Došašćem počinje nova crkvena godina. Evanđeoski odlomak iz Markovog evanđelja što ga slušamo na prvu nedjelju Došašća podsjeća nas da je sad dobra prilika za novi početak, prilika za obnovu, za promjenu života. Isus nas poziva nas na budnost. Čak tri puta čujemo riječ bdijte. Ona odzvanja kao panični krik koji poziva na budnost i svjesnost o situaciji o vremenu u kojem se nalazimo.
Sigurnost usred nesigurnog svijeta
Svakom čovjeku su potrebni sigurnost i osjećaj pripadanja nekome mjestu ili ljudima. Ukoliko toga nema, čovjek osjeća strah i gubitak orjentacije svog života. Te se potrebe i odnosi razvijaju tijekom cijelog života i traju od djetinjstva do smrti. Ni jedan čovjek ne može zaobići potrebu za pripadanjem i sigurnošću i smanjiti njezinu važnost bez ozbiljnih posljedica za svoju usmjerenost i ravnotežu. Dok se nalazimo u prolaznom svijetu mi kršćani primjećujemo dvoznačnost svih stvari i događaja. S jedne strane potreba za sigurnošću nas u prolaznom svijetu uči zdravim mislima o tome kako se na sigurnost u ovome svijetu ne može u potpunosti računati. S druge pak strane, misao o sigurnosti u ovome svijetu može nam prouzročiti velike i neutemeljene strahove, a ponekad i psihičke probleme koji se mogu razviti u neurozu, bolest neostvarenosti i osjećaj razdvojenosti između sebe i stvarnosti života. Iako osjećamo kako je snažan nagon za pripadanjem i udomljenosti ovdje na zemlji, mi kao kršćani znamo i za ono što nam je obećano kao vječna domovina i sigurno boravište, kao ispunjenje svih naših traženja i upotpunjenje svih naših očekivanja.
Opasnost života na dvije stolice
Kršćani se nalaze i žive između onoga što već jest, ali je prolazno i onoga što još nije, ali je obećano. Naša vjera i naš život se nalaze u opasnom prostoru i pogibeljnom vremenu. Nalazimo se u području nesigurnosti i rizika u kojem se događa gubljenje, štoviše, namjerno ostavljanje i odricanje od oslonjenosti na propadljivo i prolazno, a trudimo se i nadamo doživjeti i osvojiti obećano nam nepropadljivo i vječno, kojemu se tek nadamo. Ponekad bi se nas kršćane moglo usporediti s onima koji sjede na dvije stolice i u opasnosti su izgubiti sve. U takvom načinu života vreba i druga opasnost. To je opasnost navike i želje ostati u tom stanju – sjediti na dva stolca. Iako je to opasan život ipak on u sebi nosi barem kakvu takvu sigurnost. Čovjek koji tako živi osjeća se i zna da je nesiguran, međutim, želi zadržati to stanje i ne mijenjati ga. Navika živjeti u nesigurnosti osigurava neku vrstu poznavanja okoliša života. U životu takva čovjeka nema više ni novosti ni uzbuđenja, nema ni napetosti između prošlosti i budućnosti. Nema ni gubljenja i dobivanja. Sve postaje navika redovnog života između neba i zemlje. Navika u kojoj prijeti velika opasnost duševne bolesti ili osjećaja gađenja nad sobom, svijetom, vjerom, sadašnjošću, budućnošću. Takav čovjek nema ni osjećaja ni potrebe za traženjem i iščekivanjem nečega novoga. Čovjek se samog sebe odriče i samog sebe gubi. Nigdje ne pripada. On živi između – u svijetu neizvjesnosti – bez nade u budućnost.
Svjesna pozornost na vlastito stanje
Adventski poziv na bdijenje upućen je svakom kršćaninu kako bi mu podigao svijesti o njegovu stanju u svijetu i o stanju svijeta samoga. Iako se vjernici nalaze u vremenu i prostoru opasnosti i pogibli velika je razlika između onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju. Razlika je u bdijenju – neprestanoj svijesti o vlastitom stanju. Svijest bdijenja omogućava pozornost na svaki pomak. Bdijenjem primjećujemo prolaznost prolaznih stvari ali i sigurnost obećanja Božjih. Prolaznost u nama budi zahvalnost i zadovoljstvo budući da smo kroz prolazne stvari naučili živjeti svoj život u slobodi od njih. Štoviše, svega se prolaznog, namjerno odričemo i ostavljamo. Ono neprolazno što očekujemo budi u nama nadu ostvarenja i jača vjeru Bogu. Unatoč tome što i mi sjedimo na dvije stolice, bdijenje nam omogućava svijest kako to stanje nije trajno. Bdjenje onemogućuje opasnost uljuljkavanja u stanje nepomičnosti, istovremeno dajući napetost životu i pojačavajući spremnost na nove događaje. Bdijenje omogućava vidjeti svijet, sebe i druge ljude u svjetlu nade.
Tvoj slavni dolazak iščekujemo
Došašće je vrijeme vjernika. U njemu se nalazimo dok razmišljamo i zahvaljujemo za povijest spasenja koju je Bog izveo u svom narodu i u zajednici Crkve. U njemu se nalazimo dok promatramo našu vlastitu povijest i zahvaljujemo za sve prolazno našega života. Došašće nas uči da je prošlost završena, a budućnost se još nije ostvarila. Bdijemo zahvalni za prošlost i u iščekivanju budućnosti. Bdijenje omogućava uvid u rađanje novog početka. Bdijenjem stječemo svijest kako još nismo na cilju i da Kraljevstvo Božje još nije ovdje premda osjećamo njegove početke. Vjernicima došašće nije opasno vrijeme u kojemu žele ostati i na njega se naviknuti. Taj stav bdijenja i stalne pozornosti izražavamo u svakom našem euharistijskom susretu kad u zahvalnosti za Božja djela spasenja govorimo: „Tvoj slavni dolazak iščekujemo“.