Jesen je u našem narodu, pa i u drugih naroda, uobičajeno vrijeme održavanja svatovskih svečanosti. Kad ljudi porade sve poslove, uberu plodove svog rada sa njiva i iz vrtova vrijeme je da se provesele i misle na budućnost. Svatovi i svatovske zabave danas su izgubile onaj čar koji su imale u prijašnja doba kad su ljudi bili više vezani uz sezonske poslove i godišnja doba u kojima su se oni obavljali. Ali, još uvijek poziv u svatove mnoge razveseli, bez obzira na godišnje doba u koje se svadba održavala. Dobiti poziv na svadbenu svečanost izraz je želje mladenaca s pozvanima podijeliti radost početka njihova zajedničkog života. To je i izraz počasti pozvanima koji nosi obvezu pozitivnog odgovora. Što je časniji pozivatelj to je časniji uzvanik i obvezatniji njegov odgovor i dolazak.
Današnji evanđeoski odlomak govori o pozivu na svadbu kraljevskog sina. Slikovitost prispodobe daje nam naslutiti njezino značenje koje ima utemeljenje u starozavjetnoj slici odnosa izraelskog naroda i Boga. Bog se često predstavljao kao kralj, ali i kao zaručnik, muž, koji svoj narod, Izraela, smatra zaručnicom, ženom koju ljubi i s njome želi sklopiti savez, zajedništvo utemeljeno na ljubavi i međusobnom prihvaćanju, slično bračnom zajedništvu. Isus, kao kraljevski sin, kojemu Otac, kralj priređuje svadbenu gozbu, česta je slika u novozavjetnim spisima. Isus je Mesija, Božji Sin, koji uspostavlja svoje kraljevstvo i koji ga i danas, ovom prispodobom tumači i nama.
Kraljevstvo Božje utemeljeno je na Božjem pozivu i slobodnom odazivu onih koji su pozvani. Prispodoba, koju je Isus izrekao svojim suvremenicima želi objasniti tužnu činjenicu kako se uzvanici, unatoč Božjem pozivu nisu odazvali, nego su se ne mareći i zapostavljajući Božji zov nastavili baviti svojim poslovima. Štoviše, neki su i okrutno pokazali koliko im je stalo do Boga i njegova poziva te su zlostavili one po kojima ih je Bog pozivao ili ih lišili života. Očito da je ovdje govor o Izraelskom narodu i starozavjetnim prorocima koji su, prenoseći Božji glas i poziv često bili mučeni i zlostavljani, a mnogi i ubijeni.
Okrutnost Božje reakcije u skladu je s prethodnim djelima pozvanika. Uništenje i smrt je posljedica ne prihvaćanja i odbijanja života s Bogom. No uzrok kazni više je u tome što su pozvanici prezreli Božju čast i povrijedili i njegovo i svoje dostojanstvo odbivši njegov poziv.
No, svadbena gozba je pripremljena. Uzvanici, koji nisu bili dostojni, zamijenjeni su novim uzvanicima koji su se odlučili družiti s Bogom i njegovim Sinom. Slika je to novozavjetnog naroda Božjeg, Crkve koja je pozvana iz raznih plemena i naroda. Ali samo iskazivanje dobre volje i dolazak na svadbenu svečanost nije dovoljna da bi pozvanici mogli uživati u društvu Božjeg sina i veseliti se s njime na njegovoj svadbenoj gozbi. Potrebno je ne samo pojaviti se, nego i učiniti sebe dostojnim ovog svečanog trenutka. Bog je iskazao pozvanicima na svečanost posebnu počast, ali i oni trebaju sebe pokazati dostojnima i spremnima, ne samo dolaskom, nego i vlastitim zauzimanjem oko sebe. Potrebno je i svadbeno odijelo, koje je izraz pozvanikove skrbi i pristajanja uz Božji poziv. Pokazivanje pristajanja uz Božji poziv oblačenjem svadbenog odjela je najmanje što pozvanik može učiniti. U suprotnom se događa isto što i prvim pozvanicima. Ne oblačenje svadbenog odjela također je znak nepoštovanja i izraz nemara za vlastito dostojanstvo kao i za dostojanstvo pozivatelja.
U misi ćemo i mi danas, neposredno prije pričesti čuti radosnu vijest o pozvanosti na gozbu. Bit će nam rečeno: „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!“ Gozba koju i danas Otac pripravlja svome Sinu, jest upravo ova gozba na kojoj se nalazimo i na koju smo pozvani sudjelovati svake nedjelje u čast Kristova uskrsnuća. Na njoj slavimo svadbu Krista sa njegovom zaručnicom, Crkvom. Mi, kao dionici te gozbe, a ujedno i članovi naroda Božjeg s kojim Krist stupa u jedinstvo ljubavi i zajedništvo slično bračnom zajedništvu, pozvani smo biti dostojanstveni uzvanici i slavitelji. Svojim dolaskom i odazivom potvrđujemo svoj pristanak uz Krista, slavimo s njime i blagujemo zajedno njegovo tijelo i krv, hranu zajedništva i ljubavi.
Dobro znamo kako mnogi ljudi danas ne nalaze vremena za ovo slavlje Kristove svadbene gozbe. Neki od njih, kao i u Isusovo vrijeme, imaju drugoga posla. Neki i danas rade na njivama, a mnogi se umjesto u crkvi nalaze u šoping centrima. Istina je da se mnogi ne mogu odazvati Kristovom pozivu, jer moraju raditi. Ali je istina i to da su mnogi prisiljeni danas raditi, osobito oni u trgovinama, samo zato jer na današnji dan naš „kršćanski“ hrvatski narod ima drugog posla pa odlazi, ne mareći za Boga i njegov poziv na gozbu, neki na svoje vikendice, a neki u trgovinu. Time, na žalost, pokazujemo stav prema vlastitom dostojanstvu, ali i prema dostojanstvu drugih koji bi možda i htjeli doći danas u crkvu. Mi se, kao narod dičimo svojim kršćanstvom koje se i na prošlom popisu stanovništva pokazalo vrlo brojnim, ali na žalost i vrlo nekvalitetnim. Prodajemo i uništavamo vlastito dostojanstvo pozvanika na Kristovu gozbu radi nedjeljnih popusta i svakovrsnih marketinških trikova za jeftinu zaradu i uštedu od nekoliko kuna. Isto to vrijedi i za nas koji ćemo sada, premda smo bili na misi, skoknuti još nešto kupiti, jer nam baš nedostaje za nedjeljni ručak. Pokazujemo kako nam nije baš stalo do našeg osobnog dostojanstva, a ni dostojanstva onih koje na današnji dan svojom neodgovornošću na Božji poziv prisiljavamo raditi i odjeljujemo ih od Boga i zahvalne prisutnosti na euharistijskoj gozbi. Rušimo sami sebi čast djece Božje, sami sebi uništavamo čast pozvanih na gozbu ljubavi. Rušimo dostojanstvo svog naroda koji se, barem po broju diči i priznaje katoličkim, vjerničkim narodom.
Čuli smo i sami kakva nam je prijetnja nad glavom. Propast i uništenje, neminovna je činjenica što čeka one koji se s Bogom ne druže i koji ne paze na svoju čast, poštenje i dostojanstvo.
S druge strane, i mi ovdje okupljeni, često se nađemo u opasnosti izgubljenog dostojanstva bilo zbog osobnih grijeha, bilo zbog netrpeljivosti i nepodnošenja koji se među nama događaju. Tužna i žalosna činjenica je da se ponekad toliko međusobno zavadimo, te ni na poziv da pružimo mir jedni drugima, neposredno prije blagovanja Kristova tijela i krvi, to ne želimo učiniti. Naše dostojanstvo srozava se i pada prilikom svakog dolaska na nedjeljno druženje ako nismo spremni u potpunosti sudjelovati u njemu i blagovanjem euharistije. Dolazeći na misu i ne pričešćujući se, jer se nismo na vrijeme pripravili iskrenim kajanjem i sakramentom pomirenja, mi smo slični onom nedostojno odjevenom uzvaniku koji se nije s pažnjom i poštovanjem pripremio za svadbeno slavlje. I takav pristup u svadbenu dvoranu održava naš nemar za sebe i nemar prema Božjem pozivu. Bog nas poziva i želi nam pokazati i utvrditi nas u dostojanstvu koje nam pripada od krštenja, ali i na nama je odgovornost za to dostojanstvo ukoliko zaprljamo grijesima svoju svadbenu haljinu. Bog nam omogućuje pomirenje sa sobom i bližnjima, ali i mi o tome trebamo voditi računa. Sudjelovanje na euharistijskoj gozbi bez udioništva u pričesti izraz je našeg nemara prema Bogu i njegovu pozivu. Istina je, kako je bolje da smo tu, nego da nismo ni došli na misu, ali je jednako tako istina da se bez pričesti sami isključujemo i odvajamo od ljubavi Božje koja nam se u sakramentu euharistije daruje.
Primijetili smo u današnjem evanđeoskom odlomku, vjerujem i ono kako je pozvanik bez svadbene haljine na Božje pitanje ostao bez dogovora – nijem. Slično je to pomalo našem nijemom sudjelovanju u euharistiji. I mi smo poput njega ostali bez glasa dok iz svog kuta crkve nijemo sjedeći ili stojeći samo promatramo događaj misnog slavlja, ne sudjelujući u njemu ni pomicanjem usana, a kamoli aktivnom molitvom i pjesmom. A Bog nas zove na slavlje, na radost i veselje. Pjesma i molitva su primjeren odgovor Bogu na njegov poziv, a ne šutnja i nijemost. Za nas, koji smo tu samo nijemi promatrači i koji čekamo pogledavajući na sat kad li će već završiti, ovaj susret i nije slavlje, nego možda samo neki običaj ili „obveza“ koju moramo izvršiti, jer nam je nedjelja bez mise „nekako prazna“. Možda su nas roditelji natjerali, a mi bismo se tako rado u ovo vrijeme bavili nekim drugim poslom ili gledali doma televiziju, šetali parkom ili trgovačkim centrom.
Poziv na svadbenu gozbu u Isusovo vrijeme, kao i danas nailazi na različite odgovore. Poziv koji je upućen zahtijeva odgovor kojeg su pozvani u mogućnosti ispuniti. Radost sudjelovanja na konačnoj svadbenoj gozbi kraljevskog Sina Božjega, uči se već danas dostojanstvenim sudjelovanjem na nedjeljnim euharistijskim slavljima. Haljina za konačno slavlje zajedništva s Kristom, mladoženjom koji u zajedništvo života uzima Crkvu, nas njezine članove, priprema se već sada, pranjem i čišćenjem u sakramentu pomirenja. Poziv je svima upućen, svi su dostojni, ali rijetki se na poziv odazivaju, rijetki izabiru dostojanstveno i časno u njoj sudjelovati. Puno je pozvanih, ali je malo onih koji dopuštaju biti izabrani.
Sudjelujmo u ovome euharistijskom slavlju kao dostojanstveni i časni pozvanici. Radujmo se i pjevajmo. Osjetimo se danas izabranima i počašćenima, jer je Bog između mnoštva ljudi pozvao baš nas na kraljevsku gozbu svoga Sina.