Na današnji spomendan svih vjernika pokojnika svaki svećenik ima mogućnost slaviti tri mise. Čitanja se uzimaju iz Reda sprovoda. Izbor čitanja oslanjaju se na prijedlog HILP-a (hilp.hr). Moguće je uzeti i druga čitanja iz Reda sprovoda. Predloženo čitanje iz evanđelja za ovu liturgijsku godinu čita se također i na nedjelju Krista Kralja, a ovdje su dani prijedlozi za tumačenje u liturgijskom kontekstu Dušnoga dana.
Prvo čitanje: Iz 25,6a.7-9
Spominjući se svih pokojnih vjernika čitamo izabrane retke Iz 25,6a.7-9 iz takozvane „Izaijine apokalipse“ (Iz 24–27). Ovaj je tekst nastao najvjerojatnije u doba nakon babilonskog sužanjstva (5.–4. st. pr. Kr.). Zajednica kojoj je upućen ovaj tekst suočavala se sa sporošću i neuspjehom obnove Hrama kao i s razočaranjem, jer se očekivana obećanja nisu ispunila. Povratak iz Babilona nije donio očekivanu slavu, Hram je tek skromno uređen, a obnova političke moći činila se neostvarivom. Upravo u tom zrakopraznom prostoru, kad su se vratili u svoju zemlju i nisu našli ono što su očekivali, prorok Izaija razvija sasvim drugačiju sliku Božjeg djelovanja. Umjesto doživljavanja Boga isključivo Izraelovim Bogom, javlja se sveopće i eshatološko viđenje u kojem Bog Izraela nadilazi granice Obećane zemlje i povijesnoga naroda Izraela, te djeluje kao Gospodar svih naroda i vremena, cijeloga života pa čak i same smrti.
Izabrani reci Iz 25,6a.7-9 donose sliku eshatološke gozbe koja je uslijedila nakon prizora sveopćeg suda. Gozba se događa na Sionu, na mjestu Hrama, usred Jeruzalema, u središtu Obećane zemlje. Ova gozba nije samo za spašeni Izabrani narod, nego je pripravljena za sve narode (r. 6). Središnji čin gozbe je uklanjanje „koprene“ i „vela“, „raskidanje
zastora“ (r. 7), a zatim slijedi uništenje smrti i brisanje suza (r. 8). Klicanje spašenih (r. 9) je posljedica proizašla iz primjećivanja i prepoznavanja Božjeg djelovanja kao događaja spasenja pripravljenog za sve narode.
Središnje događanje na gozbi: „Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode,
pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda“ (r. 7-8). U metaforičkom govoru smrt se posličuje prekrivaču i zastoru koji predstavlja sveopću ljudsku prolaznost. Ovo platno (nsk) je slično povojima kojima se ovija tijelo pokojnika prije pokopa, pa se smrt može shvatiti kao pogrebni pokrov i povoji koji prekrivaju cijelo čovječanstvo, ukidaju mu moć kretanja i ustajanja. Raskidanje pokrivača i uništenje smrti izrečeno je hebrejskom glagolom bāla’ koja ima originalno značenje „progutati“, „proždrijeti“. Gospodin „proždire“ zastor i pokrivač, on „guta smrt zasvagda“. Glagolom bāla’ obično se opisuje razaračka moć Podzemlja (Šeol) i potpuno uklanjanje pobunjenika s lica zemlje (Br 16,30-32), a ovdje se istim glagolom opisuje pobjeda Boga nad smrću. Smrt je ona koja inače proždire, guta i odnosi živote ljudi i naroda, a ovdje Bog proždire i guta, pobjeđuje grabežljivu smrt tako što nju samu „proguta u jednom zalogaju“. Time se izražava potpuno nestajanje onoga što je progutano – smrt nestaje zauvijek, konačno, zasvagda (lāneṣaḥ) – te se isključuje mogućnost privremenosti Božje pobjede. Imenicom māwet (smrt) se ne izražava puko biološko umiranje, nego se radi o personificiranoj kozmičkoj sili koja odvaja čovjeka od punine života. U biblijskom jeziku smrt ima svoju „užad“ (Ps 18,5) i „ždrijelo“ koje guta ljude (Iz 5,14; Hab 2,5) i često je predstavljena kao djelatna sila koja zarobljava čovjeka. Međutim, sila Smrti nije nepobjedivo božanstvo, kakvom su je smatrali poganski mitovi, nego neprijateljica Bogu izvoru života i spasenja.
U trenutcima razočaranja i gubitka nade u mogućnost novoga i drugačijeg života u svojoj zemlji Izraelci primaju Izaijinu poruku da smrt i umiranje, konačno nestajanje naroda s povijesne pozornice, u Božjim očima nisu predviđena mogućnost. Smrt nema posljednju riječ, štoviše, ona je zasvagda pobijeđena Božjim djelovanjem. Ovo je jedan od najsnažnijih starozavjetnih izraza nade koja nadilazi shvaćanje života samo u okvirima vremenski ograničene obnove života naroda, nego se postojanje naroda Božjega shvaća vremenski neograničeno, kao vječni život. Tekst se najčešće tumači kao nagovještaj onoga što će u Novom zavjetu dobiti oblik nade u uskrsnuće. Raskidanje zavjese i zastora smrti, očita je u novozavjetnoj slici Lazarova uskrišenja gdje on izlazi iz groba omotan pogrebnim povojima (Iv 11), kao i u činjenici da u grobu nakon Isusova uskrsnuća ostaju samo pogrebni povoji kao znak da smrt više nad njim nema vlast (Iv 20). Spasenje od smrti koje se u ovom tekstu predstavlja kao Gozba ima oznake javnog, tjelesnog i zajedničkog događaja ponuđenog svim narodima, a ne samo Izraelu. Spasenje nije bijeg osobne duše iz ovoga svijeta, nego trajna i vječna preobrazbi cijeloga stvorenja i svih naroda.
Psalam: Ps 25,6-7c.17-18.20-21
Izabrani reci Ps 25 su dijelovi molitve pouzdanja u sretnu budućnost. Pa 25 je sastavljen kao alfabetski akrostih da bi se naglasila sveobuhvatnost nade. Poziv da se Bog sjeti svoga milosrđa (r. 6) ujedno je i poziv čovjeku na buđenje sjećanja ( r. 6-7) da Bog ne sudi pokojnike prema njihovim grijesima nego ih prima u milosrđu. Slike tjeskobe srca i muka (r. 17-18) izražavaju ljudsku ranjivost pred smrću, a čekanje i nada (r. 21) izraz su pouzdanja da Bog uklanja smrt i vodi svoj narod prema vječnom životu. Molitvom redaka Ps 25 vjernici postaju glas pokojnika i njihove nade u oslobođenje od vječne smrti (r. 20).
Drugo čitanje: Rim 8,14-23
Zajednica vjernika u Rimu živi u okolnostima progona i patnje, pa je govor o trpljenjima sadašnjega vremena (r. 18) egzistencijalno konkretan poziv na nadu u bolju budućnost. Izraz posinjenje (huiothesía) je rimski pravni pojam kojim se označava punopravno usvajanje s pravom nasljedstva. Vjernici nisu robovi (douleía) (r. 15), nego usvojeni sinovi koji Boga s punim pravo nazivaju Ocem. Zaziv Abba je aramejski izraz kojim se dijete intimno obraća svome Ocu (Tata!). Ovaj izraz povezuje molitvu vjernika s Isusovom molitvom, pa se na taj način svaki molitelj koji Boga zove Ocem uključuje u Isusovo obraćanje Bogu, svom Ocu. Uzdisanje i zajedničko trpljenje porođajnih trudova (ōdín) nije samo teško stanje u kojem se vjernici nalaze, nego bol koja je usmjerena prema novome rođenju. Imenica otkupljenje (apolýtrōsis) (r. 23) ne podrazumijeva samo duhovno oslobođenje od ropstva smrti, nego fizičko iskustvo otkupa roba, otkupljenje tijela, a ne samo duhovno spasenje.
Ljudska patnja i smrt nisu samo osobni doživljaj, nego su dio sveopćeg (kozmičkog) događanja. Smrt je dio novoga stvaranja. Pavao ne umanjuje patnju i bol, nego posviješćuje da su to trudovi rađanja, porođajne boli, a ne besmisleni kraj. Ova nada nije puki optimizam nego plod djelovanja Duha Božjega i u vjernicima i u svemu drugom stvorenju – „u nadi smo spašeni“ (r. 24). Izaijina slika Boga koji proždire smrt, kod Pavla se probražuje u sliku Duha koji vodi prema otkupljenju tijela. Smrt je prostor i vrijeme rađanja u novi život, a ne raspad i gubitak. Vjernici u tom procesu nisu sami, nego ih svojom nadom i željom za životom podupiru sva stvorenja te zajedno s njima uzdišu prema uskrsnuću.
Na dan spomena pokojnika, Pavlova teologija porođajnog uzdisanja ostavlja prostor autentičnoj žalosti onih koji tuguju za svojim preminulima. Međutim, žalost i tuga nisu bezizlazna stvarnost, a trpljenje nije besmisleno. Uzdisanje je znak Duha koji djeluje (diše), znak Božjeg života. Pavao ne zabranjuje bolne suze, ali ih tumači trudove rađanje novoga stvorenja. Razumjeti i živjeti u uvjerenju da su progoni, patnje i umiranje kršćana u gradu Rimu bili izvor i sjeme novih kršćana, moglo bi donijeti i nama čvrstu vjeru da su sve patnje koje proživljavamo, pa čak i naše umiranje, trudovi rađanja vječnog spasenja svijeta.
Evanđelje: Mt 25,31-46
Odlomak o posljednjem sudu vrhunac je Isusova petoga i posljednjega velikog govora (Mt 24–25). Ovo je ujedno i posljednja Isusova javna pouka prije Muke. U vremenima nesigurnosti i progona Matej poziva zajednicu na djelotvorno iskazivanje milosrđa. No, ključna poruka krije se u iznenađenje obiju skupina koje se nalaze pred sudačkim prijestoljem da nijedna nije bila svjesna služenju, odnosno odbijanju Krista koji se poistovjećuje s malenima i neznatnima.
Lik Sina Čovječjega priziva u sjećanje starozavjetni prizor suda (Dan 7,13-14). Najčešće se tumači da se riječju najmanji (elachistoi) označavaju svi potrebiti, gladni, žedni, stranci, goli, bolesni i utamničeni, pa se time Krist poistovjećuje sa svakim čovjekom u potrebi. Takvo tumačenje tijekom povijesti je snažno utjecalo na kršćansku karitativnu praksu i potpuno je u skladu s općom biblijskom etikom ljubavi prema bližnjemu. Međutim, čini se da u Matejevom jeziku ovaj izraz ima daleko uže značenje. U tekstu Matejevog evanđelja Isus svoje učenike često naziva najmanjom braćom (12,49-50; 23,8; Mt 28,10), te o njima govori kao o najmanjima (10,42; 18,6.10.14). U tom slučaju ne/činjenje dobra Kristovim učenicima, osobito siromašnim, prognanim i obezdomljenim misionarima koji ovise o gostoprimstvu drugih ljudi, postaje kriterij suda narodima. Naime, ne sudi se kršćanima, nego svim narodima (r. 32) na temelju toga jesu li i kako su prihvatili ili odbacili Kristove poslanike. Propovjednik bi u svakom slučaju trebao imati na umu ovu razliku i jasno je naznačiti u homiliji.
Ipak, budući da se u opisu suda upotrebljavaju riječi koje označavaju temeljne oblike ljudske nemoći (glad, žeđ, bolest …), naglasak je očito stavljen na Kristovu skrivenu prisutnost u potrebitom kršćaninu, svakom potrebitom čovjeku, pa bio on čak i nevjernik. Međutim, kao odlučna karakteristika onih koji bivaju osuđeni ili spašeni ističe se neznanje i nesvjesnost da djela ljubavi i milosrđa ne/čine samome Kristu („Gospodine, a kada te to vidjesmo …“ r. 39. i 44.) Osuda se ne temelji samo na ne/izvršenju djela milosrđa prema potrebitima, nego i na kvaliteti njihova izvršavanja. I kod jednih i kod drugih je primjetljivo iznenađenje nakon Kristova ne/prepoznavanja njihove dobrote. Dobra djela učinjena iz ljubavi, ne radi pokazivanja svoje vjere, a još manje radi zasluživanja nebeske nagrade, isključuju svaki oblike kalkulacije. Prava ljubav ne kalkulira, a milosrđe ne čeka pogodan čas. Ako su dijela milosrđa učinjena radi stjecanja zasluge kod Boga i ako se čine proračunato, svjesno i namjerno kako bi se osigurali na Posljednjem sudu, kako ćemo se začuditi i pitati: „a kada te to vidjesmo?“ Na Posljednjem sudu se ne ispituje vjera koja se očitovala u djelima milosrđa učinjenim namjerno, radi dobrote koja je uvježbana i službena, nego su na sudu djela učinjena iz ljubav koja je postala spontana, uobičajena i utjelovljena – dio svakodnevnog života.
O spomendanu pokojnih vjernika, ovaj prizor postavlja pitanje primjećivanja primljenih dobara i ukazane pomoći od strane onih od kojih se nismo nadali i u vremenima kad nismo očekivali. I nas se sudi po djelima ljubavi koje smo učinili, a da nismo ni bili svjesni. Slika suda omalovažava svaki oblik vjerske samodostatnosti, a pruža utjehu onima koji tiho i svakodnevno čine djela milosrđa i ljubavi bez ikakve računice. Tiho i skrušeno sjećanje na pokojne vjernike i zahvalna molitva za njih na taj način postaje neprimjetni čin ljubavi koja nadilazi granicu smrti. U svakom slučaju, a osobito u kontekstu Dušnoga dana, ovaj se Matejev tekst nipošto ne bi trebao tumačiti kao poziv na strah od suda, nego kao poticaj na život ispunjen spontanim svakodnevnim i pravovremenim djelima ljubavi.