Mnogo je mogućnosti i načina korizmeno vrijeme učiniti vremenom obraćenja i popravka osobnog života. Na raspolaganju su nam razne osobne molitve i pobožnosti, zajednička pokornička bogoslužja, pobožnost Križnog puta, svakodnevno pribivanje na euharistijskom slavlju i primanje sakramenta euharistije i još mnogo toga. Neki se između nas odlučuju na duhovne vježbe, na čitanje Biblije i dulje molitve. Mnogi će se u korizmene dane bolje pripraviti za ispovijed kako bi rasteretili svoju dušu od grijeha. Neki će odabrati tjelesni post i odricanje od hrane, drugi će poći na neko hodočašće, a treći će opet tražiti sasvim osoban i drugačiji način života u raznim pokorničkim praksama. Sve je to dobro. Ipak postoje opasnosti kojih trebamo biti svjesni da ne upadnemo u još veći grijeh nego li je onaj kojeg se pokorničkom praksom želimo riješiti.
Izvanredna korizmena iskustva
Korizma je vrijeme u kojem na poseban način želimo ispuniti Isusov poziv koji on često primjerom svog života upućuje svojim učenicima. On sam se često povlačio u osamu na samotno mjesto i ondje molio. Ponekad je na ta samotna mjesta znao povesti i neke od svojih učenika, kako smo slušali na 2. korizmenu nedjelju. Isus je na goru, na molitvu i u razmatranje, poveo sa sobom trojicu svojih učenika. Ondje se Isus, njima na očigled, preobrazio. U neopisivom sjaju vidjeli su učenici Isusa kako razgovara s Mojsijem i Ilijom, dvojicom najvećih proroka i vođa izraelskog naroda. Za učenike je to bilo izvanredan duhovni doživljaj – susret s nebeskim svijetom. Ono što su doživljavali bilo je tako lijepo i tako snažno da su svakako željeli ostati u tom doživljaju i u toj stvarnosti. Sasvim ljudska reakcija bila je ideja o izgradnji tri sjenice, kako bi se Ilija i Mojsije, zajedno s Isusom zadržali ondje, a učenicima produžili blaženo gledanje i uživanje u posebnom duhovnom iskustvu. To je važna poruka za živote njegovih učenika. Međutim, Isus i njegovi učenici se nakon iskustva na Gori probraženja vraćaju nazad u svakodnevicu i u svoj redovan i svakodnevni život u kojemu je važno biti svjestan da nakon iskustva preobraženja Isusov životni put do uskrsnuća vodi preko muke i smrti na križu.
Četvrta kušnja
Na 1. nedjelju korizme, slušali smo o Isusovim kušnjama, kojima ga je kušao sotona. Navodio ga je od kamenja načiniti kruh kako bi utažio vlastitu glad i glad drugih ljudi. Nukao ga je da svoje mesijansko poslanje shvati i razumije kao političku vlast i priskrbi si moć vladanja. Konačno ga je poticao da od svoje religioznosti i vjerničkog pouzdanja napravi vlastitu religioznu promidžbu i tako privuče k sebi svoje vjernike, a ne da ih privede Ocu, što je njegovo pravo poslanje. Religiozna iskustva, doživljaji Božje blizine, zanos i ushićenost koju doživimo u molitvi nisu svrha samima sebi. Upravo tu ležu četvrta kušnja koja se odnosi i na nas danas. Često bivamo kušani i nukani da se uputimo u neke religiozne čine samo zato da doživimo milinu, blizinu Božju i nekakvo duhovno iskustvo. U potrazi za drugačijim duhovnim iskustvima trčimo od seminara do seminara, od duhovnih vježbi do duhovnih vježbi, od crkve od crkve, od svetišta do svetišta da bi doživjeli „ono nešto“ što u rednovnom životu nismo u mogućnosti doživjeti. Svakom vjerniku je potrebno s vremena na vrijeme nekakva duhovna energija, poneki duhovni poticaj koji si može priuštiti odlaskom na neki seminar i malo dublju pobožnost, ali tražiti samo te poticaje ne vodi k izlječenju, nego k bolesti ovisnosti. To je četvrta kušnja kojom smo mi često danas kušani. Duhovno iskustvo pojedinca daje se za život i rast u zajednici. Duhovno iskustvo daje nam se da bismo mogli lakše podnijeti sivilo i muku svakodnevice, a ne da težimo stalno u njemu ostati. Povratak u redovan život, u svakodnevicu, i shvaćanje svrhe vlastitog života i poslanja, posljedica je ispravno shvaćenog i doživljenog duhovnog iskustva.
Nositi križ svakodnevice
Kako se dogodilo učenicima Isusovim onda, tako se i danas događa nama. Mir, razgovor, susret s Bogom nam se toliko svidi da bi najradije ondje ostali i ne bi se vraćali nazad u svoj redovan život. Međutim ti trenutci intenzivnog duhovnog iskustva ne daju se zadržati ili sačuvati za kasnije. Povratak u redovan i svakodnevni život u kojemu je važno zadržati vjernost Isusu je cilj, a ne ostanak u stanju uzvišenosti izvanrednog duhovnog iskustva. Izvanredno duhovno iskustvo trojice Isusovih učenika nije ih uvelo u napast da sebe smatraju boljima, duhovnijima i većim vjernicima od svoje braće. U tamnim trenucima života ovo im je iskustvo bilo pomoć da ostanu vjerni Gospodinu. Sjetimo se da je samo Ivan ostao pod križem. Petar je zatajio Isusa, ali se pokajao se i vratio. Jakov je u progonstvima prvih kršćana ostao u Jeruzalemu hrabro držeći ustrašenu Crkvu na okupu. Pokornička djela, duhovne vježbe, seminari, razmatranja i ostali duhovni programi jako su važni i nipošto ih ne bi trebali izostavljati. Dapače, činimo ih s više razumijevanja ne tražeći samo trenutačno duhovno iskustvo, nego ih promatrajući kao pomoć u nošenju križeva svakodnevice života.