Unatoč tome što smo prije par dana slušali izvješća o Isusovoj muci i smrti, klanjali se križu i njegovom raspetom tijelu, klečali i molili pred njegovim grobom, danas „bez po’ muke“ pjevamo uskrsne pjesme: „Gospodin slavno uskrsnu, Aleluja, Aleluja!“. Gotovo automatski i bez ikakva ustručavanja izgovaramo temeljnu i najvažniju istinu naše vjere: „vjerujem u uskrsnuće“. A i inače mnogo toga izgovorimo dok molimo Vjerovanje premda nismo sigurni i nismo ispitali sebe vjerujemo li i živimo li stvarno te činjenice koje ispovjedamo kao svoju vjeru. Tek u trenutcima tuge zbog odlaska nekoga dragoga iz našeg životnog vidokruga, u borbi s mislima o vlastitoj smrti, vidimo i osjetimo da istina naše vjere o uskrsnuću Isusovom i o našem vlastitom uskrsnuću izgleda tako teškom za povjerovati i prihvatiti. Tek tad vidimo koliko je apostol Toma imao pravo kad je tražio dodatne dokaze i želio vlastitim tjelesnim iskustvom potkrijepiti svoju vjeru u Isusovo uskrsnuće. U svijetlu Tomina postupka možemo i mi sebi postaviti pitanje: smijemo li se uopće smatrati vjernicima samo zato što „slijepo“ vjerujemo sve ono što nam Crkva predlaže vjerovati i čemu nas uči?
Nevjerni Toma
Ponekad se čudimo apostolu Tomi, koji je pred svojim prijateljima izrazio sumnju u Isusovo uskrsnuće. Zbog toga ga i nazivamo „nevjernim Tomom“. Taj izričaj upotrebljavamo i za sve one koji sumnjaju u činjenice što im ih predočujemo te traže dodatne dokaze. U tren bismo mogli pomisliti da smo mi bolji vjernici od Tome. On je tražio dokaze, a mi bez dokaza i bez doticanja Isusova tijela smatramo sebe članovima zajednice vjernika koji „vjeruju u usksrsnuće“. Jesmo li stvarno bolji vjernici od Tome?
Prije nego je znao da će se dogoditi uskrsnuće Toma je hrabro poticao svoje prijatelje apostole: „Hajdemo i mi u Jeruzalem da umremo s njime!“ Bio je spreman svoj život dati i staviti na raspolaganje Isusu. Toma je i prije Isusova uskrsnuća bio spreman položiti svoj život za Isusa, i prije no što je dotaknuo njegovo uskrslo tijelo bio je spreman umrijeti za ono što je Isus naučavao i propovijedao. Htio je svjesno doživjeti s Isusom njegovu i svoju muku i smrt. Htio se suobličiti s njime do kraja i u potpunosti. Sam čin dodira s Isusovim uskrslim tijelom nije bio trenutak Tomina obraćenja, nego samo trenutak potvrde onoga u što je i prije vjerovao: s Isusom i za Isusa je vrijedno živjeti, vrijedno je za njega i s njime umrijeti. Smijemo li Tomu onda zvati nevjernim Tomom?
Uvjereni Toma
Iz evanđeoskog teksta ne slijedi da je Toma ikada izrazio sumnju u Isusa. Štoviše, Toma nije bio nikada nevjeran Isusu. Toma je izrazio sumnju u navještaj koji su mu posvjedočili njegovi prijatelji apostoli. Nije sumnjao da je Isus Bog, nego je sumnjao da njegovi prijatelji ne govore istinu. Toma je bio nevjeran prvoj Crkvi i njezinom navještaju vjere. Nije sumnjao u Boga, nego nije vjerovao da Crkva i ono što ona uči kao put prema uskrsnuću vrijedi življenja i izvršavanja. U tome smo često slični Tomi. Ipak, kao i Toma, nismo čvrsto uvjereni da se tako vrijedi i ponašati, da tako vrijedi i živjeti. Nasuprot tome što kažemo da vjerujemo u uskrsnuće, živimo tako kao da vječnog života nema. Premda jedemo isti euharistijski kruh i slušamo istu evanđeosku riječ, sumnjamo da je provođenje onoga što u Crkvi čujemo pravi put prema spasenju i ispravan put prema istinskom zajedništvu. Kad vidimo sve sumnje koje su se skrile u našemu srcu i nepovjerenje Crkvi, Papi, svećenicima i naše međusobno povjerenje i mi bismo danas trebali poželjeti da dotaknemo uskrslo tijelo Isusovo i da se uvjerimo poput Tome. Vrlo često mislimo da bismo tada postali „pravi“ vjernici. Imamo li, stoga, pravo nazivati samo Tomu nevjernim? I mi bismo voljeli poput Tome čuti Isusov poziv: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok“, ali čujemo samo: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Dodirivati uskrslog Krista u braći i sestrama
Događaj Isusova uskrsnuća za Isusove učenike i za prvu Crkvu bio je prilično potresno iznenađenje. Trebalo je proći podosta vremena da se svi apostoli i Isusovi sljedbenici koji su ga gledali kako umire ili su čuli o njegovoj muci i smrti uvjere u činjenicu da Isusovo tijelo više nije u grobu i da je on slavno ustao na život. Sumnje i nevjerica bio je sasvim razuman i očekivan odgovor na vijest o uskrsnuću Isusovu. Tomi se pružila prilika dotaknuti uskrslo Isusovo tijelo. Imao je mogućnost dodirnuti i uvjeriti se. Mi te mogućnosti nemamo. Nama nije dano staviti svoj prst i opipati njegove rane na rukama i svojom rukom dodirnuti njegov probodeni bok. Ali nam je dano da svojim prstima i rukama dodirujemo rane i boli, patnje i muke svoje braće i sestara – članova Crkve – uskrslog tijela Kristova.