Ekonomska vrijednost hrane uočena je još u vrijeme lovaca na velike sisavce koji su velikim ulovom pribavili sebi i svom plemenu količinu hrane koju sami nisu mogli odmah potrošiti. Razmjena hrane za druga dobra uskoro se pokazala unosnim poslom. Od onda je prošlo mnogo karavana sa začinima od Istoka prema Zapadu, mnogo galija nakrcanih plodovima novoga svijeta s Juga na Sjever. Trgovina hranom razvijala se napretkom civilizacije i iznašašćima njezina čuvanja i skladištenja. Posljedica je pak tih civilizacijskih dosega da nešto što nije bilo ni dostupno ni potrebno odjednom postane nužno za život, a za on što je svakodnevno i dostupno, domaće i naše gubimo interes i želju sve dok u kriznim trenutcima ne uočimo kako nam je upravo ta hrana životvorno potrebna i nužna, a oni koji je uzgajaju naši najveći dobrotvori.
Ekonomija i etika hrane
U svijetu ekonomije današnjega vremena na hranu se ne gleda kao na sredstvo održanja života, nego kao na sredstvo zarade i povećanja kapitala. Na izbor vrste hrane utječe proces industrijalizacije i proizvodnje hrane, pa je industrijski prerađena i polugotova hrana sve češće na stolovima prezaposlenih ljudi. Industrijalizirano društvo ne smatra hranu izvorom života, nego izvorom zarade, a pojedinac u njemu hranom ne utažuje svoju glad, nego obiljem uvozne hrane pokazuje svoju vrijednost i (samo)pouzdanje u svoj rad i zaradu. Punim stolom egzotične i uvozne hrane pokazuje se nadmoć i ekskluzivnost, ekonomska samostalnost i samodostatnost društva.
Kuhanjem i uzgojem vlastite hrane nekoć su se bavile siromašne i nezaposlene mahom seoske, ali i gradske žene koje nisu mogle od svojih primanja kupiti polugotovu ili već pripravljenu hranu. Međutim u posljednje vrijeme sve je više onih koji ne moraju raditi, bogatih i dokonih, koji se diče vlastitim dosezima u kuharstvu. Upravo ti i takvi ljudi reklamiraju u kuharskim emisijama na televiziji zdravu hranu koja se kuha u vlastitoj kuhinji i predstavljaju pripremu hrane kao životni stil ovoga vremena. Recepti koji se nalaze u časopisima i u televizijskim emisijama sadrže skupe začine i običnim ljudima teško dostupne sastojke. Kuhanje i priprema hrane iz osnovnih namirnica (p)ostalo je luksuz, a prilikom dobave tih sastojaka iz egzotičnih krajeva svijeta događa se prava ekološka katastrofa.
Čini se da je od vremena kad je ekonomija preuzela brigu o hrani, a marketing je postao moćno sredstvo oblikovanja ljudskih prehrambenih navika mnogo toga krenulo u krivu stranu. Suvremeni stručnjaci sve češće tvrde kako suvremenog čovjeka u pristupu hrani više ne vodi osjećaj potrebe za zasićenjem gladi, nego devijacija toga osjećaja – proždrljivost i pohlepa.
Ekologija i zdravlje
Koliko li je samo brodskog goriva i avionskog kerozina potrebno spaliti da bi na našim stolovima zamirisali šafran, vanilija i curry, da bi se do naših trgovina dobavili avokada, papaje, manga i drugo egzotično voće, pa argentinska govedina, novozelandska janjetina i druge vrste egzotičnih odrezaka? Zbog čega francuski, talijanski, nizozemski i njemački sirevi, radi kojih su satima dizelsko gorivo gutali kamioni po autocestama, imaju bolji okus nego sirevi iz Slavonije i Baranje, Podravine, Like i drugih hrvatskih krajeva? Kako to da je žuto-zeleno-crveno pakiranje paprike iz nizozemskih plastenika privlačnija od jedre paprike s baranjskih polja? Je li istina da su grčke lubenice bolje od neretvanskih i slavonskih? Ima li razloga da uvozna i strana jela, egzotične i rijetke namirnice imaju bolji okus od svakodnevno dostupnog domaćeg povrća i voća koje je izraslo i uzgojeno na našoj zemlji? Radi čega je zaboravljen okus domaćih začina i upropaštena bazna proizvodnja hrane u našoj domovini, na našim poljima i u našoj prerađivačkoj industriji? Kako se može dogoditi da je sve strano traženije i isplativije od domaćega?
Briga o proizvodnji i uzgoju bilja i životinja za hranu prije svega je strateška djelatnost koja omogućuje nekoj državi i narodu samoodrživost, samostalnost i društvenu stabilnost. Osim činjenice da hrana omogućuje osobnu ljudsku egzistenciju, jednako je i činjenica da je samostalna i sigurna proizvodnja hrane temelj političko-ekonomskog i teritorijalnog integriteta društva i države. Kao što briga o vlastitom zdravlju uvelike ovisi o zdravoj ishrani, tako i briga o državnoj teritorijalnoj i političkoj samostalnosti pretpostavlja brigu o ishrani pripadnika naroda koji na njezinom tlu živi. Najzdravija hrana jest ona koja nas spaja i ujedinjuje s našim lokalnim tlom, sa zemljom u kojoj živimo i na kojoj se odvija naša djelatnost. Kroz lokalnu hranu primamo doživljaj sigurnosti i opravdanje povjerenja zemlji na kojoj stojimo i koju obrađujemo. Uživajući našu hranu s našega tla i iz naše domovine izražavamo svoje duboko uvjerenja da je upravo ta zemlja dobra za nas, zdrava za naše tijelo, sigurna za naš život. Po blagovanju domaće hrane uspostavlja se povjerenje između nas međusobno i između tla koje nas životom obdaruje.
Nedostatak kvasca i kriza Covid-19
Bez obzira na to od koje je žitarice zamiješen, kruh je najrašireniji i najpoznatiji oblik hrane u cijelomu svijetu. Osnovni su sastojci kruha brašno, voda, sol i kvasac. Mješavina tih namirnica i začina, izložena vatri i ispečena, daje kruh. Mnoge kulture, a osobito zapadna, smatraju ga osnovnom i neizostavnom hranom. Iako se kruh uobičajeno mijesi od pšeničnoga brašna, moguće ga je zamijesiti i od drugih vrsta žitarica koje daje ukusan kruh u reakciji s kvascem.
Već u prve dane opasnosti od zaraze bolešću Covid-19 uočili smo vrijednost domaće hrane i njezine zdravstvene sigurnosti. Pokorena i rasprodana domaća industrija, pogašeni pogoni elementarnih medicinskih materijala, a napose oslabljena prehrambena proizvodnja u rukama stranih vlasnika nije bila spremna odgovoriti zahtjevnom i panikom potaknutom puku u pohodu na police trgovina. Najtraženija, a ujedno i najdeficitarnija roba na policama trgovina bio je kvasac. Iako su u Hrvatskoj do prije par godina postojale dvije tvornice kvasca, ni jedna od njih više ne radi. Strani vlasnik je proizvodnju kvasca premjestio u zemlje gdje je proizvodnja ekonomski isplativija, a otežani prekogranični promet robama učinio je kvasac nedostupnim artiklom u našoj domovini. Stare tehnike uzgoja kiselog tijesta i priprave kruha kvasanjem su u puku zaboravljene.
Mnogi su građani osjetili krhkost isključivo ekonomskog sustava vrednovanja hrane. Uplašili su se praznih polica i gladi. Srećom, mnogi su se upravo tada pritisnuti krizom sjetili svojih dobrih prijatelja sa sela, koji uzgajaju hranu i obrađuju zemlju ne samo na temelju procjene njezine ekonomske isplativosti i novčane vrijednost. Upravo u ove dane njihova se ustrajnost i žilavost u obrađivanju zemlje pokazala sudbonosnom u ovim kriznim vremenima izazvanim opasnošću od bolesti Covid-19. Nadajmo se da ćemo ih se sjetiti i u vremenu kad ova opasnost mine.