Živjeti Bogu naočigled

Uvod

Djelovanje Duha Svetoga i tumačenje njegovih darova često se vežu isključivo uz unutarnji duhovni život kršćana. Radi toga se previše često događa da se prisutnost i djelovanje Duha Svetoga osjeća, a zatim i doživljava jednostavno „neuhvatljivim“ i krajnje nematerijalnim, bestjelesnim, neosobnim pa i bezličnim.^[1] Tako je to i sa šestim darom Duha Svetoga – darom pobožnosti – kojega se često pogrešno shvaća i površno tumači.^[2] Točno definiranje pobožnosti je prilično teško. „Svi prepoznajemo pravu pobožnost kad je vidimo“, kaže Papa Franjo. Lakše je otkriti i primijetiti što pobožnost nije i tko je lažno pobožan, negoli odrediti što je to doista prava pobožnost.^[3] Na sve rasprostranjeniji rast neispravnih vjerničkih praksi koje stoje u izrazitom kontrastu s biblijskim naukom o pobožnosti upozorava i veliki židovski teolog, rabin, proučavatelj i učitelj biblijske pobožnosti Abraham Jošua Heschel.^[4] On tvrdi da je u suvremenom vjerničkom životu i teološkom promišljanju pobožnost potisnuta na rub pozornosti, pa je hitno potrebno duboko promišljanje ovog neizmjerno važnog biblijskog pojma.^[5] Naime, shvaćanje pobožnosti toliko je osakaćeno da ga je teško spojiti s originalnim biblijskim značenjem ovoga pojma. Da bismo otkrili temeljne vrijednosti vjerničkog života što ih Bog po daru Duha Svetoga zvanom „pobožnost“ podupire i promiče, umjesto otkrivanja raznih religioznih praksi, analize molitava, meditacija i pobožnih uzdaha raznim svetcima na čast, promotriti ćemo neke biblijske pojmove i odlomke Svetog pisma koji govore o ispravnim raspoloženjima i stavovima pobožna čovjeka.

Nejasnoće oko pobožnosti

Pojam pobožnosti (pietas) vrlo se često miješa s pojmom religioznosti (religiositas) i duhovnosti (spiritualitas) ili se jednostavno zamjenjuje pojmovima religiozne odanosti i (po)štovanja (devotio) pa se stječe dojam velike nejasnoće i otvara mogućnost zablude u shvaćanju. Radi toga se, kako upozorava papa Franjo, događa da „neki misle da biti pobožan znači zaklapati oči, praviti anđeoske izraze na licu po uzoru na one koje gledamo na svetim sličicama, glumiti da smo čak svetiji nego oni.“^[6]

Religioznost (religiositas)

Uopćeno, pojam religioznost i religiozno ponašanje se odnosi na održavanje sustava propisanih i uobičajenih vjerovanja i praksi koje su oznaka ponašanja pripadnika neke religiozne zajednice. Religiozni ljudi obdržavaju vjerovanja svoje religije i pridržavaju se praksi koje im ona nalaže. Religiozno djelovanje podrazumijeva pohađanje bogoslužnih prostora, zajedničke ili osobne molitve, činjenje dobrih djela, vjerovanje u Boga i čitanje svetih tekstova, slavljenje blagdana i svetih dana u skladu s propisima religiozne zajednice. Religioznost se smatra prije svega izvanjskom praksom vjernosti propisima i pravilima ponašanja neke religije ili vjerske institucije. Pojam religioznosti još od rimskih vremena odnosi se na točno obavljanje obreda kojima se štuju božanstva i obdržavanje propisa o vremenima i prostorima štovanja. Suprotnost pojmu religioznosti je pojam praznovjerje (superstito) kojim se ne opisuje neko nenormalno ili pogrešno vjerovanje, kako se uobičajeno smatra, nego se njime označavaju nenormalne i pretjerane religiozne aktivnosti, pogrešno izvedeni rituali, prevelika očekivanja učinka religiozne prakse, neovlašteno rukovanje svetim istinama i simbolima, nezakonito tumačenje pravila religioznog ponašanja i davanje neutemeljenih savjeta.^[7] Religioznost podrazumijeva da religiozni život prije svega bude razuman odnos u kojemu čovjek stupa u vezu s božanskim svijetom. U religioznom životu obredi i simboli imaju svrhu sami u sebi, religiozne prakse automatski i same po sebi imaju učinak i razlog postojanja, a samo ovlaštene osobe neke religije imaju pravo propisivati religijske čine i tumačiti njihov smisao.^[8] Sveto Pismo često donosi lijepe primjere religioznog ponašanja, međutim isto tako često osuđuje religioznost koju se obavlja i izvršava na formalan način. Takve stavove i prakse, izvanjske obrede i pobožna djela i Stari i u Novi zavjet proglašava ispraznima i neispravnima (usp. Iz 1,11-17; Am 5,21-24; Hoš 6,6; Mt 6,1-6; 23,3-5; Lk 18,9-14; Jak 1,26-27; 2 Tim 3,1-5).

Duhovnost (spiritualitas)

Duhovnost i religioznost su samo naoko povezani pojmovi. Doista, religiozni ljudi mogu biti ujedno i duhovni, a duhovni ljudi mogu ujedno biti i religiozni, ali to ne mora uvijek biti tako. Iako se čini, a i često se upotrebljavaju kao istoznačnice, religioznost i duhovnost su vrlo različiti pojmovi. U suvremenom govoru, sadržaj pojma duhovnost odnosi se na cijeli niz ljudskih susreta i doživljaja transcendencije, svetoga i dobroga u stvorenom svijetu i čovjeku, kao i teoretsko znanstvenu granu koja te doživljaje proučava. Duhovnost označava duhovne prakse, proživljena iskustva u kojima ljudi otkrivaju i susreću duhovnu dimenziju stvarnosti. Suvremeno poimanje duhovnosti uvelike se odmaknulo od duhovnog života, kontemplacije, askeze i mističnih iskustava kojima su pojedini svetci u prijašnjim vremenima birali i smatrali se njima nadareni. Starije shvaćanje duhovne dimenzije života izblijedjelo je, a govor o duhovnim iskustvima teži prema opisivanju unutarnjih mentalnih stanja čovjeka.^[9] Radi toga se danas pojam duhovnost odnosi na osobno i unutarnje iskustvo svetoga, na osobni i unutarnji doživljaj svijeta i na osobni i unutarnji skup vrijednosti koji je utemeljen na nekom uvjerenju. Najčešće se shvaća da je duhovnost urođena unutarnja osjetljivost i sposobnost koja u ljudima stvara religijski poriv da teže nečemu izvan samih sebe, a često i izvan svog fizičkog svijeta.^[10] Za razliku od religioznosti koja se zadržava izvanjskim očitovanjima religijskih praksi, duhovnost se bavi područjem unutarnjeg svijeta i uvjerenja čovjeka pa može biti potpuno neovisna od religijskih uvjerenja. Duhovnost može, ali ne mora, biti povezana s religijom, već se može shvatiti samo kao izraz traženja prostora rasta prema osobnoj ili zajedničkoj dobrobiti, neovisno od bilo kojeg religioznog sustava vrednota.^[11] Dok akademska teologija smatra duhovnost oblikom puke pobožnosti ili nejasnim izrazom poštovanja prema svetome bez značajne teološke dimenzije, moderni duhovni pokreti sve više uočavaju važnost ovog univerzalnog duhovnog osjećaja koji se smatra značajnim uvidom u dubinu zajedničke istine koja ljudskom rodu toliko nedostaje, a institucionalne religijske norme su ga zabacivale i ograničavale u njegovu razvoju.^[12]

(Po)štovanje (devotio)

Latinski izraz devotio povezan je s rimskim vojničkim životom i obredima žrtvovanja koje su prinosili vojskovođe i vojnici prije odlaska u bitku kako bi potvrdili svoju posvećenost i odanost sve do smrti u borbi za obranu svoje domovine. Taj je pojam u ranim kršćanskim spisima postao oznakom idealnog vjerničkog stava odanosti u službi Bogu. Vjernik bi trebao biti toliko Bogu odan da je spreman za njega i svoju vjeru potpuno (pre)dati svoj život.^[13] Međutim tijekom povijesti značenje riječi devotio koja je predstavljala plemeniti oblik iskazivanja ljudske odanosti, promijenilo se i zadržalo samo oznaku za oblike i praktične čine, a izgubilo svoj religiozni i osjećajni karakter. Tako se pojam devotio odnosi samo na oblike – pobožnosti – kojima se iskazuje odanost i posvećenosti božanskom svijetu.^[14] Značenje riječi pobožnost (devotio) proširilo se na sve neliturgijske oblike iskazivanja odanosti Bogu i na druge običajne načine pokazivanja ljubavi i odanosti prema Bogu koji proizlaze iz osobne i zajedničke vjere i kulture.^[15] Ovi oblici vjerničkog ponašanja koji su ušli u svakodnevicu vjerničkog život puka najčešće se nazivaju i pučkom pobožnošću. U katoličkoj tradiciji razvio se širok raspon pobožnih praksi koji u životu vjernika izazivaju osjećaj pobožnosti kao što su primjerice euharistijsko klanjanje, krunica, križni put i razne litanije, zatim osobna ili zajednička hodočašća na mjesta štovanja Blažene Djevice Marije i svetaca. Iako katolička Crkva čvrsto drži da je liturgija vrhunac i vrelo njezina života i središnje poslanje, isto tako priznaje i činjenicu da se duhovni život ne iscrpljuje samo sudjelovanjem u liturgiji, pa se radi toga preporučuju druge pobožne vježbe koje ipak trebaju biti prožete duhom liturgije, a ne samo nekom površnom vjerskom osjećaju (SC 17; OT 8).^[16] Naime, pobožni rituali, molitve i druge pobožne prakse prije svega bude snažnu emocionalnu privrženost, a jednostavnošću oblika dostupni su svima te daju osjećaj povezanosti s drugim vjernicima koji obavljaju istu pobožnost ili se koriste sličnim ili istim znakovima pobožnosti osobito u trenutcima opasnosti i društvenih nemira.^[17] K tome, mnoge pobožnosti proizlaze iz uzoraka ponašanja ljudi za koje se smatra da su živjeli svetim životom, pa se smatra da bi i sami vjernici, ako ponavljaju iste izraze pobožnosti, obavljaju pobožne prakse u svom životu i zavjetuju se da će ih održavati, mogli također postići svetost ili barem neki drugi oblik pomoći u teškim i kriznim vremenima.^[18] Vjerujući u korisnost pobožnih praksi, znakova, gesti i formula koje se počesto smatraju iznimno važnima, pa ih se čak i teatralno izvodi, vjernik može upasti u opasnost praznovjerja, magije i fatalizma.^[19] Radi toga je izravan dodir sa svetim Pismom i shvaćanje opisa odanosti Bogu koji nam se pružaju na stranicama Biblije neizostavno za oblikovanju prave i nepatvorene pobožnosti.

Pobožnost (pietas)

Činjenica da u Bibliji, kako u Starom tako i u Novom zavjetu, ne postoji jedan izraz koji bi se mogao prevesti riječju pobožnost, ne znači da ovaj stav čovjeka biblijski pisci nisu dobro poznavali i prepoznavali. Ograničeni izražajnošću jezika biblijski pisci se koriste raznim izrazima za opis ovog fenomena. Stoga se ovisno o kontekstu, pojam pobožnosti i kvalitete pobožnika izražavaju raznim riječima, pa bi se moglo kazati da u Bibliji postoji čitav rječnik pojmova koji označavaju pobožnost i stavove pobožna čovjeka.^[20]

Biblijski rječnik pobožnosti

U Starom Zavjetu najčešći izraz za pobožna čovjeka je hasid. Ovaj se pojam u hrvatski jezik najčešće prevodi kao pobožnik. Riječ hasid označava vjerna, odana ili bogoljubna čovjeka. Njome se češće opisuje osobni ljudski odnos s Bogom, s ljudima i stvorenjima (usp. Job 1,1, Ps 37,28; Izr 2,8; Sir 44,17). Izraz hasid povezan je s imenicom hesed, kojom se označava ljubaznost ili nepokolebljiva ljubav Božja, ali i ljudska privrženost Božjem Zakonu i vjernost Božjoj riječi (2 Ljet 32,32). Pojam hesed je središnje mjesto za biblijsko razumijevanje pobožnosti kao života u odanosti, milosrđu i vjernosti Savezu, ali i svojoj obitelji. Pobožni ljudi Starog zavjeta nosili su naziv pobožnika, ne toliko radi svog moralno ispravnog i besprijekornog življenja, nego rad življenja koje odražava njihov integritet, cjelovitost i potpunost usmjerenja svoga ponašanja, mišljenja i osjećanja da je sve što čine, misle i osjećaju Bogu razvidno. Pobožnik je svjestan da svoj život u potpunosti živi u prisutnosti Božjoj, da mu je život cjelovito razvidan pred Božjim licem (Izl 33,11; Ps 27,8). Stoga pobožnik gaji svoju pobožnost (hasidut) ostajući uvijek vjeran savezničkom odnosu s Bogom na sve moguće načine praktično pokazujući svoju vjeru (emunah) u svim okolnostima svog života.^[21] Pobožnost, kako tvrdi A. J. Heschel, „mišlju, riječju i djelom struji kao lahor, kao životni nastroj što se odaje u svakoj crti ćudi te u svakoj čimbi“.^[22]

Druga riječ kojom se vrlo često označava pobožna čovjeka je riječ cadik – pravednik. Ovaj hebrejski izraz označava osobu koja živi neporočno, pravedno i bez ikakve krivnje. Ispravan moralni život jedna je od osnovnih kvaliteta pobožna čovjeka i ključni aspekt pobožnosti. Pobožan čovjek je besprijekoran, moralno cjelovit, potpun i koji „stoji uspravno“ (tam) pred Bogom (usp. Ps 24,3; Lk 18,11). Pravednik je cjelovito pred Bogom, a njegov životni integritet svjedoči o potpunom predanju pravim vrijednostima: neporočnosti, čestitosti, poštivanju Boga i izbjegavanju zla. Najpotpuniji opis pravednika nalazimo u opisu Joba: „Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla“ (Job 1,1).

Službeni religiozni stavovi i organizirana djela pobožnosti: liturgija u hramu, propisana hodočašća i propisana davanja milostinje, postovi, žrtve i prinosi pripadaju organiziranom dijelu vjerničkog – religioznosti – ali ne odražavaju nužno i ono što se u starozavjetnim tekstovima označava kao prava pobožnost. U tom smislu valja shvatiti i kritiku religioznog ponašanja koju prorok Hošea upućuje svome narodu: „Jer ljubav (hesed) mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice“ (Hoš 6,6). Na istom tragu je i Isusov prijekor farizejima i pismoznancima: „Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“ (Mt 9,13). Prava pobožnost i ljubav prema Bogu i čovjeku ne događa kroz jednostrano izvršavanje religioznih pravila i službenih propisa, nego u svakodnevnom praktičnom življenju uzajamne odanosti, pravednosti, poštenja, dobrohotnosti i milosrđa u svim životnim okolnostima.^[23] Starozavjetni pojmovi kojima se označava pobožan čovjek odražavaju hebrejsko biblijsko razumijevanje pobožnosti kao holističkog odnosa s Bogom, koji obuhvaća unutarnju odanost, moralno ponašanje i vjernost Savezu, a istovremeno i odnos poštovanja s obitelji, rodbinom i sa svim stvorenjima koja s čovjekom dijele prostor njegova djelovanja i stanovanja.^[24] Pobožnost u mnogim prigodama obuhvaća religiozna pravila, ali ih uvelike nadilazi, nadopunjava na spontan i nenametljiv način, te ih shvaća i prihvaća kao svete čine, riječi i djelovanja. Pobožnost otkriva Božju prisutnost, Božje stanovanje i prebivanje, Božju utkanost u sva stanje svijeta i čovjeka.^[25] Upravo takve osobne odnose i odnose s Bogom i međusobno gajili su pobožni vjernici Starog zavjeta, a na istim su temeljima pobožni kršćani nastavili graditi Crkvu – narod Božji.^[26]

U Novom zavjetu pobožnost se izražava nekolicinom grčkih riječi od kojih svaka obuhvaća različite aspekte pobožnosti, poštovanja i pobožnog življenja. Glavni pojmovi su: eusebeia, theosebeia, eulabeia, a zatim i izrazi koji označavaju pobožna čovjeka: sebastos, hosiotes, dikaios.^[27] Primarna novozavjetna riječ za pobožnost je eusebeia kojom se opisuje svakodnevni život u poštovanju, vjernosti, bogobojaznosti i odanosti Bogu. Ovom riječju označava se vrhunac i ideal kršćanskog života. Pobožnost, prije svega, proizlazi iz osobnog odnosa s Bogom. Pobožnost je prije svega izraz praktične vjere u svakodnevici. Ona otvara oči, srce i dušu za promatranje Božje prisutnosti u svakodnevici svijeta, a vjernik svojim pobožnim životom posvećuje svijet u kojemu se giba, sve što dotiče i sve čime se služi u svakom vremenu i u svim okolnostima. U pobožnosti vjernik već sada stječe iskustvo i u budućnosti očekuje još veće izlijevanje Duha koje je uliven u njegovo srce i darovan mu da svojom djelatnošću obnovi zemlju (Rim 5,5). Na taj se način pobožnost očituje kao djelatnost srca, osjećaja privrženosti Bogu i svijetu u kojemu vjernik živi svoju vjeru.^[28] Pobožnost je izvor snage za život (2 Pet 1,3). Pobožnost je ona snaga koja učenicima u progonu i mučeništvu (usp. Mt 5,10) daje dostojanstvo te mogu čvrsto stajati u vjeri Gospodinu (Fil 4,1) i držati se predaja kojima su poučeni bilo riječju apostola bilo Pismom (2 Sol 2,15), jer se njihov vjernički život ne temelji na naučenom ponašanju prema religioznim pravilima i zapovijedima Zakona, nego na osobnom uvjerenju i osobnom odnosu s Bogom. Najčešća djela pobožnosti su post, molitva i milostinja. Evanđeoska poruka o pobožnosti je očita u Isusovom pozivu da njegovi učenici ne čine svoje pravednosti (dikaiosune) pred ljudima da ih oni vide, nego u skrovitosti, ne radi drugih, ni radi ispunjenja slova Zakona, nego radi samih sebe, radi vlastitog stava poštovanja Boga i bližnjih (usp. Mt 6,1ss). Vježbanje u pobožnosti kršćaninu se preporučuje ponad svega jer ona unosi vrijednost u sve stvari i svako ponašanje (1 Tim 4,8). Pobožnost se ne može ikome zapovjediti niti odrediti, niti se može steći kao privilegija uz službu ili čast. Pobožnost nije dobitak ni priznanje koje daju drugi ljudi radi nečije dobrostivosti ili financijske pomoći, niti se može naslijediti službom u Crkvi ili obitelji, pa čak ni apostolskim nasljeđem.^[29] Učenici Kristovi ne ponašaju se vjerno, pravedno i dostojanstveno radi drugih ljudi koji vide njihov život, nego su čvrsto uvjereni da uvijek žive pred licem Božjim. U pobožnosti se uočava Božja briga o čovjeku i otkrivaju inovativni načini ljudske dobrohotnosti prema braći primijetili to oni ili ne. Pobožnost je dika ljudske odanosti dobru i Božje blago na zemlji. Pobožnost je „oko tijela“ i svijetlost iz nutrina vjernika što omogućava vjerniku vidjeti da se njegov život i sva događanja zbivaju Bogu naočigled (usp. Mt 6,1-34).^[30]

Zaključak

Velika zbunjenost i nejasnoća oko djelovanja Duha Svetoga koja vlada među vjernicima osobito je izražena u razumijevanju i shvaćanju njegovih darova. Događa se da sam sadržaj darova Duha Svetoga nije lako objasniti, niti je lako opisati njihov učinak u djelovanju osoba i zajednice vjernika – Crkve. Razlučivanje i razjašnjavanje pojmova religioznosti, duhovnosti i vjerske odanosti omogućilo nam je otvaranje k razumijevanju pobožnosti.

Starozavjetna pobožnost se ne temelji na službenim religijskim, političkim ili povijesnim događajima. Tek osobni izljevi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, obiteljski dobrohotni odnosi, osobno prijateljsko postupanje, pravedni društveni odnosi i bezuvjetna milosrdna ljubav pripadaju u sasvim drugu dimenziju pobožnog života od one propisane i zapovjeđene. Pobožnost spada u područje skrovitog i osobnog doživljaja obiteljskog pripadanja i obiteljskog poštovanja, kako između čovjeka i Boga, tako i između ljudi i drugih stvorenja koja pripadaju njihovoj obitelji. Pobožnost pripada doživljaju doma i svakodnevnog vjerničkog života s Bogom i ljudima na zemlji. Zaključujući razmatranje o religioznoj dimenziji života u židovskim domaćinstvima Carol Meyers tvrdi da su upravo izrazi pobožnosti naglašeni oblik ponašanja u svakodnevnom obiteljskom životu, te da su svim svakodnevnim poslovima, od pripremanja hrane do blagovanja, od gostoprimstva (siromasima) do uređenja kuće za ukućane, od odgoja djece do podizanja njihove nacionalne i vjerničke svijesti, od brige za životinje do čuvanja vrijednosti posjeda i zemlje davali smisao i značenje, vjernički značaj i simboliku. Obiteljski dom i pobožno ponašanje u svakodnevici dio je osobnog odnosa s Bogom. Za razliku od službene hramske religije, ritam svakodnevnih rutinskih poslova je okvir u kojemu se pobožnost događa kao svjedočanstvo pripadanja Božjoj obitelji i narodu koji ukorijenjen u svoju zemlju slavi život u primjećivanju svetosti i u zahvalnosti za plodove rada svojih ruku, plodnosti zemlje i Božjeg blagoslova.^[31] Takva osobna pobožnost, kako tvrdi vrsni poznavatelj religioznog života u starozavjetnim biblijskim vremenima Rainer Albertz, upravlja pogled prema budućnosti i u svim okolnostima praktičnog i vjerničkog života usmjeruje pobožnika dajući mu „bitno osobno pouzdanje potrebito da se donesu svakodnevne racionalne životne odluke.“^[32]

Pobožnost je, prije svega, vjernički stil života koji objedinjuje i podrazumijeva sklad unutarnjih uvjerenja i vanjske životne prakse kako pojedinca i tako i zajednice. U biblijskom govoru pobožnost se podrazumijeva i postavlja kao osnovni uzrok vjerničkog ponašanja i ispravnog moralnog života. Pravi pobožnici neminovno žive svoju pobožnost upravo onda kad drugi ne vide i/li kad njihove pobožnosti drugi ljudi ne primjećuju. Onaj tko je pobožan nema druge koristi od svoje pobožnost osim vlastitog zadovoljstva da je svoja djela i svoj život proživio pošteno, i učinio ono što je mogao u skladu s Božjom voljom. Iskreni nutarnji stav dubokog povjerenja Bogu i s njime povezano vanjsko ponašanje u svakodnevici temelj je životne prakse koju Biblija naziva pravom pobožnošću.^[33] Pobožnost nije, kako zaključuje A. J. Heschel, „tek čin u protjecanju duševnog života ni subjektivna duševna funkcija, već objektivni duhovni način mišljenja i življenja.“^[34] Istinski pobožan čovjek živi u stalnom skladu sa svijesti o Božjoj prisutnosti, a na takav ga život nadahnjuje svaki mig Duha Svetoga koji svojim naporima djeluje na poboljšanje ovoga svijeta. Pobožnost se očituje i svjedoči svakodnevnim mukotrpnim radom i nastojanjem oko dobrobiti svoga naroda i zemlje na kojemu se on prostire. Pobožnost je u tom smislu u potpunosti racionalno isplanirano, ekonomski održivo i emocionalno trijezno vjerničko ponašanje nadahnuto na pravilima Saveza s Bogom i Evanđelja. Pobožnost se očituje u nadahnutom upravljanju duhovnim i materijalnim, osobnim i zajedničkim dobrima, a vodi pojedince, narod i čitav svijet prema općem dobru izlaska iz poteškoća života prema obećanom spasenju.^[35] Pobožnikova djela proizlaze iz osobnog poštovanja, odanosti i ljubavi prema Bogu i bližnjima, a hrane se željom da njegov život bude na čast i slavu Bogu Ocu i Stvoritelju, a na korist roditeljima i precima, svojoj obitelji i cijeloj svojoj domovini. Pobožnost je stav prema Bogu i svijetu, ljudima i stvarima, životu i sudbini. Pobožnost je u život prenesena vjera, u osobnosti utjelovljen duh – stalno življenje Bogu naočigled.^[36]

Izvori:

1. Možda je upravo tajnovitost, nevidljivost i neopipljivost razlog zašto kršćani često zaboravljaju treću božansku osobu i rijetko o razmišljaju o Duhu Svetom kao o nadahnuću vjerničkog praktičnog djelovanja. Čini se da radi istog razloga darovi Duha Svetoga nisu primjetni u životu mnogih krštenika. Usp. Marinko Perković, „Sedam darova Duha Svetoga: Moralno promišljanje u duhu skolastičke teologije“, u: Vrhbosnensia, 19 (2015) 1, 65-83, 67. ↑
2. Papa Franjo tvrdi da se dar pobožnosti, jedan od sedam darova Duha Svetoga, često pogrešno shvaća ili mu se pristupa površno. Usp. David Gibson, „Why the gift of piety is more than it may seem“, u: Catholic Courier, (February 13, 2020). https://catholiccourier.com/articles/why-the-gift-of-piety-is-more-than-it-may-seem/ (pristupljeno: 06.03.2025.) ↑
3. Usp. David Gibson, „Why the gift of piety is more than it may seem“, u: Catholic Courier, (February 13, 2020). https://catholiccourier.com/articles/why-the-gift-of-piety-is-more-than-it-may-seem/ (pristupljeno: 06.03.2025.) ↑
4. Abraham Joshua Heschel (1907.-1972.) poljsko-američki rabin, jedan od vrhunskih židovskih teologa i filozofa koji je sudjelovao na 2. vatikanskom saboru utemeljujući dijalog između židovstva i katoličke Crkve na temelju biblijskih spisa i vjere Izraela. Iako je njegova misao obogatila i samorazumjevanje Crkve kao naroda Božjeg, gotovo je nepoznat katoličkim teolozima. Za dublje upoznavanje ovog velikana preporučuje se pročitati jedino njegovo djelo prevedeno na hrvatski jezik: Abraham Joshua Heschel, Čovjek nije sam, Ex libris, Rijeka, 2010. ↑
5. Pobožnost je potisnuta na rub teološke refleksije, pa taj ujedinjujući vjerski fenomen ostaje uglavnom neistražen. Unatoč teološkom zanemarivanju, pobožnost je ipak neizmjerno važan biblijski pojam koji se često koristi, kako u hebrejskim spisima, tako i u grčkom Novom zavjetu. Usp. Joseph Harp Britton, Abraham Heschel and the Phenomenon of Piety, Bloomsbury, London, 2013., str. 22. ↑
6. Papa Franjo, Opća audijenciji na trgu sv. Petra, srijeda, 4. lipnja 2014. https://www.vatican.va/content/francesco/en/audiences/2014/documents/papa-francesco_20140604_udienza-generale.html (pristupljeno: 06.03.2025.) ↑
7. Usp. Christoph Auffarth – Hubert Mohr, „Religion“, u: Kocku von Stuckrad (ur.), The Brill Dictionary of Religion, 1607-1619., 1609. ↑
8. Usp. Gilberto Cavazos-González, Beyond Piety: The Christian Spiritual Life, Justice, and Liberation, Wipf and Stock Publishers, Eugene, 2010., 5. ↑
9. Usp. Mark A. McIntosh, „Spirituality“, u: Ian A. McFarland et al., The Cambridge dictionary of Christian theology, Cambridge University Press, Cambridge, 2011., 484-487. ↑
10. Usp. Bernd Jaspert, Spiritualität oder Frömmigkeit. Beiträge zur Begriffsklärung, Verlag TraugottBautz, Nordhausen, 2013.; Kenneth I. Pargament, The Psychology of Religion and Coping, Guilford Press, New York, 1997. ↑
11. U mjesecu listopadu 2015. na internetskoj tražilici Google oko 79.900.000 pretraga sadržavalo je izraz „Ja sam duhovan ali nisam religiozan“. U rezultatima je uključena i pretraga s inicijalima SBNR (Spiritual but not religious). Ove brojke jasno potvrđuju da u dvadeset prvom stoljeću postoji ogroman interes oko duhovnosti koje pokazuju nereligiozne osobe. Marian de Souza, „Contemporary Spirituality: An Introduction to Understandings in Research and Practice“, u: Marian de Souza, Jane Bone, Jacqueline Watson (urr.), Spirituality across Disciplines: Research and Practice, Springer, Cham, 2016., 1-7., 2. ↑
12. Usp. Mark A. McIntosh, „Spirituality“, 486. ↑
13. Usp. John W. CURRAN, „Devotion“, u: New Catholic Encyclopedia, vol. 4., The Catholic University of America Press, Washington, 2003., 708-709. ↑
14. Širu raspravu i daljnju literaturu o ovoj temi vidi u: Thomas Christopher Hoklotubbe, Civilized piety: The rhetoric of pietas in the pastoral epistles and the Roman Empire, Baylor University Press, Waco, 2017., 5-7. ↑
15. Usp. Timothy Matovina, „Popular Piety“, u: New Catholic Encyclopedia, vol. 11, 509-512. ↑
16. Usp. Josip Šimić, Položaj pučke pobožnosti prema konstituciji Sacrosanctum concilium, u: Obnovljeni život, 59 (2004.) 3, 285-296. ↑
17. U nedostatku liturgijskog života tijekom COVID-19 zabrana bio je očit porast mnogih oblika pobožnosti od kojih su neke bile na granici praznovjerja. Mnogi su religiozni ljudi prionuli raznim oblicima pobožnosti i gomilanja pobožnih čina, molitava, devetnica, krunica i raznih drugih pobožnosti. Upravo za mnoge od tih vjernika dopuštenje ponovnog slavlja liturgije nije donijelo nikakvu promjenu. Kad je prošao osjećaj opasnosti njihova se odanost smanjila, ali slavljenje liturgije u zajednici vjernika nije postala redovna praksa njihova vjerničkog života. Štoviše, velik broj pobožnih vjernika koji su prije zabrana odano sudjelovali na nedjeljnoj misi, odustao je od te pobožne prakse. Vidi primjerice rezultate istraživanja u Kanadi: Nathan D. Leonhardt, Sarah Fahmi, Jennifer E. Stellar,, Emily A. Impett, „Turning toward or away from God: COVID-19 and changes in religious devotion“, u: PLoS ONE, 18 (2023.) 3, 1-23; doi: 10.1371/journal.pone.0280775; Slične činjenice primjećuju se i u Hrvatskoj gdje je Hrvatska biskupska konferencija doduše ublažila zabrane ali ih službeno još uvijek nije dokinula. ↑
18. Opće je poznato da je u kriznim vremenima povećan broj ljudi koji se okreću pobožnim praksama i posežu za nekim oblikom pobožnosti tijekom životnih poteškoća. Ta je činjenica vidljiva i u psalmima. Gotovo svaki biblijski psalam odražava neku životnu krizu u povijesti Izraela, pa se u sličnim situacijama kao pobožnu praksu predlaže molitva psalama. Usp. Stephen A. Geller, Wisdom, Nature and Piety in Some Biblical Psalms, u: Tzvi Abusch (ur.), Riches hidden in secret places. Ancient Near Eastern studies in memory of Thorkild Jacobsen, Eisenbrauns, Winona Lake, 2002., 101-121., 103. ↑
19. Usp. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji: načela i smjernice, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., br. 65. ↑
20. Širi opis povijesnog razvoja ovih pojmova opisao je Stefan Fassbinder, „Frömmigkeit. Entwicklung und Problemfelder eines Begriffs“, u: Saeculum, 47 (1996.) 1, 6–34., DOI: 10.7788/saeculum.1996.47.1.6 ↑
21. Usp. Alan Mittleman, „Judaism: covenant, pluralism, and piety“, u: Bryan S. Turner (ur.), The new Blackwell companion to the sociology of religion, Blackwell Publishing, Oxford, 2010., 340-363., 359. ↑
22. Abraham Joshua Heschel, Čovjek nije sam, 207. ↑
23. Usp. Gordon R. Clark, Word Hesed in the Hebrew Bible, Sheffield Academic Press, Sheffield, 1993., 16-17. ↑
24. O ekološkoj dimenziji pobožnosti vidi: Bronislaw Szerszynski, „The Varieties of Ecological Piety“, u: Worldviews, 1 (1997.) 1, 37-55, ↑
25. Usp. Edward K. Kaplan, Holiness in words: Abraham Joshua Heschel’s poetics of piety, University of New York Press, Albany, 1996., 70. ↑
26. Usp. Aaron Kuecker, „Filial Piety and Violence in Luke-Acts and the Aeneid: A Comparative Analysis of Two Trans-Ethnic Identities“, u: J. Brian Tucker, Coleman A. Baker (urr.), T&T Clark Handbook to Social Identity in the New Testament, Bloomsbury T&T Clark, London, 2014., 211-234., 226. ↑
27. Ovi se pojmovi najčešće prevode izrazom pobožnost. Primjeri upotrebe mogu se vidjeti u: Mk 7,7; Lk 1,74–75; Iv 9,31;; Dj 9,31; 17,23; Ef 4,24; 1 Tim 4,8; 1 Pet 2,17; 2 Pet 1,3-7; Heb 5,7; 11,7. ↑
28. Usp. Jürgen Moltmann, „The transformation of theology in the present climate crisis“, u: HTS Teologiese Studies, 79 (2023.) 2, 1-6. ↑
29. O ovoj ideji valja vidjeti tumačenje 1 Tim 6 i raspravu, napose u 4. poglavlju studije o pobožnosti u pastoralnim poslanicama i prvoj Crkvi: Thomas Christopher Hoklotubbe, Civilized piety, 127-148. ↑
30. Abraham Joshua Heschel, Čovjek nije sam, 218. ↑
31. Carol Meyers, Feast Days and Food Ways: Religious Dimensions of Household Life, u: Rainer Albertz, Beth Alpert Nakhai, Saul M. Olyan, Rüdiger Schmitt, Family and household religion : toward a synthesis of Old Testament studies, archaeology, epigraphy, and cultural studies, Eisenbrauns, Winona Lake, 2014., 225-250., 243. ↑
32. Rainer Albertz – Rüdiger Schmitt, Family and household religion in ancient Israel and the Levant, Eisenbrauns, Winona Lake, 2012., 337. ↑
33. Usp. Sandra Schneiders, Biblical Spiritality, u: Andrew Lincoln, Andrew McConiville, Lloyd K. Pietersen, The Bible and Spirituality, Exploratory Essays in Reading Scripture Spiritually, Wipf and Stock Publishers, Eugene, 2013., 129. ↑
34. Abraham Joshua Heschel, Čovjek nije sam, 206 ↑
35. Usp. Joseph Harp Britton, Abraham Heschel and the Phenomenon of Piety, 24. ↑
36. Usp. Abraham Joshua Heschel, Čovjek nije sam, 210-211. ↑