(Mt 11,25-30)
Dolazak na groblje nije nikada jednostavan. Ta mjesta na kojima smo pokopali tijela naših pokojnika uvijek su zbunjujuća. Križevi, spomenici, cvijeće, svijeće – sve je to dio grobljanskog dekora osobito ovih dana. Sjećanja naviru dok promatramo imena ljudi čija tijela leže pod nadgrobnim pločama ili ispod grobnih humaka. Na groblju nitko nije ravnodušan. Dok stojimo naviru pitanja. Mnoštvo pitanja o kojima inače ne razmišljamo. Pitanja o smrti, o životu, o smislu, o besmislu. Na mnoga od tih pitanja, ma koliko se trudili i naprezali svoje moždne vijuge, ne nalazimo zadovoljavajućeg odgovora. Mudrost i umnost na groblju ne pomažu mnogo. Znanstvene teorije, religiozno i teološko znanje, sva moguća iskustva i doživljaji stečeni kroz život šute pred grobnim humkom ili stvaraju još veću zbrku misli. Najbolje je da na groblju vlada tišina, jer se bilo kakav govor doima blebetanjem, a bilo kakve misli izgledaju besmiselima. Mudrost i umnost na groblju ne znače mnogo.
Evanđeoski odlomak, što smo ga netom čuli, govori o Isusovoj zahvali Ocu jer je mudrima i umnima sakriven uvid u otajstvo o kojemu govori Isus, a objavljen je malenima. Ova je Isusova zahvala reakcija na neprihvaćanje njegova propovijedanja koje je doživio u mjestima na obali Genezaretskog jezera. Žalio je zbog činjenice da njegovu riječ o potrebi obraćenja stanovnici Korozaina, Betsaide i Kafarnauma nisu prihvatitli. Kori gradove u kojima se zbilo najviše njegovih čudesnih djela zato što se nisu obratili Bogu. Kaže da su njihovi stanovnici gori od stanovnika poznatih poganskih i nemoralnih gradova Tira, Sidona i Sodome. Vođe vjerskih zajednica koji su ga slušali i gledali velika čudesa što ih je učinio među njima bijahu previše oholi i umišljeni da bi prihvatili Isusa i njegovu riječ. Isusu je to bilo jako žao. Međutim, Isusa su prihvatili obični ljudi. Mudri i umni, vođe i pismoznanci, ljudi od položaja i utjecaja nisu prihvatili Isusa, a maleni i beznačajni puk slijedio ga je i išao za njim.
Pohvala Ocu, što je Isus izriče, danas na groblju i na dan sjećanja na naše pokojne i nama nosi svoju poruku. Mudrost i umnost pred činjenicom smrti ne pomaže mnogo. Svi ćemo umrijeti. To je činjenica od koje ne možemo pobjeći. Ma kako bila velika naša mudrost i kakogod bilo visoko naše znanje, ono ne može iznjedriti odgovor na pitanja što ih smrt pred nas stavlja. Možda možemo svojim umijećem za koji dan ili koju godinu produžiti svoj ovozemni boravak. Možda možemo uz pomoć znanosti pronaći lijek za neku bolest koja pritišče naše tijelo ili dušu. Međutim lijeka protiv smrti nema i ni jednim umjećem ne možemo je izbjeći ma koliko se trudili.
Isus svoga Oca hvali i slavi. Naziva ga gospodarom neba i zemlje. Izražava svoju vjeru da je Otac gospodar svega stvorenja i cjelokupne stvarnosti. Bog je gospodar svega života. To je istina s kojom se najčešće susrećemo u trenutku smrti. A tako se često uzdamo u svoje snage, u svoju umješnost i svoju mudrost da možemo nadvladati sve nedaće i sve poteškoće, pa čak i sami određivati granicu između života i smrti. Tvrdimo da smo mi gospodari života i određujemo za sebe i druge tko ima pravo na život, a tko ne, tko treba umrijeti, a tko ne. Ratovima, namjerno izazvanim ekonomskim krizama, otpuštanjima s posla, oduzimanjem prava na socijalnu pomoć, oduzimanjem prava na rad, iseljavanjem ljudi, preseljenjima stanovništva iz jedne u drugu zemlju, zagađivanjem okoliša i uništavnjem živih bića i njihovih staništa, pa sve do izravnih ubojstava eutanazijom, pobačajem i testiranjem kemijskih i bioloških sredstava nad životinjama i ljudima upotrebljavmo svoja umjeća i znanja, očitujemo svoju oholost i nadmenost, svoje gospodarenje i nadmoć. Maleni i neznatni zbog takvih stavova i takvog ponašanja velikih, umnih i mudrih trpe, pate, svednevice bivaju gaženi i obespravljivani.
Unatoč tome, upravo ti maleni, neznatni i obespravljeni najčešće u svom životu priznaju i ispovjedaju da je Isusov Otac, gospodar neba i zemlje, njihov Bog. Oni se nadaju boljem svijetu, vjeruju da će barem jednom u budućnosti zasjati pravda i da će kad-tad pronaći svoj mir i utjehu. Upravo ti maleni ne vode parnice i ne tuže liječnike kad pogriješe. Upravo oni ne dižu silne novce od polica životnog osiguranja nakon smrti svojih hranitelja jer su stradali radeći opasne poslove. Upravo se njima ne priznaje status branitelja svoje domovine. Upravo oni ne uspjevaju izvući ratnu odštetu i dostojno uzdržavanje u svojoj bolesti i starosti. Upravo oni nemaju prava naseljenja pred sudovima zemalja od kojih traže udomljenje i status ekonomskih azilanata. Upravo ti maleni, često samo zato što su kršćani i vjernici, nemaju mogućnost iseliti se iz ratnih područja u sigurnije zemlje. Upravo iz njihovih usta se najčešće čuje uzdah vjere u Boga gospodara neba i zemlje. Upravo oni vjernički izražavaju svoje predanje čak i pred prijetnjama smrću: „Božja je to volja!“
Dok danas stojimo na groblju, pred spomenicima okićenim cvijećem i svijećama, sjetimo se tih malenih ljudi koji su umrli naprežući se učiniti ovaj svijet boljim mjestom. Sjetimo se njihovih svakodnevnih muka i uprezanja u jaram Kristove riječi. Zahvalimo im jer su u svim mukama svjedočili nadu u vječnu vrijednost života i nisu uzimali u svoje ruke pravo određivati ni sebi ni drugima granicu života.
Razmislimo i o sebi. O svojoj malenosti pred tajnom života. Mislimo o svojoj malenosti pred otajstvom smrti. Povjerujmo da je u Isusu Kristu naš odmor i rasterećenje. On je svojim životom proslavio svoga Oca. Slavimo ga i mi dok njemu na čast živimo i umiremo.