Uvod
Svetom Bernardu iz Clairvauxa pripisuje se izreka: „Lijenost je izvor svih zala“, a sveti Ivan Bosco je govorio da je „Lijenost je majka svih poroka”. Pokazatelji krajnje složene situacije ekološke krize s kojom se danas svijet suočava upućuju na činjenicu da smo svi mi, svojim lošim postupanjem, njezini uzročnici. Zemlja jeca zbog zla koje joj nanosimo (LS 2). Svatko od nas je na svoj način i u svojoj mjeri, manje ili više, dao doprinos ekološkim štetama, svojim neodgovornim ponašanjem i dodavanjem novih zala, izobličavanjem i uništavanjem okoliša (usp. LS 8). Opasne i dramatične ekološke posljedice shvaćaju se kao posljedica lijenosti i nepomičnosti volje duha, kao i teološke tromosti u iznalaženju novih oblika navještaja vjere suvremenom čovjeku koji trpi i pati zbog klimatskih promjena, onečišćenja prirode i uništenja bioraznolikosti te mu prijeti opasnost da i sam postane žrtvom vlastitog bezobzirnog ponašanja zajedno s okolišem svojeg života. Iako je ekološka kriza dio naše stvarnosti, a njezine štete očite, mjerljive, nepobitne i vrlo zabrinjavajuće, veliko je čudo što još uvijek postoje ljudi koji ne mare za razorne posljedice ljudskog ponašanja te se i ne pokušavaju uključiti u aktivnosti usmjerene prema očuvanju okoliša i popravljanju onoga što smo mi ljudi uništili, nego su nezainteresirani i ravnodušni glede pitanja ekološke zauzetosti (LS 14).
U ovom se članku, raspravlja o grijehu lijenosti i njegovim učincima na okoliš. Riječ je također i o utjecaju ovoga glavnog grijeha na volju vjernika da se uhvate u koštac s problemima što ih pred njih postavlja stanje ekološke krize. O lijenosti se ovdje govori kao o jednom od izvora kulture komoditeta i odbacivanja, a posljedično tome i izvoru zagađenja okoliša. Lijenost vodi prema općem stanju nevoljkosti glede zauzimanja stavova i donošenja odluka o poduzimanju aktivnosti koje bi mogle dovesti do povećanja ekološke svijesti te potaknuti ljude na djelovanje u korist okoliša i očuvanje onoga što još nije razoreno ili oštećeno ljudskim bezobzirnim ponašanjem. Grijeh lijenosti se u ovom članku promatra izvorišnom točkom puta koji vodi prema bijegu od stvarnosti, a rezultira čovjekovom željom sačuvati „sadašnje načine života“ i „poduprijeti autodestruktivne poroke: pokušavajući ih ne vidjeti, boreći se da ih ne prepozna, odlažući važne odluke i praveći se da se ništa nije dogodilo“ (LS 59). Lijenost i nepomičnost, nehaj i nemar, posebice kršćana, čini se jednim od najvećih opasnosti na putu osobnog i zajedničkog cjelovitog ekološkog obraćenja koje podrazumijeva priznavanje vlastitih zabluda, grijeha, propusta i nehaja, te iskreno pokajanje i želju za unutarnjom promjenom svijesti i zauzetog ekološkog djelovanja (LS 218).
1. Temelji kulture jednokratne uporabe i odbacivanja
1.1. Kultura duhovne lijenosti i okoliš
Po definiciji lijenost je izjednačena s nehajem (usp. KKC 1866), a lijenost i nehaj u svojim raznim oblicima i izražajima su težak grijeh protiv Božje ljubavi. Nemar, ravnodušnost, mlakost i propuštanje priznavanja Božje ljubavi rađa nezahvalnošću, otklanja radost što dolazi od Boga, a ovakav put ponašanja završava u nehaju ili duhovnoj lijenosti u tolikoj mjeri da se osjeća odbojnost prema božanskom dobru (usp. KKC 2094). Lijek što ga Crkva u katekizamskom nauku predlaže kao oblik borbe protiv lijenosti jest ustrajna molitva u ljubavi, poniznosti i povjerenju (usp. KKC 2742). Ovakva definicija lijenosti i načina njezina suzbijanja ograničava se na srednjevjekovno shvaćanje lijenosti kao duhovnog stanja nepomičnosti, pasivnosti, ravnodušnosti prema religioznim obvezama i prema Bogu.
Lijenost se danas više ne shvaća samo kao nezainteresiranost i nepomičnost u osobnoj pobožnosti prema Bogu, nego i kao zanemarivanje djelovanja u korist osobne dobrobiti, ali i kao izostanak aktivnosti u izvršavanju društvenih obveza u korist općega dobra. Razvoj shvaćanja latinskog pojma acedia, koji se najčešće prevodi kao duhovna lijenost, proširio se i na fizičko stanje koje se očituje kao nepomičnost tijela i duševni nemar popraćen zaziranjem i osjećajem odbojnosti prema bilo kojem obliku fizičkog rada. Radi toga se danas posljedice lijenosti, osim na religioznom, uočavaju i na društvenom i ekonomskom području, na kojima je utjecaj lijenosti od posebnog značenja jer oblikuje kulturu suvremenog čovjeka. U takvom misaonom okružju već se i izostanak aktivnog promišljanja odnosa prema Bogu, prema bratu čovjeku i narodu, te nepromišljanje i nebriga oko njegovanja odnosa prema okolišu svog života može smatrati posljedicom duhovne lijenosti i jednim od glavnih grijeha suvremenog čovjeka.
1.2. Grijeh protiv prirode je grijeh protiv Boga i čovjeka
Zanemarivanje i lijenost u njegovanju odnosa prema Bogu, zanemarivanje i nepoduzimanje djelatnosti koje mogu poboljšati međuljudske odnose i sveopću dobrobit ljudskog roda, vrlo su bliski s rastom zanemarivanja i zlostavljanja zemlje (usp. LS 2). Srozavanje prirode usko je povezano s kulturom koja oblikuje ljudski suživot (usp. LS 6), a izostanak djelovanja na dobrobit i korist stvorenja izravan je grijeh protiv nas samih i grijeh samoga Stvoritelja (usp. LS 8). U svom nehaju i nemaru za okoliš suvremeno društvo stvorilo je kulturu jednokratne upotrebe stvari koja proizlazi iz komfora i nebrige oko toga što se događa s otpadom što nastaje nakon uporabe i odbacivanja korištenih stvari. Zbog lijenosti i nepromišljanja naša briga o otpadu završava iznošenjem korištenih stvari izvan našeg doma i bacanjem otpadnog materijala u kantu za smeće. Rijetko se tko zapita što se događa s otpadom nakon što ga se riješimo iz svoje kuće. Najčešći uzrok nerazvrstavanja otpada upravo je lijenost i nebriga, a onečišćenje okoliša je teška posljedica ovakvog postupanja. Gospodarenje otpadom je skup aktivnosti, odluka i mjera usmjerenih na sprječavanje nastanka otpada, smanjivanje količine otpada, umanjenje štetnog utjecaja na okoliš, obavljanje skupljanja, prijevoza, zbrinjavanja i drugih djelatnosti u svezi s otpadom te nadzor nad obavljanjem tih djelatnosti, skrb za već zatvorena odlagališta. Papa Franjo naglašava da je kulturu odbacivanja i jednokratne uporabe predmeta moguće promijeniti u kulturu skrbi koja proizlazi iz ekološke duhovnosti i potiče nas na provođenje ljubavi prema Bogu i čovjeku u mala i svakidašnja djela očuvanja okoliša (LS 231).
Iako je čovjek proizvodio otpad otkako postoji, u posljednje vrijeme razvoja ljudske civilizacije količina otpada prouzročena životnim stilovima ljudi zbog dostupnosti mnogih potrošačkih proizvoda i usluga, proizvodnje i korištenja širokog asortimana proizvoda drastično je narasla te dovela do povećane emisije stakleničkih plinova, onečišćenja zraka i vode i time, posredno i neposredno, utjecala na Zemlju kroz globalno zatopljenje dovodeći do ozbiljne degradacije okoliša cijelog planeta. Čovjek je postao jedan od najvažnijih ekoloških čimbenika i u kratkom povijesnom razdoblju uspio je izmijeniti svoj okoliš više nego bilo koja druga biološka vrsta, stoga uvelike utječe na dalji razvoj biosfere. Promjene koje ljudi izazivaju mijenjajući prirodu, posredno i neposredno djeluju na njih same. Suvremeno društvo mora se suočiti s posljedicama svoga djelovanja i postaviti si pitanja obrane prirode od negativnih posljedica vlastitog tehničkog i tehnološkog napretka, jer i nepotpun pregled pitanja koja danas stoje pred ljudskim društvom, kako upozorava papa Franjo, već pobuđuju nemir i više ih ne možemo gurati pod tepih (LS 19).
1.3. Lijenost, komocija i ekologija
Suvremena kultura oblikovana je doživljajem obilja i brze dostupnosti svega što čovjek poželi. Ekonomska vrijednost proizvoda ne određuje se prema cijeni izrade ili prema troškovima uzgoja, nego prema potražnji na tržištu, pa se u svrhu što bržeg protoka kapitala obescjenjuje ljudski rad, a dostupnost ili nedostupnost neke stvari glavna je značajka oblikovanja njezine vrijednosti. Ovakvi stavovi i kod proizvođača i kod korisnika oblikuju životne stavove bezvrijednosti rada i truda te razvijaju potrebu što bržeg posjedovanja i potrošnje što više stvari sa što manje ulaganja napora, ne razmatrajući pri tome posljedice što ga takav stil života ostavlja na prirodu i okoliš. Pri tome tehnološki napredak i povećanje učinkovitosti uloženog rada se ne očituju u razvoju ljudskih navika i oblika ponašanja koje bi mogle dovesti do poboljšanja ponašanja u svrhu zaštite života i kvalitetnijeg odnosa prema okolišu, nego, nasuprot tome, očituju se u lijenosti i nepomičnosti da se bilo što na tom području promijeni. Lijenost, prouzročena tehnološkim napretkom i lakoćom dostupnosti predstavlja jednu od velikih prepreka ekološkom ponašanju i razmišljanju koje bi do njega moglo dovesti.
Učinci dugoročnog nebrižnog ponašanja prema okolišu i odgađanje razmišljanje o tome što se događa okolišu u kojem živimo, kao i teološka neuviđavnost koja nije dovodila u vezu religiozna i vjerničkih uvjerenja s brigom za okoliš, oblikovali su plodno tlo za rast danas uobičajenog ljudskog razmišljanja i ponašanja, tj. potpomogli su razvoju kulture jednokratne uporabe i odbacivanja stvari, te su raznovrsni proizvodi koji su podržavali ljudsku komotnost nakon upotrebe postali opasan otpad i smeće što guši i zatrpava, zagađuje i onečišćuje gotovo svaki zakutak našeg planeta (usp. LS 21). Stoga se općenito izostanak zanimanja i brige oko opće važnih stvari ili djelatnosti, kao i izostanak osjećaja ili emocija, pasivnost i lijenost može, bez imalo okolišanja, smatrati glavnim grijehom protiv okoliša. Lijenost na mnogovrsne načine utječe na nedostatak ljudskih ekoloških aktivnosti.
Uobičajeni postupci koji štete okolišu i uništavaju ga ne zahtijevaju dodatni napor i razmišljanje, niti smatramo za zbog činjenja takvih postupaka trebamo ispitivati savjest glede grešnosti naših dijela. Ekološki korisne aktivnosti od nas traže, barem na početku, dodatni rad i umni, pa čak i duhovni napor. Vožnja biciklom umjesto automobilom, odvajanje otpada u različite posude umjesto bacanja svega u isti koš, upotreba pletene košare umjesto jednokratne plastične vrećice prigodom odlaska u kupovinu kao i mnoge druge ekološke aktivnosti traže od nas da barem razmislimo o onome što činimo našem okolišu, a zahtijeva i određeni fizički napor koji do sada nismo činili. Ako se tome doda i izostanak djelovanja koji bi odnose čovjeka prema Bogu, ljudima i prirodi trebao učiniti dobrohotnim i pogodnim za kvalitetan život tada glavni grijeh lijenosti pokazuje svoj negativan učinak u mnogim grešnim činima i utječe na cjelokupne odnose ljudskog bića, a najviše pogađa prirodu i okoliš ljudskog života.
2. Opasne ekološke posljedice lijenosti i nemara
Oduvijek je poznato da činjenje dobra uvijek zahtijeva dodatni napor, a da se iza svih moralnih promašaja na ovaj ili onaj način, nalazi neki oblik lijenosti. Za ekološku zauzetost moramo ponajprije razmisliti o načinu i učincima djelovanja, da budu što korisniji i djelotvorniji. Međutim, nehaj i nemar koji su plod lijenosti razmišljanja dovode do površnosti u djelovanju ili su uzrok propuštanja djelovanja.
2.1. Plastika, komocija i neodgovorno ponašanje
Iako je tema štetnosti plastike za ljudski okoliš već postala dijelom dnevnog tiska, a ne samo znanstvenih rasprava i izvješća o laboratorijskim otkrićima, ipak saznanja vezana uz sveprisutnost plastičnog otpada još uvijek nisu postala dovoljno snažna motivacija za promjenu svakodnevnog ponašanja. Čini se kako još uvijek veliki broj ljudi ne može pojmiti koliko je naš planet ugrožen i to našim vlastitim nepotrebnim navikama. Iako su mnogi glede plastike i plastičnog otpada prilično dobro informirani ipak se ne žele se odreći svojeg komoditeta ili ih jednostavno nije briga. Ljudi su oduvijek živjeli, hranili se, čistili, održavali higijenu, ali u ništa od toga nije bila uključena plastika i drugi nepotreban otpad kojim ljudski rod današnjeg vremena truje Zemlju, mijenja prirodne cikluse, ali i od te iste plastike sam obolijeva te uništava životinjski i biljni svijet. Svjetska proizvodnja plastike od 1950. godine, kad je izumljena kao nusproizvod prerade nafte, narasla je do 2018. godine na 359 milijuna tona godišnje.
Danas nije rijetka vijest o otkrićima da neka morska stvorenja boluju od tumora i drugih bolesti izazvanih gutanjem plastičnog otpada: plastičnih vrećica, plastičnih štapića što ih ljudi koriste za osobnu higijenu prigodom čišćenja ušiju, opušaka cigareta i drugih plastičnih ambalažnih artikala. Najveći problem za opće zdravlje svih stanovnika Zemlje predstavljaju raspadnute čestice plastike koja se u obliku mikro-granula, a već i u obliku nano-čestica, nalazi u hranidbenom lancu ljudi, životinja i biljaka. Na morskom dnu istraživači i ekolozi pronalaze ambalažu proizvedenu prije više desetaka godina u netaknutom stanju. Ona se u moru ne razgrađuje, nego se raspada, usitnjava se u sitne komade iz kojih nastaje mikroplastika. Mikroplastika nošena zrakom može doći u bilo koji predio Zemlje, pa čak i u one u koje ljudska noga nikada nije kročila. Jednako je i s podzemnim vodama u kojima završava dobar dio plastičnog otpada. Poznato je da su sitna plastična vlakna dobri nosači štetnih tvari koje tako, uz asistenciju plastike, mogu ulaziti u ljudsko tijelo. Osim toga, svaki plastični materijal sadrži u svojoj strukturi stotine drugih kemikalija, poput ftalatnih omekšivača, azobojila, antioksidansa ili metalnih katalizatora, koji se otpuštaju u tkiva i organe.
Život bez plastike više nije moguć. Plastika se nalazi u kremama za lice, ruževima, losionima, a osmišljena je s ciljem boljeg prianjanja preparata na tijelo. Izvršena je sustavna plastifikacija odjeće, kozmetike, posuđa, namještaja, ambalaže, stolarije. K tome valja dodati plastične boce, čaše, tanjure i druge plastične artikle koji se koriste jednokratno i odbacuju, ali i nanočestice koje korisnici ovih jednokratnih plastičnih proizvoda s hranom i vodom unesu u svoj probavni sustav i u svoje tijelo gdje se plastični elementi ne razgrađuju nego talože i nakupljaju te stvaraju preduvjete za različita oboljenja. Dok je vidljivu plastiku moguće ukloniti iz okoliša, usitnjeni oblik sintetskih polimera, mikroplastika i nanoplastika, postali su sastavni dio prirode i ljudske prehrane. Plastična ambalaža, posebno PET-boce, najvažniji su izvor mikroplastike. U litri vode iz plastične boce otopljene su 94 mikročestice plastike. Stoga flaširana voda ima najveći doprinos u ukupnom broju mikroplastičnih čestica koje ulaze u organizam. Procjenjuje se da svaki čovjek u svojim obrocima tjedno u svoj organizam unese oko 5 grama plastike, što znači da tijekom jednoga tjedna pojedemo i popijemo toliko plastike koliko teži jedna kreditna ili bankovna kartica. Osim estetskoga nasilja nad svakodnevnicom, plastika nije samo ekološki i zdravstveni problem, nego predstavlja „temeljni materijal kulture rasipanja i komocije koju potiče lijenost“.
Pokušaji da se spriječi ili barem smanji upotreba plastike uvođenjem industrijskog sustava koji će u procesu proizvodne i potrošnje razviti sposobnost apsorbiranja i ponovnog korištenja nalaze se tek u početcima, iako je učinkovitost takvog sustava već odano poznata i dokazana. Papa Franjo sa žaljenjem ustvrđuje: „Još uvijek nismo uspjeli primijeniti kružni model proizvodnje, koji će uspjeti sačuvati dobra za sadašnje i buduće naraštaje i ograničiti u najvećoj mogućoj mjeri korištenje neobnovljivih prirodnih dobara, svesti njihovu potrošnju u umjerene granice, maksimalizirati njihovo učinkovito korištenje, ponovno korištenje i recikliranje.“ (LS 22) Slabi napretci na tom području svakako ne proizlaze samo iz lijenosti drugih ljudi nego i zbog lijenosti nas kršćana koji se u svojoj svakodnevici i nepomičnosti s takvim pitanjima i ne suočavamo, a rijetko što, zbog potrebe dodatnog angažiranja i dodatnog napora, poduzimamo i činimo.
2.2. Herbicidi, pesticidi, onečišćenje tla i iseljavanje stanovništva
Zagađenje okoliša i onečišćenje koje pogađa sve, uzrokovano transportom, dimovima koje ispuštaju industrijska postrojenja, odlaganjem tvari koje uzrokuju zakiseljavanje tla i vode, gnojivima, insekticidima, fungicidima, herbicidima i općenito pesticidima, primjećuje papa Franjo (LS 20). U zbroju svih onečišćenja okoliša što ih stvaraju ljudi i čine štetu Zemlji ističe se količina štete što općoj bilanci dodaje poljoprivreda i industrija hrane. Poljoprivreda se nalazi u uskoj međuovisnosti s klimom i značajan je dionik u klimatskim promjenama pa se može ustvrditi da upravo paradoksalno „hraniteljica čovječanstva, može postati neposredna opasnost za čovječanstvo“. Ponajprije valja spomenuti štetu koju na okoliš ostavljaju posljedice trajne promjene korištenja tla, koja sve više uzima maha. Posebice valja naglasiti iskrčivanje šuma (deforestacija) u poljoprivredne svrhe, što sve pogoršava gubitak tropskih šuma, koje bi mogle pomoći u ublažavanju klimatskih promjena (LS 23). Najveći potrošač i zagađivač pitke vode upravo je industrija mesa i mesnih prerađevina, a uzgajanje poljoprivrednih monokultura na velikim površinama uz upotrebu ogromnih količina pesticida, što ih takva djelatnost zahtijeva, uništava bioraznolikost i onečišćuje prirodna spremišta podzemne vode, te zagađuje jezera, rijeke i močvare. Mnoge ptice i kukci koji izumiru zbog djelovanja otrovnih pesticida, koje je stvorila tehnologija, korisni su samoj poljoprivredi, i njihovo izumiranje morat će se nadoknaditi drugim tehnološkim zahvatom, koji će vjerojatno izazvati nove štetne posljedice, primjećuje papa Franjo (LS 34).
Kao alternativa u proizvodnji hrane predlaže se promicanje sustava malih poljoprivrednih gospodarstava koja će promicati ekonomiju raznolikosti proizvodnje i poduzetničku kreativnost. Postoji, primjerice, tvrdi papa Franjo, velik niz sustava proizvodnje hrane manjih razmjera, koji i dalje hrane veći dio svjetskog stanovništva koristeći skromnu količinu zemljišta i proizvodeći manje otpada, bilo na malim poljoprivrednim zemljištima, i u voćnjacima, bilo u lovu i skupljanju šumskih plodova ili u lokalnom ribolovu. Ekonomije velikih razmjera, posebice u sektoru poljoprivrede, u konačnici prisiljavaju male zemljoposjednike da prodaju svoju zemlju ili da napuste svoje tradicionalne kulture (usp. LS 129). Ovakav scenarij odvija se već godinama i pred našim očima te pogađa upravo one koji su svojom djelatnošću nužno vezani uz zemlju, uz tlo i njegovu plodnost.
Čudno je da se, ne samo u našoj Domovini, seosko stanovništvo raseljava i odlazi sa svoje plodne zemlje zbog siromaštva i gladi, premda su živjeli na tlu koje je izvor ponajbolje hrane za njih i njihove obitelji. Slavonija, ne samo od milja nazivana žitnicom Hrvatske, ostaje pusta stanovništvom, a smatra se jednim od najplodnijih krajeva Europe, pa i svijeta. Je li tome uzrok lijenost njezinih stanovnika? Iako stanovnici sela Slavonije odlaze sa svoje djedovine u industrijski razvijenije zemlje Europe oni svojom radinošću u drugim zemljama i krajevima ipak uspijevaju priskrbiti sredstva dovoljna za uzdržavanje i potrebe svoje obitelji, te opravdati u svijetu stečeni epitet vrijednih radnika iz Hrvatske. Očito da se ne radi o lijenosti ruralnih stanovnika, premda ima i takvih primjera, nego o nedostatku angažiranosti cijelog društva, a napose kršćana, u zaštiti dostojanstva seoskog stanovništva i posla koji oni rade za opće dobro pribavljanja zdrave i sigurne hrane. Zanemarivanje odgovornosti prema seoskom stanovništvu na razini socijalne, ekonomske, teološke i pastoralne djelatnosti Crkve i ne uzimanje u obzir važnosti zemljoradničkog posla – uzgoja hrane, priskrbljivanja energije za život, hranjenja zajednice na tlu vlastitog zavičaja i domovine – i ne podržavanje pravednosti prema njima otvara pitanja s kojim se moraju suočiti kršćani današnjeg vremena i osobno i na svim razinama struktura vjerničkih zajednica.
2.3. Fizička lijenost, malodušnost, teološka tromost i duhovna apatija
Utjecaj kršćana zemljoradnika i ekonomskih stručnjaka na razvoj održivih malih poljoprivrednih gospodarstava i stvaranje ekonomske politike koja će omogućiti pravedan pristup tržištu jednako za male i velike poljoprivrednike mogao bi biti od presudne važnosti za očuvanje prirode i smanjenje siromaštva poglavito seoskog stanovništva. Zauzimanja službenih institucija Crkve u Hrvatskoj, premda papa Franjo gotovo neprestano naglašava pozive na razmatranje pitanja seljaka i potiče sve kršćane na pokušaje njegova rješenja, rijetka su i gotovo nepoznata u široj javnosti naše Domovine. Korizmena poslanica slavonskih biskupa „Siromaštvo i demografsko stanje u Slavoniji, Baranji i Srijemu“ (2016.), kao gotovo jedini vapaj u mraku demografske i ekonomske krize koji je došao iz pera i usta predstavnika vodećih ljudi Crkve u Hrvatskoj, ostala je samo papirnati dokaz brige Crkve za najveći broj njezinih pripadnika. Iako više od polovice stanovnika slavonskih biskupija živi na selu, ova korizmena poslanica nije gotovo ničim utjecala na promjenu njihova života ni na poboljšanje uvjeta njihove djelatnosti. Iako su želje „da se zaustave trendovi rasta siromaštva na našim prostorima“ (br. 1) i primjećivanje da „problemi hrvatskoga sela i ovog dijela Hrvatske nisu stoga samo gospodarske naravi, već zadiru duboko u život naših obitelji i njihovu demografsku budućnost, a povezana su i s pitanjem ekonomske i prehrambene neovisnosti zemlje, skrbi za okoliš kao i nacionalne sigurnosti, jer velika područja uz granicu ostaju bez stanovništva“ (br. 2) jasno argumentirani, te jasno naglašeni izvori ovih problema u „nebrizi, neznanju onih koji su preuzeli odgovornost za opće dobro te u izostajanju agrarne politike i strategije ruralnog razvoja te je rad u poljoprivredi (p)ostao vrlo jeftin, a obiteljska poljoprivredna proizvodnja ovisna o naslijeđenoj industrijskoj politici“, jer je „izostala uloga države i stručnih agencija kako bi se što više, izravno i neizravno, zaštitio domaći uzgoj i proizvodnja“, a „naši su krajevi, uz sve svoje bogatstvo i tradiciju, bačeni na koljena“ (br. 4), gotovo nikakva druga akcija i djelovanje s razine slavonskih i drugih biskupa i biskupskih institucija, osim pisanja ove poslanice nije pronašla put do ostvarenja.
Socijalni nauk Crkve, s jasnim odrednicama iznesenim u enciklici Laudato si’ i drugim dokumentima Crkve, ne zahtijeva samo primjećivanje, sažaljenje nad situacijom i upućivanje drugih na djelatnosti koje bi mogle dovesti do promjene društvenih, ekonomskih i ekoloških gibanja, nego i organiziranje, pokretanje i podržavanje djelatnosti koje bi do takvih promjena dovele. Socio-ekološka kriza zahtijeva cjeloviti pristup borbi protiv siromaštva, vraćanju dostojanstva isključenima i istodobno zaštiti prirode (LS 139). Premda je Crkva po svojoj naravi i službi odvojena od države, ona „nije i ne može biti odvojena od društva, čiji je sastavni dio, bilo kao institucija, bilo po svim svojim članovima koji se, s jedne strane, smatraju Crkvom, odnosno njezinim članovima, a s druge su strane sudionici života države i društva kojima pripadaju. Stoga Crkva mora govoriti kada su u pitanju temeljna prava svake osobe, pa i u sklopu gospodarskoga života. Crkvi je, dakle, imanentan govor o društvenim pitanjima (u koja spadaju i gospodarska), i ona se, ako želi biti dosljedna samoj sebi, toga ne može odreći, štoviše, dužna je to činiti.“
U skladu sa socijalnim naukom Crkve iznesenim u enciklici Laudato si’ svi vjernici, a jednako tako i pastiri Crkve, trebaju uključiti svoje talente i dati svoj obol brizi za stvoreni svijet, svatko vlastitom izobrazbom, iskustvom, vlastitim inicijativama i sposobnostima (LS 14). Utjecaj na promjenu zakonodavstva u svrhu poboljšanja statusa dostojanstva zemljoradničkog stanovništva i drugi oblici podrške seoskom stanovništvu zaustavljaju se najčešće samo na „jadikovkama“ s propovjedaonica prigodom velikih blagdana. Je li to sve što se može učiniti? „Mogu se poticati novi oblici zajedničke suradnje i organizacije, kojima će se štititi interesi malih proizvođača i lokalni ekosustav sačuvati od uništenja.“ (LS 180) Lobiranje i utjecaj na saborske zastupnike i Vladu te njezine ministre u svrhu staranja pravnih okvira za dostojanstven razvoj seoskog zemljoradničkog stanovništva iz usta predvodnika i pastira Crkve tako su rijetki i nepoznati javnosti da su gotovo zanemarivi. „Stvaranje zdravog pritiska na one u čijim je rukama politička, ekonomska i društvena moć“ i bojkotiranje određenih proizvoda s ciljem „prisiljavanja tvrtki da promjene svoj način poslovanja te da razmotre svoj utjecaj na okoliš i svoje modele proizvodnje“ (LS 206) nije samo posao pokreta potrošača nego i crkvenih institucija.
Upravo bi crkvene ustanove trebale prednjačiti u postupcima javne objave vlastitih narudžbi za svoje blagovaonice i zajedničke kuhinje iz kojih valja isključiti proizvode onih dobavljača koji izrabljuju svoje radnike i ne promiču socijalnu pravednost, te se okrenuti nabavi proizvoda lokalnih zemljoradnika i obrtnika. Osim što bi se uvelike moglo uštedjeti na cijenama, kupovina lokalnih ekoloških proizvoda smanjila bi težinu „ekološkog otiska“ i doprinijela smanjenju potrošnje fosilnih goriva za transport, a smanjila bi se upotreba plastične ambalaže u koju su proizvodi zapakirani. Zamislimo samo kolika je potrošnja vode u plastičnim bocama i upotreba drugih flaširanih pića u našim župnim kućama, sjemeništima, samostanima i drugim ustanovama. Kamo sreće kad bi se biskupijske ekonomije i biskupijska dobra, kao i poljoprivredna zemljišta u posjedima župa, upravljala na principima ekologije i održive poljoprivrede. No, kao što svi dobro znamo, zemlja zahtijeva rad i napor, trud i brigu, znoj sa čela, što je u potpunoj opreci lijenosti i bezbrižnosti, podržavanoj sigurnošću pristizanja zakupnine za najam. Promatranje zemlje samo kao izvor novčanog prihoda, shvaćanje zemljoradnje samo u okvirima ekonomske isplativosti, podržava fizičku nepomičnost i duhovnu lijenost, a vodi prema propasti.
Razvoj društvene odgovornosti vjernika uvijek se treba voditi načelom: „kupovanje je ekonomski, ali ponad svega moralni čin“ (LS 206), a „temeljno stajalište nadilaženja samoga sebe, odbacivanje svakog oblika samoživosti i zaokupljenosti samim sobom izvor je koji čini mogućim svaku brigu za druge i okoliš te potiče moralnu reakciju o utjecaju svakoga našeg djelovanja i osobne odluke na svijet oko nas.“ (LS 208). Za razvijanje ovakvog stila života potrebna je zauzeta i osobna i institucionalana djelatnost u podizanju svijesti drugih ljudi, ali i u podizanju vlastite svijesti da su u igri veliki ulozi i da dosadašnje razmišljanje i pasivno ponašanje vodi i prema gubitku ljudi i prema uništenju Zemlje.
Zaključak
Ekološka nastojanja, koja su, kako papa Franjo upozorava, usko vezana uz borbu protiv siromaštva i obespravljenosti, često izostaju te su nastojanja Katoličke crkve u našoj Domovini tiha i neprepoznata kao njoj vlastita i kao njoj vlastito polje djelovanja. Ekološka problematika i djelovanje radije se prepuštaju i ostavljaju svim drugim organizacijama raznih civilnih pokreta i udruga koje u svojoj osnovi nemaju ni kršćansko, a kamoli katoličko usmjerenje. Štoviše, među kršćanima, rimokatolicima, budi se i neka vrsta oporbe socijalnom i ekološkom nauku pape Franje, a mnogi rimokatolici u svijetu, pa tako i u našoj Domovini, nisu niti upoznati s njegovim pozivom da su „odgovornost prema stvorenom svijetu i njihove dužnosti prema prirodi i Stvoritelju sastavni dio njihove vjere“ (LS 64). U svakom slučaju, sve se češće budi sumnja oko toga jesu li vjernici, pa i sami voditelji vjerničkih zajednica uopće bili dovoljno agilni da se upute u proučavanje socijalno-ekološkog nauka Crkve o kojem govori enciklika Laudato si’, jesu li si uopće dali truda pročitati encikliku i prostudirati njezine poruke. K tome, mogli bi se ozbiljno zapitati, je li u duhovnim pastirima, svećenicima i biskupima podjednako, odjeknuo poziv i odredba pape Franje da se na dan 1. rujna moli za skrb o stvorenom svijetu.
Oduvijek je poznato da činjenje dobra uvijek zahtijeva dodatni napor, a da se iza svih moralnih promašaja na ovaj ili onaj način, nalazi neki oblik lijenosti. Za ekološku zauzetost moramo ponajprije razmisliti o načinu i učincima djelovanja, da budu što korisniji i djelotvorniji. Međutim, nehaj i nemar koji su plod lijenosti razmišljanja dovode do površnosti u djelovanju ili su uzrok propuštanja djelovanja. Papa Franjo naglašava da je kulturu odbacivanja i jednokratne uporabe predmeta moguće promijeniti u kulturu skrbi koja proizlazi iz ekološke duhovnosti i potiče nas na provođenje ljubavi prema Bogu i čovjeku u mala i svakidašnja djela očuvanja okoliša (LS 231). Ekološki korisne aktivnosti od nas traže, barem na početku, dodatni rad i umni, pa čak i duhovni napor. Lijenost se ne može promijeniti u zauzetost i djelovanje sve dok brigu za očuvanje okoliša i zaštitu onih najranjivijih stavljamo na zadnje mjesto naših vjerničkih i pastoralnih interesa (usp. LS 198). U suprotnom smo osuđeni na apatiju i osjećaj bezizlaznosti.
Dok se u molitvi samo zauzimamo za poboljšanje svoga odnosa s Bogom i ljudima, ne obezvrijeđujmo izraze zabrinutosti za okoliš, jer upravo po brzi za okoliš pokazujemo svoju ljubav prema Bogu Stvoritelju i prema bližnjima (usp. LS 10). Istinska briga za same naše živote i naše odnose s prirodom neodvojiva je od bratstva, pravednosti i vjernosti u odnosu prema drugima (LS 70). U svojoj pasivnosti prema prirodi i odlukama ne mijenjati svoje ekološke navike postajemo nedosljedni kršćani, koji misle da je briga o prirodi nešto vlastito slabićima (LS 116). Ekološka briga je izraz ljubavi prema Bogu i ljudima i bitan dio krjeposnog života, a ne tek mogući sporedni vid našega kršćanskog iskustva. Da izvršimo svoju svrhu postojanja u svijetu i budemo čuvari Božjeg djela svima nam je potrebno ekološko obraćenje da plodovi našeg susreta s Isusom Kristom izađu na vidjelo u našim odnosima sa svijetom koji nas okružuje (usp. LS 217). Sve dok nas ne zaokupe ta dublja pitanja, ne vjerujem da će naša briga za ekologiju postići važne rezultate (LS 160).