Svećenik po redu Melkizedekovu
Biblija vrlo često govori o svećeništvu i svećenicima. Svećenička služba se u Starom zavjetu spominje na oko 700 mjesta, a u Novom Zavjetu svećenici se spominju oko 80 puta. Zbog toga je Biblija vrlo dobar priručnik za (nove) svećenike u razumijevanju njihove službe i poslanja. Najčešće korištena biblijska definicija svećeničke službe je ona iz poslanice Hebrejima: „Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe.“ (Heb 5,1). Biblija svjedoči da je služba svećeničkog zastupanja ljudi pred Bogom poznata od davnina postojanja ljudskog društva i civilizacija u Egiptu, Asiriji Babilonu. Josipu je, prigodom uzdignuća na upraviteljsku službu u Egiptu, za ženu dana svećenička kći, što ukazuje na ugled svećenika u egipatskom društvu (Post 41,45). Svećeniku Melkizedeku, koji je istovremeno bio „kralj Šalema“ i „svećenik Boga svevišnjega“, Abraham priznaje dostojanstvo i vlast te mu daje „desetinu od svega“ (usp. Post 14,18-19). Svećenici su oduvijek bili ugledni ljudi koji su imali jak društveni utjecaj, a zbog svoje službe raspolagali su određenim materijalnim sredstvima koja su im vjernici predavali na upravu i korištenje.
Posrednička služba žrtvovanja i blagoslivljanja
Svećenik je posrednik u komunikaciji vjernika s Bogom. Biblijski patrijarsi su vršili svećeničku službu smatrajući se odgovornim zastupnicima za svoju obitelj i svoj narod. Otac (patrijarh) je bio glava i svećenik u svojoj obitelji, a posrednička služba između Boga i drugih pripadnika obitelji smatrala se nasljednom službom najstarijeg sina. Nakon Abrahamove spremnosti da Bogu na raspolaganje preda život svoga prvorođenca, umjesto djece patrijarsi žrtvuju životinje (Post 22,15-18). Po toj službi patrijarh-svećenik, umjesto života svoga prvorođenca, predaje Bogu život životinje ili dio prvina uroda zemlje kao zalog Božjeg blagoslova. Blagoslov Božji Abrahamu nakon prikazivanja žrtve jamčio je brojno potomstvo, ugled i časti pred narodima, te posjedovanje stalnog doma i uživanje plodova zemlje na kojoj stanuje (Post 17,-8). Riječi koje svećenik izgovara dok blagoslivlja narod utvrđuju svijest o postojećim odnosima naroda s Bogom i zemljom u kojoj narod prebiva i imaju snagu stvaranja novih i boljih odnosa od dosadašnjih (Br 6,23; Pnz 18,5; 21,5).
Bogoslužna i materijalna briga za svetost Hrama i zemlje
Svećeničku službu u ime prvorođenaca-patrijarha preuzeli su Aronovi sinovi, Levijevo pleme. Leviti nisu primili u nasljedstvo udio u baštini zemlje (Jš 14,3), nego su bili posvećeni za službu Bogu, da čuvaju i promiču vjernost čitavog naroda. Pripadnicima drugih plemena bila je dužnost skrbiti za njihovo blagostanje (Izl 13,2; Br 3,5-13). Dužnost svećenika levita bila je briga oko održavanja redovite službe Bogu u njegovu domu (1 Ljet 6,33) i oko sigurnosti Hrama, da ga zaključavaju noću i otključavaju jutrom (1 Ljet 9,26-27). Uz brigu da se u svetištu redovito održava bogoslužje leviti su skrbili i za sva materijalna dobra, zgrade i novac koji se u Hramu skupljao te su bili dužni njima mudro upravljati. Upravo su Leviti, nakon razorenja Hrama, ponovno potaknuli njegovu obnovu i izgradnju (Ez 1,5). Levitima je, kao i kraljevima, obećana trajnost službe i potomstvo, jer „nikada neće levitima i svećenicima nestati potomaka koji će služiti preda mnom i prinositi paljenice, kaditi prinosnice i prikazivati klanice u sve dane“ (Jr 33,18).
Briga za svetost naroda i zemlje
Levitska i svećenička zemlja, na kojoj oni stanuju i prebivaju sveta je i na poseban način Bogu mila. Ta se zemlja ne smije prodavati niti na ikoji način otuđiti jer je Bogu posvećena (Ez 48,11-14). Iako sami lišeni udjela u posjedu zemlje, svećenici nisu bili lišeni brige za zemlju na kojoj stanuju usred naroda. Suprotno tome, njihova briga nije se ticala jednog komada zemlje ili nasljedstva, nego čitave zemlje na kojoj Božji narod živi. Blagoslovi koji su leviti i svećenici izgovarali prigodom prinošenja žrtava prinosnica od prvih plodova naglašavaju važnost svećeničke službe u čuvanju dostojanstva i vrijednosti zemlje za život vjernika (Pnz 26,1-11). Oni su zaduženi za promicanje povezanosti naroda sa svojim Bogom i sa baštinom zemlje koju su od Boga primili da u njoj stanuju. Unatoč ugledu, materijalnom stanju i društvenoj moći, svećenici su oduvijek samo ljudi. Svaki pošten čovjek uvijek je svjestan svojih nesavršenosti. Svjesni svojih slabosti bore se protiv vlastitih grijeha, grijeha svoje obitelji i grijeha naroda kojemu su bili postavljeni na službu da ga pred Bogom zastupaju (1 Kr 8,46; Rim 3,10.23.; 1 Iv 1,10). Svećenik svoju službu ispravno doživljava ne smatrajući je vlastitom zaslugom radi vlastite pravednosti, nego radi izabranja Božjega da služe njemu i njegovom narodu (Br 3,12; Iv 15,16). Svećenici i leviti posvećuju i čuvaju čitavu zemlju čistom – dostojnom Božjeg prebivanja među ljudima – čuvaju svetost zemlje (Ez 48,14).