Slavlje blagdana Presvetog srca Isusova i Bezgrešnog srca Marijina koji se u kalendaru nalaze u petak i subotu nakon Tijelova upućuje nas na pobožnost i predanje vlastitog „srca“ Isusu i njegovoj majci. Ako slavimo srce, mogli bismo slaviti i ruku, i glavu ili nogu. Svi su dijelovi tijela Isusa i Marije jednako sveti. Što se, međutim, sve krije u „srcu“ i kako shvatiti posvećivanje srcu Isusovu i Marijinu? Iako s ljubavlju slavimo ove blagdane, valja nam priznati da ne razumijemo što se našim slavljenjem „srca“ događa i na što nas slavlja Srca Isusova i Marijina pozivaju. Bolje shvaćanje „srca“ u biblijskim tekstovima moglo bi nam pomoći u jasnijoj pobožnosti ovih lipanjskih blagdana.
Ljudsko srce
Riječ „srce“ izriče ili simbolizira različita područja ljudske stvarnosti i doživljaja. Gotovo sva osjećajno-čuvstvena strana našega života uzima srce za svoje odredište i simbol. U metaforičkom govoru riječ srce odražava razna značenja. Majka djetetu kaže srce moje; prijatelj prijatelju otkriva srce; nešto nas dira u srce; s nekim smo jedno srce; zahvaljujemo od srca; često nas, i u prenesenom smislu, zaboli srce; zna ono i puknuti, stvarno, ili samo venuti od tuge. U pjesmama srce puca u smislu umiranja i patnje. Vladamo se srdačno, srčano, sa srcem ili bez srca; prihvaćamo draga srca, možemo biti iskrena, blaga, ali i tvrda, kamena, čelična srca. Mnogo toga ovisi o kulturi ili odgoju srca. Iako se srcem najčešće ljubi ili mrzi, ono također pati, nada se, raduje, sluti; u srcu se doživljava, razmišlja, snuje i odlučuje; ono oprašta, zavidi, potiče i zahtijeva… Srce po svojoj funkciji u tijelu i po mjestu u ljudskom organizmu predstavlja središnji organ. Ono označava središte čovjeka u kojemu se nalaze i događaju stanja emotivnog života kao i karakterne osobine. Često se sam čovjek i njegova osobnost poistovjećuje s poimanjem ili doživljavanjem njegova srca koje simbolizira čitavo područje duhovno-emocionalnog karaktera neke osobe. Stoga pojam srce implicira i budi sve moći bića: svijest i podsvijest, osjećaje i maštu, čuvstva i intuiciju, duh i iskustvo. Srce utječe na svjesne i podsvjesne funkcije duha i njegovu transcendentnu djelatnost. Srcem se upoznaje druge ljude i Boga. Ono je veza između naše nutrine i vanjskog svijeta, jer kroz srce prolaze sve informacije koje ulaze u čovjeka putem osjetila i iskustava.
Srce u Bibliji
Biblijski hebrejski jezik nema riječi za mozak jer je riječ srce, kao središnji ljudski organ, zauzela i to ključno životno mjesto povezujući gornji i središnji dio ljudskoga organizma u jednu nedjeljivu cjelinu. Riječ srce (lēḇ) se u Bibliji samo desetak puta spominje u njegovu osnovnom fiziološkom značenju, dok se više od 750 puta uzima i upotrebljava u prenesenom smislu i vezuje uza se i druge kognitivne, logičke vještine te intelektualne sposobnosti, ali i religijske doživljaje. Pojam srce veže se u Bibliji uz djelovanje i akciju, mišljenje i planiranje. Srce je u Bibliji opisuje kao vrlo aktivan organ koji u sebi krije dvije strane: dobru i lošu. Jedna od najvažnijih kvaliteta ljudskog srca je održavanje dobroga odnosa s Bogom. Biblija govori da bi ljudsko srce uvijek i potpuno trebalo biti usmjereno na Boga i izvršavanje njegovih riječi. No, događa se da je ljudsko srce polovično, tvrdo i nepoučljivo. Ipak, srce je moguće popraviti, premda je to teška i vrlo rizična operacija. Bog je onaj koji popravlja srca ljudi, pa njegovim posredstvom može doći do promjene staroga srca u novo (Ez 36,26). Srce je vrlo osjetljivo, sklono je kvarenju, iščašenju, propadanju pa i odumiranju. Ako oči i uši hrane srce čovjeka lošim sadržajima tada je i samo srce u opasnosti. U srcu se, bilo dobre, bilo zle informacije, obrađuju i kao takve pohranjuju ostajući u njemu sve do onoga časa kada se pojave na ustima. Iz usta, preko govora, riječi ponovno dolaze do ušiju drugih ljudi koji ih primaju, njihovih očiju koje ih vide i njihova srca koje ih prima. Tako se dobro po riječima i djelima širi od srca do srca, kao i zlo. Na taj način ljudi mogu spoznati tuđe srce koje može biti pravedno, tj. ispravno (Ps 7,10), radosno (Pnz 28,47), sretno (Ps 19,8), istinito (Ps 15,2), čisto (Ps 24,4), hrabro (2 Sam 17,10), ali i srce ljuto (2 Kr 6,11), oholo (2 Kr 14,10), zavodljivo (Job 31,9), mrsko (Lev 19,17), pokvareno i bezbožno (Job 36,13), dvolično (Ps 12,2) ili strašljivo (Ps 27,3). Srce, međutim, može i zavoditi (usp.: Post 34,3). Srce je kadro izmišljati, govoriti neistinu ili laži (Neh 6,8) pa i štovati ono što ne obožava (Iz 29,13).
Za obraćenje našega srca
Premda su opasnosti za ljudsko srce velike pred vjernike se uvijek stavlja ideal i najpozitivnija biblijska odlika ljudskoga srca: radost i dobrota (Izl 4,14; Pnz 28,47), a kao najveća vrlina pravednost (Pnz 9,5). Unatoč tome što se i dobro srce može se prometnuti u loše (Jer 3,15), biblijska poruka daje nadu da i loše srce može postati dobro (Pnz 11,18; Ezr 6,22). Obveza je ljudskoga srca konstantno i cjelovito brinuti se o povezanosti s Bogom, a ono što Bog želi čovjeku da mu njegovo srce u cijelosti pripada i da ga sluša. Srce samo, ako traži Boga, može biti sigurno u svoju ispravnost. Zbog toga pravednik kroz cijeli Stari zavjet zaziva Gospodina da mu istraži ili provjeri, tj. servisira (Ps 17,3), učvrsti (Ps 27,14) i ispuni srce (Ps 37,4), ujednači njegov rad srca i uskladi ga sa svojim (Job 7,17; 34,14).