U dane korizme često slušamo poziv: „Obratite se i vjerujte!“ Pepeo posut po našim glavama na početku Korizme podsjeća nas na našu prolaznost i kratkoću vremena koje nam ostaje da učinimo važne i značajne preokrete u svom životu. Dogodi se da u vjerničkom životu pobrkamo pojmove koji nam se u ovo vrijeme korizme stavljaju na razmišljanje, a još više te pojmove pobrkamo u praksi kršćanskog života. Obratiti se i vjerovati Evanđelju je poziv koji Isus upućuje na početku svog javnog djelovanja. Ljudi kršteni vodom Jordana po Ivanu Krstitelju pozvani su priznati svoje grijehe i pokajati se, a Isus pozva na dublje i više: obraćenje i vjeru.
Priznati grijeh je tek pola puta do obraćenja
Mnogi se vjernici u korizmi običavaju ispovijedati i priznati svoje grijehe te primiti sakramentalno odrješenje i Božje oproštenje u sakramentu pomirenja. Lijep je to i hvalevrijedan vjernički čin. Priznanje grijeha u sakramentu pomirenja čisti naš pogled i daje nam uvid u razornu moć zla u našem životu. U ispovjedi priznajemo grijehe, kajemo se i odlučujemo ne griješiti više. Ipak, Isus ne poziva samo na to, nego na obraćenje. Samo priznanje grijeha i kajanje za njih nije obraćenje. No, obraćenje ne možemo i ne smijemo shvati samo kao želju ne činiti zlo. Iako smo se i do sada trudili činiti dobro ipak nas iznenađuju posljedice koje nisu nimalo dobre. Uz priznanje grijeha valjalo bi, možda, ispitati dosadašnju praksu. Da možda nismo, unatoč tome što smo željeli i nastojali dobro, ipak negdje krivo procijenili ili loše razumjeli, ili pak loše djelovali, pa se od svih naših dobrih želja i nastojanja pokazao loš rezultat. Obraćenje vodi prema dubokom ispitivanju shvaćanja naše osobne vrijednosti, vrijednosti drugih ljudi i stvorenja, vrijednosti svijeta i zemlje na kojoj živimo.
Vjerovati Bogu poput Noe
Važnu svetopisamsku poruku o razlici između kajanja i obraćenja nalazimo u liku i svjedočanstvu praoca Noe (Post 6,5 -7,10). U ovom starozavjetnom izvješću možemo vidjeti da je obraćenje daleko dublje od samog priznanja grijeha i kajanja za njih. Praotac Noa je u situaciji grešnoga svijeta u kojem se događao i njegov život izabrao živjeti po Božjoj riječi. Izabrao je, za razliku od njegovih suvremenika, gledati na stvarnost drugačije, djelovati drugačije, vjerovati drugačije, živjeti drugačije. Noa je imao hrabrosti iskoračiti iz uobičajenog oblika promatranja ljudi oko sebe i uzeti Božju riječ kao nadahnuće i program svog života i djelovanja. On je odlučio činiti onako kako mu je Gospodin govorio, vidjeti ono što je Bog gledao. Noa je shvatio Božji naum ne kao sud svijetu, nego kao namjeru spasiti još ono malo dobra što je preostalo. Noa je primijetio da je Božji pogled zastao upravo na njemu kao dobrom i pravednom čovjeku, premda je on sam znao svoje slabosti i osobne grijehe kao i slabosti i grijehe članova svoje obitelji. Takvo njegovo shvaćanje i promatranje bilo je izvor njegova spasenja od potopnih voda i izvor blagoslova za sva pokoljenja nakon njega. Zbog vjere da ga Bog smatra pravednim, zbog povjerenja da Bog u njemu vidi odraz vlastite dobrote koju je u svijet ugradio, Noa je mogao sagraditi korablju i svojim djelovanjem otvoriti vrata drugačije budućnosti svijeta. Njegovo djelovanje imalo je utjecaja ne samo na ljude, nego i na životinje i čitavu zemlju. Njegovo djelovanje bilo je početak novog svijeta.
Održavati i čuvati dobrotu u svijetu
I ljudi Noinog doba željeli su dobro sebi i svojim obiteljima. I njima su dobri ciljevi bili pred očima. Koristili su sva sredstva kako bi omogućili što viši standard sebi i svojoj djeci. No, posljedice njihova djelovanja bile su razorne kako za njih same, tako i za cijeli stvoreni svijet. Na temelju povjerenja Božjoj riječi, na temelju vjere, da Bog jedini zna što je za njega osobno i za čitav svijet dobro i spasonosno, Noa je sagradio korablju i postao začetnikom novog života. Noa je zajedno s Bogom činio sve da sačuva ona dobra što su još ostalo u svijetu kojeg je Bog stvorio. Drugačiji život koji je započeo Noa nije se temeljio na njegovoj osobnoj procjeni vlastitog stanja, niti na osobnoj procjeni stanja grešnosti svijeta u kojem je živio. Njegov drugačiji život nije se temeljio niti na tumačenjima i shvaćanjima drugih ljudi o tome što je to dobro i spasonosno, nego na temelju Božje riječi koju je bez sumnje uzeo za pravilo svog života i ponašanja.
Priznanjem i prepoznavanjem grešne situacije u kojoj se nalaze drugi oko nas ili smo se i mi nalazili prije priznanja grijeha i kajanja za njih pa dobili oproštenje, ne činimo ništa, ako ne počnemo drugačije živjeti. Priznanjem grijeha svojih i tuđih bili bismo slični Noi koji bi sebe prepoznao kao dobrim čovjekom u usporedbi s onima s kojima je živio, slegnuo ramenima i rekao kako on tu ne može učiniti ništa. Noin primjer govori kako unatoč situaciji grešnosti kako osobne tako i društvene ipak možemo isplivati, uzdići se i početi živjeti drugačije.