Ljudski je rod od početka svoga postojanja slavio blagdane u skladu s aktivnostima svoga života koje su bile određene prirodnim ciklusom plodnosti zemlje. Blagdani žetve i ubiranja plodova često su u povijesti ljudskog roda označavali početak nove godine – početak novoga života. Najstariji biblijski tekstovi čuvaju još stare nazive i značenje tih svetkovina. U slavljenju blagdana otkriva se naslijeđe nomadskog i ratarskog života koje svjedoči o velikoj povezanosti poštivanja zemlje i njezine plodnosti s čašćenjem Boga. Kršćanska tradicija često zaboravlja ovo bogatstvo i dubinu koje se krije u povijesnoj dubini blagdanskih slavlja.
Pesah – od slavlja početka žetve ječma do slavlja euharistije
Prvi i najvažniji blagdan biblijske vjere je Pesah. Njegov naziv vuče porijeklo iz vremena selilačkog života Izraela, a pada na dan proljetne ravnodnevnice kad pastiri prinose žrtve janjaca i škrope krvlju svoje šatore da bi izmolili zaštitu za sebe i svoja stada od štete i bolesti na putu prema novim ispašama. Oblik obreda možemo dijelom saznati iz teksta Iz 12,21-23. Naseljavanjem Izraela u kanaansku zemlju ovaj blagdan postaje povezan sa zemljoradničkim običajem prinosa prvih klasova ječma i blagovanja beskvasnih kruhova pa je i dobio dodatni naziv Blagdan beskvasnih kruhova (Izl 23, 14-17; 34.18-23). Dani žetvenih obreda što su ih slavili Kanaanci u čast svojih božanstava postali su izraelskom narodu dani slavlja Jahve koji daje plodnost zemlji pa su Bogu na čast prinosili prvine plodova na početku žetvenog razdoblja. Zbog važnog događaja u povijesti Izraela ovaj je blagdan kasnije povezan sa spasenjskim Božjim djelovanjem, pa se na taj dan slavi a Pasha – Izlazak iz egipatskog ropstva (Pnz 16, 1-17; Lev 23).
U novozavjetno doba Pasha i pashalna gozba dobile su novo spasenjsko značenje jer se uz taj blagdan dogodila Isusova posljednja večera. Pashalno je slavlje u Isusovo vrijeme bilo protkano veoma bogatim teološkim značenjem. Slaveći pashalnu večeru Izrael se spominjao stvaranja svijeta, obrezivanja Abrahamova, žrtvovanje Izakova, oslobođenja Josipa iz zatvora i oslobođenja Izraelaca od grijeha. Pesah je bio blagdan oslobođenja oslobođenja iz egipatskog ropstva, oslobođenja iz babilonskog sužanjstva i konačno oslobođenja iz ropstva grijeha. U pashalnoj noći pobožni su Izraelci očekivali novi, eshatološki izlazak iz ropstva svake moći, a osobito moći grijeha (usp. Jr 16,14-15), iščekivali su dolazak Mesije, ponovni pojavak Mojsija i Ilije kao preteče Mesije, uskrsnuće patrijarha i svršetak svijeta. Svaki član zajednice osjećao se o blagdanu Pesaha oslobođenim, spašenim. Pobožni je Izraelac Bogu zahvaljivao za ovo oslobođenje i spasenje.
Zahvala i slavlje Boga koji daje plodnost zemlji tijekom povijesti prerasta u izraz zahvale za spasenje po Isusu Kristu koji je ustanovio kršćansku pashalnu večeru – euharistijsku gozbu – po kojoj su svi ljudi s Bogom izmireni u smrti Kristovoj (usp. Ef 2,24-25). U osobi Isusa Krista, koji je za ljude umro na drvu križa, počeo se ostvarivati novi svijet, svijet mira, ljubavi i pravde. Isusova posljednja večera postala je za kršćane Pasha novoga Saveza u kojoj se slavi i blagoslivlja Gospodina, Gospodina, Boga svega svijeta iz čije darežljivosti primamo kruh što ga prinosimo. Kruh nastao iz plodova pšenice što raste iz zemlje obrađene rukama čovječjim postaje kruhom života, tijelom Kristovim, po kojem i mi postajemo dionici smrti i uskrsnuća Isusova.
Pedesetnica – na kraju žetve pšenice i na početku života Crkve
Drugi žetveni blagdan bijaše Blagdan žetve pšenice (Izl 23, 14-17), koji je dolazio sedam tjedana nakon Pesaha, pa mu je i naziv blagdan Sedmica (hebr. Ševuot). Odatle mu je i kasnije ime Pedesetnica, a spadao je u vrijeme dovršetka žetve (Izl 23,26). Iako je u Kanaanaca to bio blagdan kad su prinosili svojim bogovima kruhove načinjene od novoga pšeničnoga brašna, tijekom povijesti spasenja na taj su se dan obilježavali drugi događaji i spominjala se Božja djela što ih je učinio svome narodu.
Izraelska zajednica slavila je na taj dan Božju objavu na Sinaju i zahvaljivala za dar Deset zapovijedi. U Ponovljenom zakonu čitamo odredbe slavljenja blagdana Sedmica: „Nabroj sedam tjedana; a tih sedam tjedana uzmi brojiti kad srp počne žeti klasje. Tada drži blagdan sedmica u čast Jahvi, Bogu svome …. i proveseli se tada u nazočnosti Jahve Boga svoga – na mjestu što ga Jahve, Bog tvoj, odabere … “ (Pnz 16,9-11sl.). Blagdan treba slaviti cijela obitelj: „sin tvoj i kći tvoja, sluga tvoj i sluškinja tvoja, levit koji bude u tvome gradu, došljak, sirota i udovica što budu kod tebe“ (Pnz 16,11). O tom blagdanu Izraelci su hodočastili u jeruzalemski hram. Na blagdan sedmica spominjali su se težine ropstva (Pnz 16,12), a osobito blagodati prebivanja na vlastitoj zemlji. Izraelci na blagdan Pedesetnice Bogu zahvaljuju za oslobođenje od ropstva ali i za dar obećane „prostrane i plodne“ zemlje „kojom teče med i mlijeko“ u koju ih je Gospodin uveo i u njoj im podario mir i zadovoljstvo, samostalnost i blagostanje (Izl 3,8).
U Novome zavjetu Pedesetnica je blagdan silaska Duha Svetoga na apostole i na one koji su s apostolima bili u dvorani posljednje večere. To je ujedno rođendan Kristove Crkve, koja se tog dana počela širiti diljem svijeta – po svoj zemlji (Dj 2,1-14). Na svetkovinu Duhova molimo da Bog pošalje svoga Duha te obnovi lice zemlje (usp. Ps 104). Na taj su se blagdan pobožni Židovi vraćali svome svakodnevnom životu i poslu. Na taj dan i mi slavimo svoje poslanje naviještati Evanđelje po svoj zemlji – „Žetva je velika, a radnika malo!“ (Lk 10,1-2). Obrađivanje i čuvanje zemlje u zahvalnosti Bogu izraz je suradnje s Duhom Svetim i važan izraz življenja radosne vijesti (usp. LS 67).