziv na gozbu ili svečanost uvijek je čast za pozvanike. Biti pozvan od nekog uglednika ili obnašatelja vlasti izraz je poštovanja prema pozvaniku. Poziv na slavlje izraz je posebnog štovanja kojeg pozivatelj iskazuje onima koji su pozvani. Kako onda tako i danas svadba ili svečanost prilike su u kojima je važno biti viđen i pokazati se. Što je pozivatelj časniji i ugledniji to se i njegov poziv rjeđe odbija. Čak jedva čekamo ili priželjkujemo da i mi budemo pozvani.
Prispodoba o svadbenom slavlju naznačuje konačno vrijeme – mesijansku svečanost. Starozavjetna slika Boga koji svom narodu priprema gozbu i poziva ga na slavlje pojavljuje se u knjizi Izaije proroka. Ona je dobro znana pismoznancima, svećeničkim i narodnim starješinama. Ova prispodoba nalazi se u kontekstu Isusovog razgovora s njima.
Sluge koje je kralj poslao da pozovu uzvanike ne doživljavaju uspjeh u svom poslanju. Štoviše, bivaju zlostavljani i ubijeni. Božji poziv upućen židovskom narodu doživio je neuspjeh. Židovi se nisu odazvali pozivima koje im je Bog upućivao preko svojih slugu, proroka. Židovi su Božje proroke redovito ubijali i gotovo ni jedan nije završio svoj život prirodnom smrću.
Gozba je, međutim, spremna. Objed zgotovljen. Hrana topla i spremna za blagovanje. Krajnje je vrijeme da se pojave uzvanici. Bog poziva. On ne prisiljava. Poziv na gozbu izraz je njegove milosti. On nije dužan pozvati. On se želi družiti i uveseliti ljude, no ljudi nemaju vremena. Uzvanici imaju drugog posla. Ne daju se smetati i ne mare za njegov poziv.
Iako Bog tvrdi da je Gozba spremna i da je krajnje vrijeme odazvati se na njegov poziv prvi uzvanici olako shvaćaju njegov poziv i upozorenje. Zbog toga bivaju odbačeni. Nedolazak na gozbu biva kažnjen smrću. Neodaziv na Božji poziv za čovjeka je fatalan. O čovjekovu odnosu prema Božjoj riječi ovisi njegova budućnost. Prema odazivu Bogu čovjek izabire za sebe sudbinu život ili smrt. Posljedice tog izbora su ozbiljne.
Poziv upućen prvim pozvanicima koji se nisu odazvali proširen je na sve. Na ulicama i na raskršćima, pred gradskim vratima i na javnim okupljalištima okupljali su se većinom oni koje su pravovjerni Židovi smatrali «nevjernicima» i otpadnicima. Bez obzira, bili dobri ili zli, svi su pozvani na gozbu. Grešnicima i otpadnicima također je upućen poziv. Međutim, biti pozvan na gozbu čini tek dio puta prema spasenju. Poziv je onaj dio koji pripada Bogu. Bog zove svakog čovjeka k sebi. Na čovjeku pak ostaje ispuniti svoj dio posla – pribaviti svadbeno ruho – pokajati se i očistiti svoju dušu. Oprana i ubjeljena haljina znak je konačne svečanosti susreta s Kristom Kraljem.
Poziv koji je upućen i nama ne omogućuje sve što nam je potrebno za spasenje. Božji poziv predstavlja samo mogućnost, ali nipošto nije sigurnost spasenja. Potrebno je osim primanja poziva i nešto učiniti.
Mnogo je zvanih, ali malo izabranih. Mnogima je pružena prilika, ali je malo onih koji su je iskoristili. Ne čekajmo i ne mislimo kako ima još mnogo vremena za odaziv. Neka naša svadbena odjeća, naša duša, bude čista, a mi spremni ući na gozbu kadgod budemo pozvani. Nemojmo se strašiti, nego s radošću iščekujmo Božji poziv i brže-bolje se odazovimo.