Uvod
Pitanje neumjerenosti u jelu i piću često i olako svodimo samo na količinu pojedenih i popijenih namirnica. Ipak, razmotrimo li otajstvo hrane i pića malo manje površnim i malo manje uskim pogledom, vidjet ćemo da je proždrljivost i halapljivost ukorijenjena u nemaru i dubokom prijeziru vrijednosti hrane i pića, ljudi, životinja i biljaka, stvorenja, zemlje i Stvoritelja koji je sve stvorio za održanje života.
U ovom članku problemu grešne neumjerenosti u jelu i piću pristupa se ponajprije iznošenjem pozitivnog teološkog i praktičnog nauka o hrani i piću, a napose o zemlji po kojoj nam hrana i piće dolaze. Osvjetljujući životvorni fenomen hranjenja i pijenja kao oblika ljudskog postojanja svijetlom vjere i teološkim pristupom utemeljenim na biblijskoj teologiji zemlje čitatelju se pruža mogućnost barem malo dublje razumjeti što sve stoji iza čina jedenja i pijenja, iza hrane i pića što se nalazi pred njim na tanjuru.
Uzimanje hrane je tako normalan i svakodnevan čin da o njemu rijetko kada ili uopće ne razmišljamo. Dugotrajno prekomjerno uzimanja hrane i pića, a osobito nepravilna i nekvalitetna prehrana, vrlo brzo stignu mnoge pojedince i uzrok su gubitka ne samo osobnog zdravlja nego za posljedicu ima poremećaje većih razmjera. Poremećaj hranidbenog sustava ljudskog roda utječe na biološku raznolikost svijeta i narušava živote mnogih živih bića, uništava sklad okoliša i dovodi do izumiranja raznih živih bića o kojima ni ne razmišljamo kad prinosimo žlicu ili vilicu s hranom prema svojim ustima.
1. Hrana i piće plod su rada ruku čovječjih
Već na samim početcima biblijski tekstovi govore o hrani (usp. Post 1,29-30). Svijet je stvoren tako da svako biće za održanje svoga života mora jesti. Tim se uspostavlja zajedništvo koje potvrđuje da su sva živa bića u stalnoj i dubokoj međusobnoj ovisnosti jedna o drugima i o Bogu koji na taj način pribavlja ishranu i život. Mudrac Sirah primijetio je da je teško shvatiti čudesnost međusobne ovisnost živih bića jednih o drugima i o Bogu (usp. Sir 43, 32-33). Vrijedno je imati na pameti da se hrana i piće ne pojavljuju sami od sebe, već su plod sudjelovanja mnogih elemenata od kojih je samo jedan u nizu čovjek. Zato je pristup stolu i blagovanju te teološka podloga razmišljanju o hrani očitovana u blagoslovnoj molitvi prije jela, u suvremenom svijetu tim više važna praksa svakog vjernika. Shvaćajući krhkost ovisnosti vlastitog života o hrani i životvornu povezanost s životom i smrti drugih bića, kako naglašava Wendell Berry, čovjek blaguje hranu u zahvalnosti Bogu i svim živim bićima čiji životi podržavaju njegov osobni život i život njegove obitelji. „Kad god sjednemo za stol i jedemo sudjelujemo u Božjem životvornom darivanju koje istovremeno potvrđuje našu stvorenost, a time i međuovisnost s drugim živim bićima. Blagovanje hrane očituje svetost i poniznost. Hrana je neoboriv dokaz da nismo samodostatna božanstva nego smrtna bića ovisna o mnogim Božjim darovima i zakonima koje je udahnuo u stvoreni svijet. Jedenje nas podsjeća da smo dio milošću prožetog svijeta, vrijednog pažnje, brige i slavlja.“[1]
Previše je ljudi koji stvarno ne znaju ili namjerno ne mare odakle dolazi hrana i što je sve potrebno, koliko truda i znoja, koliko energije i umijeća, da bi se hrana pojavila na tanjuru, bila pripremljena za jelo i ukusno poslužena. Kao rezultat takvog stanja svijesti, kako kaže Wendell Berry, ljudi upadaju u suvremeni oblik praznovjerja da hrana raste na policama supermarketa i da „hrana raste na novcu“[2]. Unatoč velikoj količini znanja kojom suvremeni čovjek vlada i koja mu je dostupna susrećemo se s činjenicom da smo u današnje vrijeme, više nego ikada, najnepoučeniji i najnemarniji naraštaj ljudskog roda glede osjetljivosti, shvaćanja i razumijevanja procesa uzgajanja, pripreme i čuvanja hrane. Umijeća i znanja koja se stječu radom u polju, vrtu i kuhinji kronično nedostaju ne samo mladima nego i starijim osobama. Zbog obilja hrane u konzumerističkom društvu stječe se krivi dojam da je hrana lako, bez posebnog truda i napora dostupna, pa stoga i jeftina.
Mogućnost izbora i raznovrsnost ponude obezvrjeđuje i do prijezira dovodi ne samo vrijednost hrane, nego i značaj onih čija je društvena uloga uzgajati je, obrađivati polja i svakodnevno pripremati obrok. Takav stav se doživljava i iskazuje kad nekoga nazovemo „seljakom“ i pri tome ga želimo prikazati neobrazovanim, zaostalim i zatucanim. Seljačko i zemljoradničko zanimanje, pa i sami ljudi stočari, poljoprivrednici, uzgajivači voća i povrća u današnje se vrijeme smatraju gotovo najnižim i najobescjenjenijim slojem ljudskog društva. Ako želimo stvarno razumjeti hranu i piće morali bismo se koliko je god to moguće uključiti u procese proizvodnje i pripreme hrane. Nedostatak tog praktičnog uključivanja može nas dovesti do neshvaćanja zahtjevnosti uzgoja hrane i njezine cijene. Cijena hrane je daleko veća i značajnija od one koja je istaknuta na naljepnici što se nalazi na pakovanju neke namirnice ili na jelovniku u restoranu.
Nepoznavanje procesa nastanka hrane onemogućuje nam uvid u zdravstvene dobrobiti za nas same i za druge stvorove koje proizlaze iz različitih oblika i načina proizvodnje, uzgajanja, branja i skladištenja prehrambenih namirnica. K tome, nepoznavanje puteva kako hrana dolazi do nas oduzima nam mogućnost argumentiranog zauzimanja i zagovaranja pravednog i održivog hranidbenog sustava, sustava u kojem se štite polja i čistoća vode, sustava u kojem se ispravno postupa s životinjama, sustava u kojem se radnicima plaća pravedna naknada dostojna njihova života, sustava u kojem se cijeni životni stil zemljoradnika i seljaka koji obrađuje polja i uzgaja namirnice za hranu i piće.
Upitamo li se ikada, prije nego prinesemo hranu ustima, poznajemo li čovjeka koji je uzgojio hranu i pripremio piće što se spremamo pojesti? Znademo li seljaka koji je uzgojio životinju, posijao i posadio biljke, i cijenimo li njegov rad sa zahvalnošću? S druge strane, težimo li uspostaviti takve odnose u društvu i ekonomiji da uzgajivači hrane znaju za koga uzgajaju i kome na stol dostavljaju hranu i piće? Usred krize okoliša stoji kriza prijezira vrijednosti hrane koja dovodi do obezvrjeđivanja ljudi koji hranu uzgajaju i pripremaju, te se dehumanizacija hranidbenog procesa smatra jednim od najvažnijih čimbenika koji dovodi do prekomjernog i lakomislenog trošenja, jedenja i pijenja, ali i bacanja hrane.[3] Obezvrjeđivanjem i nemarnošću prema hrani obezvrjeđujemo čovjeka i prirodu.
Primjećujući da je sve u svijetu međusobno povezano i da nanošenje štete prirodi šteti samome čovjeku, papa Franjo ističe da „ne može biti istinskog osjećaja dubokog jedinstva s drugim bićima u prirodi ako istodobno u srcu nema nježnosti, suosjećanja i brige za ljudska bića. (…) Ravnodušnost ili okrutnost prema drugim stvorenjima ovoga svijeta prije ili kasnije utječe na način na koji postupamo s drugim ljudskim bićima. Srce je samo jedno i ista ona bijeda koja nas dovodi do toga da zlostavljamo životinje prije ili kasnije očitovat će se u odnosu prema drugim ljudima“ (LS 92).
2. Hrana i piće plod su Božjeg blagoslova
Bog je stvorio svijet u kojemu svako biće mora jesti.[4] Ipak, jedenje je svakodnevni podsjetnik na smrtnost. Mi jedemo da bismo živjeli, ali da bismo mi preživjeli netko ili nešto mora umrijeti. Bog je stvorio „prirodno zajedništvo“ u kojemu svako biće u raznolikim oblicima postojanja mora jesti da bi živjelo. Istovremeno nam je jasno da bi bez hrane izgladnjeli i umrli. K tome valja dodati i činjenicu da, ako mi želimo jesti ili piti, netko ili nešto mora umrijeti. Bez smrti drugih – mikroba, insekata, biljaka, životinja – nema hrane.[5] Jedenje i pijenje ujedinjuje ljude i sva stvorenja jedne s drugima u otajstvo života koje, prema Božjoj odredbi, kao svoj sastavni dio nužno sadrži smrt i umiranje. Takvo stanje stvarnosti odnosa istovremeno, kako tumači Norman Wirzba, „uspostavlja i pokazuje da su sva bića međusobno jedna drugima životno potrebna i da jedna o drugima životvorno ovise gotovo na isti način kao što ovise o Bogu“.[6] U hrani i piću se ponajviše očituje vazmeno otajstvo prijelaza iz smrti u život, slavljenje otajstva spasenja i otkupljenja koje nam je Bog podario mukom, smrću i uskrsnućem svoga sina Isusa Krista. Svjesno uzimanje hrane i pića može nas dovesti do dubljeg shvaćanja razloga životvornog događanja spasenja koje se obnavlja i događa svaki put kad blagujemo, jedemo i pijemo. Svaki je obiteljski susret oko stola svojevrsno euharistijsko slavlje, slavlje smrti i uskrsnuća, u kojem se sa zahvalnošću blaguju Božji darovi i ostvaruje životno zajedništvo Stvoritelja i Spasitelja ljudi i svih stvorenja.
Hrana je bila i jest uvijek više od materije, a piće uvijek više od tekućine koja se jedenjem i pijenjem unosi u ljudsko tijelo. Ono što ljudi jedu i piju, s kime jedu i piju i na koji to način čine određuje i označava njihov položaj u zajednici, njihovu ulogu u društvu, njihov međusobni odnos i njihov odnos prema Bogu. Uzimanjem hrane i unošenjem pića kroz vlastita usta čovjek u svoju nutrinu doslovno unosi biljke, životinje i tekućine koje mu se nalaze na dohvat ruke. Hranom i pićem čovjek stupa u intimni kontakt sa svojim okolišem. Jedenje i pijenje predstavlja čin dodirivanja čovjeka sa životima bića oko sebe. Činom jedenja i pijenja, kako naglašava meksički dominikanac Angel Méndez Montoya, mi sami sebe uključujemo u organsku cjelinu života. Istovremeno cjelokupna stvarnost koja nas okružuje postaje dio našeg života. Ostvaruje se uzajamno kozmičko zajedništvo koje kulminira iskustvom krajnje blizine i intimnosti. Kad u sebe unosimo hranu i piće mi postajemo doslovno intimni s hranom dok je fizički stavljamo u usta, kroz naše usne u naše tijelo. Gutanje hrane i pića poništava granicu između onoga što je vani i što je unutra, granicu između drugoga i sebe. Naše tijelo upija raznolike mirise, okuse, teksturu hrane i pića, a metabolizmom kalorije, vitamini, proteini i ostale hranjive tvari postaju sastavni dio nas samih, krv naše krvi, kosti naših kostiju, meso našega mesa.[7]
Jedenjem i pijenjem ostvaruje se najintimniji dodir ljudskoga bića s drugim bićima, a time i najizvrsniji izražaj zajedništva sa okruženjem svoga postojanja, sa cjelovitošću svijeta Božjih stvorenja. U činu jedenja i pijenja očituje se istina o čovjeku, o njegovu tijelu i duhu, o njegovoj povezanosti i zajedništvu, o njegovoj cjelovitoj duhovnoj i tjelesnoj uključenosti i ovisnosti o svijetu u kojemu živi. Veza između nas i našeg okoliša intimna je i životvorna, primjećuje papa Franjo u enciklici Laudato si’, jednako za nas i za naš okoliš, jer sve je međusobno povezano „mi smo dio prirode, uključeni smo u nju i tako smo u stalnoj interakciji s njom.“ (LS 139) Po hrani i piću stupamo u interakcijsko jedinstvo, ne samo s prirodom i stvorenjima, nego i u intimno jedinstvo sa Stvoriteljem koji je njih udahnuo svrhu i razlog postojanja, blagoslovio ih i dao im moć prenošenja i prosljeđivanja životne snage. Stoga se u našemu odnosu prema hrani i piću definira i naš odnos sa Stvoriteljem, izvorom i uzdržavateljem života svih živih bića.
Stoga, hrana i piće nije slučajnost, neka bezvrijedna tvar koja čeka da joj mi dademo svrhu i značenje, nego je to konkretni izraz Božje domaćinske ljubavi u svijetu (usp. Ps 145,15; 147, 8-9). Hrana, teološki gledano, kako tvrdi Norman Wirzba, „nije svodiva na neživu materiju, nego je živi stvor kojim Bog svijetu život daje“.[8] Prijezir činjenice da hrana proizlazi od Boga životvorca i stvoritelja, te da se u njoj krije život dovodi nas u opasnost da i sami sebe proglasimo neživom materijom. Hrana i piće nisu samo materija koja puni naš želudac. Prezremo li vrijednost hrane i pića i svedemo li je na mrtvu tvar – instrument održanja – preziremo i samoga Stvoritelja koji na konkretan način po hrani i piću izlijeva svoj životvorni blagoslov.[9]
3. Hrana i piće plod su zemlje
Izvor hrane je zemlja, plodno tlo. Hrana nas spaja sa zemljom i sa tlom na kojemu živimo. Kao što je ustvrdio Wendell Berry: „ Postoji veza između onoga kako se osjećamo i onoga što jedemo, između naših tijela i zemlje (…) Naša tijela ne postoje odvojeno od tijela drugih ljudi, o kojima ovise na vrlo složene načine, od svojega biološkoga do duhovnog aspekta. Naša tijela također nisu odvojena od tijela biljaka, odnosno životinja, s kojima smo povezani u sklopu prehrambenih ciklusa, kao i zapletenim oblicima zajedništva koji se ostvaruju u sklopu ekoloških sustava i u sklopu duhovnosti. Naša tijela isto tako nisu odvojena od zemlje, od sunca i mjeseca, kao ni od drugih nebeskih tijela.“[10]
Međutim, biljke i životinje, koje Bog daje ljudima za hranu, prema izvješću o stvaranju, su upravo one koje rastu u edenskom vrtu. To su one biljke i životinje koje ljude okružuju i koje se nalaze nadohvat njihove ruke, koje rastu iz zemlje što je čovjek obrađuje i to one zemlje i onog okružja u kojemu čovjek živi (usp. Post 1,29-30; 2,8-9.15-16; 9,3-4). Ovdje se ne radi o nekoj dalekoj, idealnoj ili općoj zemlji. Govor je ovdje o tlu na kojemu stojimo, od kojega smo stvoreni i koje po hrani postaje dio našeg tijela. Bog čovjeka stvara od one iste zemlje, od onoga istog tla, od onog istog praha pomiješanog s vodom, iz kojega rastu biljke i na kojemu žive životinje što ih daje čovjeku za hranu (usp. Post 2,7-8). Tlo na kojemu živimo, naša lokalna zemlja, je po hrani i piću, osnovna sastavnica našeg života.
Prema biblijskom nauku čovjek je za svoje ponašanje prema zemlji odgovoran Bogu i drugim ljudima, ali i drugim bićima koji zajedno s njime dijele plodove tla zemlje na kojoj svi zajedno žive. Plodnost zemlje povezana je s povjerenjem da Bog darivatelj života kroz plodove tla. Ljudski odnos prema Bogu prepoznaje se u njegovoj brizi za plodno tlo – da ga obrađuje i čuva. Posljedica nepovjerenja Bogu je povezana s neizvjesnošću rađanja i plodnosti tla (usp. Post 3,18-19). Pažnja, nježnost i zauzetost kojom je Bog (na)činio čovjeka primjer je i uzor čovjekova ponašanja prema svome tlu. Tu pažnju, blizinu i zauzetost, koja se u biblijskom tekstu naglašava upotrebom glagola „čuvati“, čovjek je dužan iskazivati prema zemlji i svim stvorenjima. Prema njima se ponašati istom brigom kao što se Bog ponaša prema njemu.
Povjerenje Bogu konkretno se očituje povjerenjem zemlji, tj. da će tlo koje je Bog dao za stanovanje i miran život dati uvijek dovoljno hrane i pića za uzdržavanje života. Kao što računa na Božji blagoslov, tako isto čovjek mora računati i Bogu odgovarati za ono što jede i kako pristupa hrani, za način pribavljanja hrane tj. za upravljanje tlom i njegovom plodnošću. Nedisciplinirani i nebrižni postupci prema tlu u konačnici uvijek dolaze na naplatu.[11] Nasilje nad plodnim tlom u svrhu dobivanja što je moguće veće količine hrane, popraćeno je uvijek nepovjerenjem Bogu i nepovjerenjem plodnoj zemlji. Stavljanje povjerenja samo u ljudsku umješnost proizvodnje hrane, bez obzira na to što se dogodilo s tlom, od samih svojih početaka nikada nije imalo dobre posljedice ni na tlo ni za čovjeka.[12]
Svjedoci smo da je suvremeni svijet zbog straha i neizvjesnosti u plodnost zemlje pribjegao strašnim oblicima nasilja nad plodnim tlom. U želji postići što veću plodnost tla čovjek je kadar iz njega iscijediti svu životnu energiju i u konačnici ga uništiti. Često se sebičnost, strah i želja za zaradom od koje stradavaju plodna područja svijeta oblače u humanitarne i dobrotvorne haljine spašavanja svijeta od gladi i politikama smanjivanja siromaštva. Učinak takvog postupanja jest erozija velikih područja plodnoga i zdravoga tla koja je uzrok opustošenja i dezertfikacije nekoć plodnih područja zemlje, koja su, unatoč skromnom urodu u vremenima prije degradacije bila u mogućnosti prehraniti vlastito stanovništvo i održati ga u životu.[13]
Zahvaljujući stavu da je prihvatljivo svako postupanje s tlom koje, uz manje troškove, uvećava njegove urode, kaže Marijan Jošt, industrijska poljoprivreda – orijentirana prema profitu kao jedinom načelu – ima katastrofalne posljedice. Danas, u vrijeme tehničke civilizacije, 40% svjetske proizvodnje hrane dolazi s navodnjavanih oranica. No podzemne rezerve vode nestaju. Upotreba herbicida, pesticida i drugih kemijskih sredstava truje tlo i dovodi u opasnost ljude koji se hrane poljoprivrednim proizvodima. »Agrikulturu« zamjenjuje »agrobiznis«, a ljudska pohlepa za brzim profitom uzrok je bolestima životinja i ljudi koji jedu namirnice životinjskog porijekla. Upotreba GMO namirnica u svrhu povećanja plodnosti biljaka i otpornosti na bolesti, koje su ionako plod neodgovornog ljudskog uplitanja u biljni i životinjski svijet, jest samo jedno od oružja kojim se naoružava svjetska i osobna neumjerenost u jelu i piću i neobuzdana želja za plodovima zemlje, a da unatoč opasnostima i šteti po zdravlje ljudi, životinja i okoliša ne daje očekivane rezultate u povećanju uroda.[14]
Čini se da su suvremeni alternativini načini života i religiozni pokreti nadahnuti naukom prirodnih religija, prije negoli je to učinilo kršćanstvo, prepoznali važnost i vrijednost hrane, povezanost prehrane s dobrobiti čovjeka, drugih živih bića i ekološkog sustava Zemlje. Iako bi se upravo kršćanski duhovni pokreti nadahnuti na biblijskim temeljima poštovanja hrane trebali prvi usprotiviti instrumentalizaciji i obezvrijeđivanju hrane, plodnog tla i prionuti uz promicanje ekološkog pristupa stvarnosti vrlo je lako uočiti da se to još nije dogodilo i često se još ne događa. U temelju kršćanskog vjerovanja nalazi se upravo hrana, jelo i piće, kruh i vino, euharistijsko blagovanje, zahvalnost Bogu, dostojanstvo ljudskog rada i zemlja – izvor života koji Bog po njezinoj plodnosti dijeli svim živim bićima. Unatoč tome kršćanstvo se radije upuštalo u borbu protiv napasti koje proizlaze iz hrane i pića, nego li da objašnjava svoje temeljne vrijednosti i na taj način doprinese očuvanju okoliša i brizi o plodnosti tla.
Unatoč nedavno objavljenoj enciklici pape Franje Laudato si’, još uvijek su rijetke kršćanske udruge koje promiču zdrav, održiv i s prirodom usklađen život. Korizmena poslanica slavonskih biskupa objavljena u Godini milosrđa 30. siječnja 2016., predstavlja jedan od rijetkih dokumenta u kojem se, doduše samo iz vida socijalnog nauka Crkve, nabrajaju problemi i posljedice lošeg i neodgovornog gospodarenja prirodnim bogatstvima Slavonije i njezinim plodnim tlom. Ni enciklika Laudato si’, ni spomenuta Korizmena poslanica, nisu na žalost polučile značajnijeg pomaka u promicanju vrednota ekološkog gospodarenja tlom utemeljenog na kršćanskim i vjerničkim temeljima ni na području Slavonije, a kamoli na području cijele Crkve u Hrvatskoj. Štoviše, organizirano lobiranje laičkih katoličkih vjerničkih društava i zauzimanje zaređenih službenika Crkve protiv ozakonjenja uvođenja dokazano štetnih praksi u potpunosti je izostalo, a pojedinačna protivljenja zainteresiranih vjernika koji razumiju problematiku su u javnosti i medijima prešućena.[15]
Previše rijetko i odveć slabo se iz usta biskupa, svećenika i redovnika čuje govor o problemima uvoza hrane, okrupnjavanja posjeda u vlasništvu ili zakupu velikih koncerna i drugim poteškoćama koje uništavaju mala Obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) koja se nepovratno gase tjerajući seljake, zemljoradnike i stočare da budu samo najamni radnici na svojoj zemlji ili da se odsele u tuđinu. Govor o ekološkom uzgoju namirnica za prehranu također nije česta tema u crkvenim krugovima, a poznavanje i dublje znanje o tim problemima može se procijeniti vrlo slabim i površnim. Hvalevrijedni su, iako sasvim rijetki pa i avangardni u crkvenim krugovima, pokušaji redovnica članica reda Milosrdnih sestara sv. Vinka u okolici Zagreba, koje vlastito imanje u Lužnici uspijevaju organizirati kao ekološko samoodrživo gospodarstvo i vlastita umijeća pokušavaju kroz seminare i radionice prenijeti na zainteresirane vjernike.[16]
Zaključne misli i naputci za kreposno djelovanje
Protiv staroga grijeha neumjerenosti u jelu i piću, koji se često smatrao samo grijehom s učincima na samoga grešnika, očito se danas valja boriti novim sredstvima i novim dobrim navikama – krepostima. Danas je razvidno da grijeh neumjerenosti u jelu i piću, zbog globalizacijskih učinaka ljudskog postupanja s hranom ostavlja daleko širu i dublju štetu te ne donosi probleme samo proždrljivom i halapljivom pojedincu. Ljudska neumjerenost u jelu i piću šteti čitavom hranidbenom sustavu, šteti ekološkoj ravnoteži i duboko ranjava plodnost zemlje.
Suvremenom kršćaninu, koji se želi sačuvati od učinaka prekomjernog uzimanja hrane i pića, nije dovoljno samo znati količinu potrebnu za zasićenje svoje osobne sitosti, nego, prema naputku sv. Ivana Kasijana koji je Crkvi ostavio temelje nauka o glavnim grijesima, valja voditi i brigu o vrsti i kvaliteti hrane i pića. Grijeh neumjerenosti u jelu i piću, kako uči sv. Ivan Kasijan, nije povezan samo s „punjenjem želuca bilo kojom hranom“, nego i s „neredovitim jedenjem“, a još više s „težnjom za skupim i teško dostupnim namirnicama“.[17]
Za uspješno i djelotvorno djelovanje na dobrobit zemlje, plodnoga tla, seljaka, zemljoradnika, stočara, mljekara i svih onih koji su uključeni u složene procese pribavljanja hrane i pića na naš stol i za uspješnu borbu protiv nemarne i neumjerene rasipnosti, prema naputcima koje donosi Wendell Berry, kršćani današnjeg vremena bi se trebali pridržavati slijedećih uputa i životnih praksi:
- Sudjelujte u procesu uzgajanja hrane što je više moguće. Ukoliko posjedujete barem malen komadić plodnoga tla, posudu na terasi ili balkonu, ili samo lonac na dasci pored sunčanog prozora, posijte ili posadite u njemu neku jestivu biljku ili začinsko bilje. Napravite mali kompost i u njega stavljajte kuhinjske otpatke koje ćete kasnije upotrijebiti kao gnojivo za druge biljke. Ako se uključite u proces uzgoja hrane makar samo za sebe moći ćete se upoznati s čudesnim protokom snage života koji teče od tla u sjemenku, u cvijet, u plod, u hranu, u otpad i trulež i opet ispočetka. Bit ćete odgovorni za svaku hranu koju sami za sebe uzgojite i znat ćete sve o njoj. Bit ćete u potpunosti zahvalni za hranu jer je poznajete od početka njezina života.
- Pripremajte svoju hranu. Ovo podrazumijeva oživljavanje duha i životnih umijeća kuhanja i vođenja domaćinstva. Time ćete si omogućiti jeftiniju ishranu i dati vam u određenoj mjeri osjećaj kontrole nad kvalitetom onoga što jedete. Pouzdano ćete znati što ste dodali u svoje jelo i čime ste začinili svoju hranu.
- Upoznajte prostorno porijeklo hrane koju kupujete i kupujte hranu koja je uzgojena što bliže mjestu vašeg prebivališta. Osnovna ideja ovog načela jest da bi svaki prostor i mjesto, koliko je više moguće, trebao biti izvor hrane za njegove stanovnike i da je hrana koju stanovnici s određenog prostora blaguju ima za njih najbolju hranjivu vrijednost. Lokalno proizvedena hrana je najsigurnija, najsvježija i najpoznatija lokalnim stanovnicima, te upravo oni mogu najviše utjecati na načine njezina uzgoja. Osim toga, štedi se gorivo, smanjuju troškovi transporta i smanjuje zagađenje okoliša.
- Kupujte hranu izravno od lokalnih seljaka, vrtlara ili voćara. Ovdje također vrijede primjedbe iz prethodnog prijedloga. K tome, izravnom kupovinom izbjegavate čitav niz trgovaca i preprodavača, prijevoznika, prerađivača, pakiratelja i oglašivača koji nabijaju troškove najviše proizvođaču, a onda i vama kao krajnjem kupcu. Kupovinom od lokalnih seljaka i zemljoradnika podržavate njihov život i opstanak njihovih obitelji.
- Sami stecite spoznaje o ekonomiji i industrijskoj proizvodnji hrane i pristupite im kao samoobrambenim znanjima. Ono što dodaje hrani nije hrana! Proučite koliko plaćate ono što industrija hrane dodaje hrani radi njezina boljeg izgleda, jačeg okusa i dužeg trajanja, a što vama i vašem zdravlju u konačnici šteti.
- Proučite i saznajte što je sve važno za dobro i kvalitetno obrađivanje tla i vrta, te o uzgoju stoke i porijeklu namirnica životinjskog porijekla. Koliko god je moguće, najbolje kroz osobno iskustvo i promatranje, saznajte više o povijesti pojedinih namirnica i o vrstama hrane koju upotrebljavate.[18]
Kao kršćani, pozvani smo biti ljudi koji poznaju vrt u kojem je uzgojeno bilje i povrće što ga jedemo. Važno nam je poznavati ljude koji su uključeni u uzgoj životinja čije meso i proizvode pripravljamo sebi za hranu. Tako ćemo moći, svakoga jutra, kad je bilje najsvježije, uzdići hvalu Bogu za dar hrane i sjetiti se truda i vrijednosti ljudi koji su hranu uzgojili. To sjećanje omogućit će nam zadovoljstvo i utjehu što nam je hrana daje i povezati nas u životvorni proces u koji nas hrana uključuje osvježujući i vraćajući nam snagu, dajući nam zdravlje duši i tijelu. To ne vrijedi samo za biljnu hranu, nego i za meso i svu ostalu hranu životinjskog porijekla. Miris pašnjaka, štale i svinjca krije u sebi miris dobrog odreska.
Kršćanin ne jede i ne pije samo sa zahvalnošću Bogu, nego i sa sviješću i shvaćanjem napora i truda ljudi koji su hranu i piće pripravili i sa razumijevanjem čitavog hranidbenog sustava u kojemu biljke i životinje imaju svoj neizostavan udio dostojanstva. Zadovoljstvo jedenja i pijenja proporcionalno je zahvalnosti zemlji, svijesti o životu koji iz nje po Božjem blagoslovu i radu ljudskih ruku proizlazi. Gajenje osjećaja zahvalnosti i ucijepljenosti u hranidbeni sustav zemlje moguće i ostvarivo i vjerniku koji živi u izravnom dodiru s prirodom na selu, kao i vjerniku koji živi u gradu. Isto tako je sve to moguće zanijekati i zaboraviti mada živimo na selu, a moguće je ostvarivati i provoditi premda živimo u gradskoj vrevi i na gradskom asfaltu.
Jesti zdravo, jesti redovito i jesti lokalno temeljno je oružje suvremenog kršćanina u borbi protiv grijeha neumjerenosti koji se danas očituje kao rasipničko i nemarno ponašanje prema ljudima koji hranu uzgajaju, prema plodovima zemlje i tla. Svjesnijim pristupom hranjenju i pijenju, osvješćivanjem pravila i zakonitosti hranidbenog sustava stječemo krepost poniznosti i zahvalnosti, gajimo krepost milosrđa i krepost vjernosti prema Bogu, ljudima i zemlji koja hranu daje. Takvim ponašanjem steći ćemo novu i suvremenu ekološku krepost i uputiti se putevima ekološke duhovnosti na koju nas poziva papa Franjo u enciklici Laudato si’. Ekološka duhovnost odgaja čovjeka da pazi i čuva, ljubi i promiče vrijednost Zemlje, našeg zajedničkog doma radi ljubavi prema Bogu i svojoj braći ljudima (usp. LS 209).
Izvori:
- O slavljeničkom pristupu hrani vidi više: Wendell BERRY, The Pleasures of Eating, u: Bringing It to the Table. On Farming and Food, Counterpoint Press, Berkeley, 2009., 282-292. ↑
- Wendell BERRY, In Distrust of Movements, u: Citizenship Papers, Shoemaker & Hoard, Washington, 2003., 48. ↑
- Temeljni problem suvremene krize hrane i hranidbenog sustava, a time i krize okoliša i društva nalazi se u tome što se uzgajanje hrane dehumaniziralo. Uzgajanje hrane postalo je proizvodnja, industrijski proces u kojemu su međuljudski odnosi postali nebitan faktor. Biti seljak, zemljoradnik, stočar, nije zanimanje i profesija, nego način života, sa svim svojim vrijednostima. Biti seljak je zvanje, pa čak bi se moglo reći i duhovno zvanje, koje je aktivno uključeno u službu Bogu, bratu čovjeku i svijetu stvorenja ostvarujući se u svojoj najelementarnijoj svrsi – održavanje života. Kriza dehumanizacije i kriza poštivanja agrarnog načina života idu rukom pod ruku i uzrok su sveopće ekološke krize. Usp. Ton LEMAIRE, The Taste of the Local. The Global Alienation of Food and the Peasant and Rebellion in France, u: Dick KOOIMAN – Adrianus KOSTER (urr.), Conflict in a Globalising World. Studies in Honour of Peter Kloos, Uitgeverij Van Gorcum, Assen, 2002., 197-210., 199. ↑
- Osnovna pretpostavka ovog članka jest da je jedenje i pijenje izvorna postavka i dio Božjeg djela stvaranja. Iako jedenje poprima drugačiji karakter nakon prvotnog grijeha ono samo po sebi nije posljedica niti znak povezan s grijehom i stanjem „palog“ ljudskog roda. Je li jedenje prije iskonskog grijeha uključivalo smrt drugih bića biblijski tekst Post 2 – 3 ne objašnjava. Ipak, slijedeći narav ljudskog postojanja, nije moguće zamisliti da se čovjek prije grijeha nije znojio i da nije s fizičkim naporom obrađivao zemlju i pribavljao hranu. Ljudski rad je sastavni dio hranidbenog sustava koji je Bog stvorio. „Fizički rad i s njime povezana muka i težina (usp. Post 3,18-19) nisu, dakle plod prokletstva, niti je rad na zemlji i obdržavanju njezinog tla plodnim prije čovjekove neposlušnosti Božjoj zapovijedi bio laka djelatnost. Nema govora o tome da je u edenskom vrtu sve ‘padalo s neba’. Rad je i ondje izazivao znoj na licu i tražio fizički napor. Razlika je u tome što je ostvarenje muškarčeve osnovne zadaće da se brine za zemlju i priskrbljuje hranu sebi i svojoj obitelji postalo neizvjesno, nesigurno i opterećeno mogućnošću neuspjeha.“ Đurica Pardon, Zemlja: dar, kušnja i zadaća. Biblijska teologija zemlje u Knjizi Postanka 1 – 11, Glas Koncila, Zagreb, 2014., 171. ↑
- Čitava je priroda, kaže William Ralph Inge, “konjugacija glagola jesti u aktivnom ili pasivnom obliku“. A to znači da je između ostalog naš zemaljski životni hod kretanje kroz smrt stazom jedenja koja također završava u smrti. Bez obzira na to koliko ili kako dobro jeli, naš će biološki život, kao i životi drugih, doći do smrtnog završetka. Usp. William Ralph INGE, Confessio Fidei, u: Outspoken Essays, Longmans Green, London, 1926., 56. ↑
- Norman WIRZBA, Food and faith. A theology of eating, Cambridge University Press, New York, 2011., 2. ↑
- Usp. Angel F. MÉNDEZ MONTOYA, Theology of food. Eating and the Eucharist, Wiley-Blackwell, Oxford, 2009., 1. Brat laik reda propovjednika Angel F. Méndez Montoya profesor je teologije na nekoliko meksičkih i američkih sveučilišta i osnivač Instituta za življenu teologiju pri sveučilištu u gradu Mexico City. ↑
- Usp. Norman WIRZBA, Food and faith, 7. ↑
- Za suvremenog kršćanina vrijedno bi bilo proučiti zabilješke mističarke i promicateljice životvornog odnosa koji se očituje u hrani, bilju i okolišu, sv. Hildegarde iz Bingena. Njezini uvidi i recepti u posljednje vrijeme nadahnjuju mnoge kršćane koji se pokušavaju oduprijeti izazovu instrumentalizacije hrane i neživoj hrani koja proizlazi iz dehumanizirane industrijske obrade i pripreme namirnica. O nauku sv. Hildegarde vidi više u: Ellen BREINDL, Velika knjiga o zdravlju sv. Hildegarde iz Bingena. Savjeti i recepti za zdrav život, Karitativni fond UPT, Đakovo, 2003. ↑
- Wendell BERRY, The Body and the Earth, u: Psychoanalytic Review, 81(1994.)1, 125-169; 129-130. ↑
- Daljnju biblijsko teološku obradu teme vidi u: Đurica PARDON, Zemlja: dar, kušnja i zadaća, 125-127. ↑
- Problem povezanosti erozije tla i degradacije okoliša antropogenim djelovanjem postoji od izuma pluga. Kulture Babilona, Sumera i Asirije tijekom stoljeća su uništili tla prekomjernim navodnjavanjem što je dovelo do uništenja civilizacija Mezopotamije. Sličan scenarijo pratio je Grčku i Rim, civilizaciju meksičkih Indijanaca, a danas SAD i Kinu. Ipak, u posljednje vrijeme erozija tla uslijed preiskorištenosti i intenzivne poljoprivrede bila je uzrokom šteta velikih razmjera i na području Republike Hrvatske. Tako, na primjer, u Međimurju i Podravini erozija tla zbog antropogenih djelovanja dostiže katastrofalne razmjere. Prema nedavnim istraživanjima problem erozije tla zbog intenzivne obrade u Hrvatskoj stvara izrazito bitan problem. Usp. Ivica Kisić, Antropogena erozija tla (sveučilišni udžbenik), Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2016., 20. ↑
- Temeljna su uvjerenja ekološkog i samoodrživog uzgoja hrane da svako tlo može prihraniti svoje stanovništvo i da svako tlo rađa upravo najboljom i najkvalitetnijom hranom za zdravlje ljudi koji na njemu žive. Uvoz i konzumiranje hrane iz drugih podneblja smatra se izrazom elitizma, privilegijem bogatih i odrazom rasipničkog duha. Svakom čovjeku najbolje prija i na njegovo zdravstveno stanje ima najveći učinak lokalna hrana. Usp. Ton LEMAIRE, The Taste of the Local, 203-205. ↑
- Usp. Marijan Jošt, Quo vadis poljoprivreda?, u: Nova prisutnost, 10 (2012.) 3, 402-408. ↑
- Opsežna zbirka dokumenata, promišljanja i kontroverzi naslovljena „Boj za živo selo. Obiteljska gospodarstva – temelj hrvatske poljoprivrede“ (Mate, Zagreb, 2017.) sažima uspjehe i neuspjehe zabrinutih pojedinaca i ozbiljnijih udruga, među njima i udruge Obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava hrvatske „Život“, da državnim vlastima, struci i najširoj javnosti predoče svoja strahovanja i predlože rješenja za stanje u poljoprivredi, obradi tla i uzgoju hrane, na svojih 650 stranica sadrži tek tri zabilješke o kakvom takvom kontaktu Udruge sa zaređenim službenicima Crkve. Vidi: Branko Salaj – Miroslav Kovač, Boj za živo selo. Obiteljska gospodarstva – temelj hrvatske poljoprivrede, Mate, Zagreb, 2017., 350.; 352.; 392. ↑
- Usp. http://www.luznica.com/ (10.02.2018.) ↑
- Usp. Susan E. HILL, Eating to excess. The Meaning of Gluttony and the Fat Body in the Ancient World, Praeger Press, Santa Barbara – Oxford, 2011., 132-136. ↑
- Wendell BERRY, The Pleasures of Eating, 290-291. ↑