U naše vrijeme vrlo se često govori o održivom razvoju i načinu života. Ekološka kriza u kojoj se nalazi svijet tjera i nas kršćane promišljati o stilu našeg vjerničkog življenja koji omogućava sklad ljudi i svih stvorenja. Svakodnevna briga oko održivosti života spada u naše vjerničke dužnosti i jedna je od bitnih oznaka naše vjere. I mi se, kao Isusovi učenici današnjeg vremena, u krizi svijeta često obraćamo Bogu s molitvom da nam dade pravu vjeru i učini nas vjernim narodom za svijet u kojemu živimo.
Umnoži nam vjeru
Pravila i oblici ponašanja u međuljudskim odnosima onog vremena proizlaze iz drugačijeg okruženja, ali Isusove poruke vrijede i u danas. I mi često poput Isusovih učenika molimo da nam se umnoži vjeru. U učeničkim očima vjera izgleda kao posjed koji se prima izvana, vlasništvo koji se može količinski uvećati, skladištiti za „crne dane“, izvući iz zalihe kad je potrebno, pokazivati je kao bogatstvo i dičiti se njezinom brojnošću. Kao što se i mi ponekad dičimo svojom vjerničkom tradicijom, odlaskom na hodočašća, na susrete molitvenih zajednica, na pohode misama i odlaske na razna mjesta, na dobra djela učinjena u Caritasu ili nekoj drugoj dobrotvornoj crkvenoj organizaciji, na količinu izmoljenih devetnica i krunica, na množinu dana u koje postimo. Sve su to naša kršćanska djela i njihova količina, često mislimo, pokazuje veličinu i količinu naše vjere. No, Isusov odgovor ukazuje na drugačiju narav vjere.
Znak senfa i duda
Kao pouku Isus upotrebljava usporedbu dviju biljaka: senfa ili gorčice i duda. Stablo duda raste sporo i kroz mnogo godina. Veliki i čvrsto ukorijenjeni dud čije korijenje je široko i duboko, stablo veliko i visoko, teško je iščupati. Svojom dugovječnošću, širokom krošnjom i dubokim razgranatim korijenjem poslovični je primjer ogromnog drveta. Nasuprot tom velikom stablu Isus spominje poslovično sitno sjeme malene i niske biljke zvane gorčica od kojeg se pravi senf, ljutkasta pasta, začin i dodatak drugoj hrani. Veliki dud tradicije i zasluga kojom su se dičili veliki vjernici Isusovog vremena, farizeji i pismoznanci, pred snagom sitnog sjemena gorčice što predstavlja Evanđelje ne vrijedi mnogo. Tradicija i zasluge koje su stečene vjernošću drugih u Isusovim očima mogu se lako izvaliti pred dubokim uvjerenjem pojedinca koji iz vlastitog uvjerenja mijenja svijet snagom evanđeoske poruke. Blago stjecano generacijama ili tijekom prijašnjih razdoblja života lako upropaste svakodnevne sitne i gotovo beznačajne loše odluke i stalna malena odlučivanja za loša djela.
Održivo domaćinstvo
Isus je propovijedao u vremenima kada je prisutnost robova u domaćinstvu bilo uobičajena pojava. Robovi i sluge, osobito na manjim seoskim gospodarstvima bili su zaduženi i za kućanske poslove i za rad na poljima. Rad robova trajao je čitav dan i njihova zaduženja nisu prestajala ni nakon završenih teških poslova u polju. Kad bi posao izvan kuće bio završen valjalo je u večernjim satima pobrinuti se za obrok gospodara i slobodnih članova obitelji. Svakovrsni i cjelodnevni rad robova bio je njihova dužnost, pa se priprema obroka za gospodara nije smatrala dobrom voljom roba ili nekim posebnim dobrim djelom, nego obvezom i uobičajenom zadaćom što su je robovi izvršavali. Svakovrsni i cjelodnevni rad robova bio je njihova dužnost, pa se priprema obroka za gospodara nije smatrala dobrom voljom roba ili nekim posebnim dobrim djelom, nego obvezom i uobičajenom zadaćom što su je robovi izvršavali. Čak i pravednom i nadasve milosrdnom gospodaru nije ni padalo na pamet sjesti za stol sa svojim robovima. Ni jesti zajedno sa slugama koji su oslobođeni od ropstva nije bio častan čin nekog gospodara, pa se takvo što rijetko ili nikada nije događalo. Pravila života su bila jednostavna i nedvosmislena. Dužnost roba i sluge je da služi, a dužnost domaćina je da gospodari i upravlja domaćinstvom. I jedni i drugi su na taj način održavali svoje mjesto, čuvali svoje dostojanstvo i međusobno podržavali život. Ako je svatko radio svoj posao i bio na svom mjestu sve je bilo u redu, domaćinstvo je prosperiralo i razvijalo se u dobrom smjeru. Svrha rada i djelovanja slugu, robova i gospodara bila je održanje života i prosperitet cijelog imanja, cijelog gospodarstva, cijelog društva – sudjelovanje u sustavu života.
Održivi vjernički život
Što vrijedi svo naše vjerničko nastojanje ako završava samo na tome da postoji, da nešto radimo i da u nešto vjerujemo? Izgleda poput velikog duda, ogromnog i dobro ukorijenjenog sustava koji je sam sebi svrha i koji veličinom zadivljuje. Svrha svega našeg kršćanskog nastojanja jest u tome da održimo sustav života i postojanja, da jedni druge podržimo na putu življenja. Naša je vjera poput sitnog sjemena gorčice koje donosi začin životu i pruža ugodu zajedništvu. Raditi i djelovati na korist svoga domaćinstva, na dobrobit ljudi svoga zavičaja malenim svakodnevni djelima ljubavi je normalan i održiv način življenja vjere. Za to ne treba nikakav posebna zahvala i priznanje. Već sama činjenica da je sve u redu i da nam je ugodno živjeti jedni s drugima dovoljna je nagrada i priznanje. Izvršiti svoje dužnosti, učiniti ono što je naš dio posla, biti na svom mjestu, živjeti za svoju obitelj i svoju domovinu osnova je na kojoj se temelji održivost i trajnost našeg vjerničkog života.