Jedenje insekata (entomofagija) u mnogim kulturama je od davnina uobičajena navika. Ova navika raširena je u područjima Afrike, Azija i Amerika od antičkih vremena do danas. Međutim, zemlje u kojima su se ljudi hranili kukcima obično se smatraju siromašnima, a ljudi koji jedu kukce nisu baš ekonomski moćni niti se može računati na njih kao potencijalni izvor velikih zarada. Radi toga se u posljednje vrijeme ulažu veliki napori da se navika prehranjivanja kukcima proširi i na bogatija područja gdje do sada nije bila uobičajeni način prehrane. Štoviše, ishrana insektima u mnogim zapadnim zemljama smatrala se tabu temom jer su ljudi smatrali kukce prljavima, odvratnima i opasnima za prehranu pa je osjećaj gađenja jedan od najvažnijih zapreka za proširenje navike jedenja kukaca. Ovim zaprekama za jedenje kukaca valja pridodati i psihološke, socijalne, religiozne i antropološke zadrške koje se opiru rastu i širenju ove navike među ljudima zapadnog kulturnog kruga. Čini se da je osnovna zadaća suvremene globalizacijske industrije koja kukce predstavlja kao spasonosnu hranu za ljude i planet uvjeriti ljude da je jedenje kukaca za njih dobro i zdravo, te da ovom vrstom prehrane spašavaju sebe i svijet u kojemu žive.
Što stoji iza globalne najezde jedenja kukaca?
Razni oblici utjecaja na javno mnijenje, poglavito putem medija i reklama, sudjeluju u ostvarivanju plana obrazovanja ljudi i promicanja prednosti prehrane kukcima. Radi toga se jestivi kukci predstavljaju kao inovativan izvor hrane s brojnim prednostima koji bi mogao pomoći u rješavanju problema nedostatka proteina i energije kojemu je, tumači se, uzrok brzi rast svjetske populacije. Tvrdi se da će korištenje insekata u ljudskoj prehrani pomoći u zaštiti okoliša i omogućiti preživljavanje ljudskog roda da preživi sveopću prijetnju pomanjkanja hrane. Kukci i insekti se predstavljaju kao izvrsna i nutritivno vrijedna namirnica s visokim udjelom mononezasićenih i polinezasićenih masnih kiselina, s mnogo minerala, elemenata u tragovima i vitaminima. Kao takvi kukci i insekti konkuriraju dosadašnjem glavnom izvoru proteina u ljudskoj prehrani – životinjskom mesu. Sve to prati industrija hrane koja nudi odgovarajuće oblike obrade namirnica u kojima se koriste insekti. Cvrčci umočeni u čokoladu ili med, hrskavo prženi crvi različitih okusa, energetske pločice od kukaca, brašno od samljevenih kukaca koje se dodaje kruhu i drugim uobičajenim namirnicama polako se ali sigurno probijaju na tržište i zauzimaju čvrsta mjesta na policama trgovačkih centara. Sve to prati predstavljanje stroge regulative sigurnosnih pravila kao i transparentnost informacija. U svrhu uspješnog promicanja globalizacijske najezde jedenja kukaca industrija hrane, koja je i inače zarađivala silan novac na novim trendovima i brendovima, umjesto dosadašnjeg propagiranja mesnih proizvoda, okrenula novom izvoru zarade – kukcima.
Alternativni put do novca i zarade
U suvremenom svijetu sve više raste svijest o ekološkim opasnostima koje prijete ljudskom rodu. Sve je veći broj ljudi koji shvaćaju da je industrija hrane jedan od najvećih zagađivača okoliša, a u toj industrijskoj djelatnosti proizvodnja mesa smatra se najštetnijom za okoliš. U potrazi za alternativnim i za okoliš manje škodljivim izvorima hrane predlaže se osobni i obiteljski uzgoj biljaka i životinja. Taj pristup mnogim je stanovnicima svijeta teško dostupan, a k tome zahtijeva velike količine fizičkog rada i osobnog angažmana praćenog pojačanom sviješću o održivosti. Povratak na organsku zemljoradnju i na prirodan uzgoj životinja za stanovništvo velikih gradova često nije ostvariv. Uzgojiti vlastitu hranu, othraniti kravu ili svinju, kokoš ili ribu teško je čak i onima koji imaju pristup plodnom tlu, a nemoguća je misija za one koji nemaju ni kvadrat tla gdje bi zasijali sjeme jestivog bilja. Nije moguće ni zamisliti bi li neki ljudi ikada pojeli neki mesni obrok da se radi njega moraju otputiti u divljinu i krenuti u lov na životinje. Sve je manje zdravog mesa i biljaka za hranu. Na tržnicama i u trgovinama je sve skuplje i teško se stiže do kvalitetnih namirnica. Ljudi sve manje kupuju pa je i zarada manja. Trgovci ne mogu dizati cijenu do u nedogled. Noseći se s time pritiscima industrija hrane traži alternativne izvore proteina za zadovoljenje potreba rastućeg stanovništva na kojima se može brzo i bez mnogo napora dobro zaraditi a istovremeno nahraniti svoje klijente. Kukci, koji se u kontroliranim uvjetima brzo množe i ne zahtijevaju velike prostore za uzgoj, čine se vrlo profitabilnim izvorom proteina potrebnog za ishranu stanovništva zahvaćenog ekonomskom krizom, inflacijom i strahom od nedostatka hrane. Za uzgoj životinja i biljaka potrebno je puno više prostora, vremena i energije negoli za uzgoj kukaca. U industrijskoj proizvodnji mesa iskorištava se tek oko 50% mase proizvedenog materijala, a kukci daju skoro 90% iskoristivosti. Ulaganja u proizvodnji proteina od kukaca su 10 puta manja nego u proizvodnji mesa. I dok put novca pokazuje da se zarada od proizvodnje kukaca slijeva u iste džepove koji su donedavna promovirali meso i mesne prerađevine, sada ta ista industrija prepravlja farme goveda i svinja u uzgajališta, mravi, crva, cvrčaka, skakavaca i drugih 2000 jestivih insekata. Ekonomska iskoristivost je na prvome mjestu. Industriji hrane nije važno što ljudi jedu, nego im je cilj da ljudi ne znaju što jedu. Industriji hrane i prerađivačima, kao ni trgovcima nije stalo do zdravlja i kvalitetnog života svojih klijenata, niti do osiguranja zdravog i sretnog života životinja i biljaka čije prerađevine nude na tržištu hrane. I u ovim okolnostima nije riječ o alternativnim izvorima hrane, nego o alternativnim izvorima zarade.
Marketinška najezda
Stanovnici zemalja i kultura koje pripadaju populaciji gdje je jedenje kukaca prihvatljivo pripadaju industriji hrane nezanimljivim područjima svijeta. Ljudi koji najčešće jedu kukce žive od 2,15 $ dnevne zarade, na samoj granici ili ispod granice siromaštva. Marketingu hrane zanimljive su zemlje Europe, gdje se još uvijek cijeni drugačija hrana i gdje su stanovnici daleko bogatiji i žive od prosječne dnevnice od 25 $. No, pred globalnom navalom marketinga jedenja insekata u tim zemljama nalazi se snažan osjećaj gađenja na kukce općenito, a osobito na kukce kao hranu koja je duboko usađena u zapadnu kulturu. Bez obzira koliko bio visok indeks gađenja, industriji hrane stalo je do brzog obrta novca te će iskoristiti sva moguća sredstva da nas uvjeri kako je hrana od kukaca dobra, fina i ukusna. Jedan od argumenata marketinga koji cilja otupiti religiozne razloge neprihvaćanja kukaca koristi biblijske primjere hranjenja kukcima. Tvrdi se da je i Ivan Krstitelj jeo skakavce s divljim medom u pustinji, pa da si takvu hranu mogu priuštiti i današnji vjernici. Štoviše, argumentira se da skakavci, cvrčci i drugi insekti predstavljaju hranu koja priprema za dolazak novoga svijeta. K tome, čije se i marketinški mentalni trik koji tvrdi da u grijesi koje su pripadnici ljudskog roda do sada činili doveli sve nas do ovoga stanja ekološke i ekonomske nesigurnosti. Zato je potrebno je obratiti se i preoblikovati dosadašnje navike da bi se svijet promijenio nabolje. Marketinški stručnjaci industrije hrane nas savjetuju: „Skakavci u medu! Idealno i religiozno opravdano rješenje čak i za najtvrdokornije protivnike insekata u hrani. Čak ih ne morate ni loviti – prženi ili samljeveni, umočeni u čokoladu, papreni i s mirisom roštilja čekaju vas na polici u lijepom ekološkom pakiranju. Samo za najhrabrije i najodanije!“ Strašna je to i bombastična „topnička priprema“ kojom marketing prehrambene industrije priprema ustrašeni puk na još jače preodgojne poteze kako bi suzbili jedan od najsnažnijih nagona ljudskog organizma koji inače služi za očuvanje sigurnosti i zdravlja čovjeka – nagon gađenja.
Kako odoljeti slasnim i hrskavim kukcima?
Jaki osjećaji traže jake protumjere. Trebali bismo postati svjesni da moć medija i reklame može i gađenje pretvoriti u sviđanje. Pitanje koje i pred nas može uskoro postaviti globalni marketing jedenja insekata slično je pitanju što ga je postavila zmija s drveta spoznaje dobra i zala: Je li vam Bog zabranio jesti skakavce, zrikavce, crve, bube, gliste i druga gmizajuća stvorenja? Ne budemo li znali jasan odgovor i ne budemo li bili svjesni i upoznati sa svim opasnostima koje nam prijete, samo naše gađenje na pomisao da jedemo kukce neće biti dovoljno da nas obrani od najezde globalnog marketinga koji nam kukce nudi kao izvrsnu i spasonosnu hranu, dobru za nas i našu djecu.