Uvod
Ono što se događa Zemlji i okolišu unutar kojeg ljudi žive podiže mnoštvo pitanja koja, kako kaže Papa Franjo u svojoj Enciklici o brizi za zajednički dom Laudato si’, „više ne možemo gurati pod tepih“, nego se na njih mora što prije naći odgovor (LS 19)1. Upućujući svoj poziv svim ljudima dobre volje da traže rješenje, Papa Franjo potiče najprije kršćane da unutar svojih uvjerenja pronađu mudrost koja će potaknuti čitav svijet na brigu za prirodu. Već samo kršćansko shvaćanje da je odgovornost prema stvorenom svijetu, prema prirodi, sastavni dio vjere može dovesti do prepoznavanja da je ekološko i brižno ponašanje kršćanina dio obveze prema Stvoritelju i važna sastavnica vjerničkog ponašanja (usp. LS 64). Ova odgovornost obuhvaća sve ono što zovemo i smatramo (svojom) zemljom: polja, vinograde, oranice, Domovinu, cijeli planet Zemlju.
U ovom članku nude se na dublje promišljanje neka pitanja na koja je Papa Franjo samo natuknuo moguće odgovore. Kakva su kršćanska uvjerenja o okolišu, o prirodi, o drugim stvorenjima, o zemlji i svemu onome što nazivamo zemaljskim? Jesu li dosadašnji kršćanski stavovi o prirodi bili ispravni? Upravlja li nas dosadašnje vjerničko ponašanje prema propasti ili prema spasenju? Ne bi li se trebali ozbiljno zamisliti nad našim vjerskim uvjerenjima koja su zemlju i sva stvorenja na njoj, pa i nas same doveli do ruba propasti? Što sadrži spasenje, koje nam Bog obećava? Je li u spasenje uključena zemlja i sva stvorenja na njoj? Možemo li se uopće spasiti, a da ozbiljno ne uzmemo u obzir Zemlju – naš zajednički dom? Nema spasenja bez zemlje! Ovaj je biblijski nauk u svoj svojoj jasnoći opisan u mnogim situacijama starozavjetne izraelske povijesti, ali i u novozavjetnim događajima i prispodobama. Na koncu, sasvim opravdano možemo postaviti i pitanje ne krije li se u Enciklici o brizi za zajednički dom Laudato si’ mnogo veći teološki obrat u nauku Katoličke crkve, negoli se to na prvi pogled može primijetiti?
1. Prepoznavanje dubine problema „zemlje“
Želeći malo dublje promisliti o kršćanskim stavovima prema zemlji i upoznati okolnosti unutar kojih je odrastalo naše shvaćanje vjere i razumijevanje našeg odnosa s Bogom možemo vrlo lako shvatiti da se o zemlji, o ekologiji i općenito o našem vjerničkom odnosu prema prirodi rijetko ili gotovo nikada nije govorilo u okvirima vjerničke dužnosti ili vjerničke obveze. Uobičajeni je kršćanski stav razmišljati o zemlji i zemaljskosti kao o nečemu što je prolazno i nepouzdano. Zemlja je „suzna dolina“ kroz koju vjernici prolaze na svom putovanju prema nebu, prema vječnosti. Kršćansko razmišljanje o zemlji, zemaljskosti, tjelesnosti i svemu što je povezano sa zemaljskim kategorijama prostora i vremena, shvaća se kao isprazno i ništetno – bezvrijedno. Općenito gledano, problem shvaćanja zemlje u uskoj je vezi sa shvaćanjem odnosa materijalnosti i duhovnosti unutar kršćanske misli. Sve što je tjelesno i ovozemaljsko, smatralo se lošim i zlim, te je prirodu valjalo podrediti i podjarmiti duhovnom i onozemaljskom, koje je bilo vrhovna i vječna vrijednost. U tom se misaonom okružju, oholost i bahatost nad prirodom i nad drugim stvorenjima smatra se prihvatljivom i opravdanom, štoviše „voljom Božjom“, dobrim i plemenitim djelom kojeg je čovjek dužan činiti ne bi li spasio svoju dušu odvajajući je od svega propadljivog i prolaznog. Najdublja ironija koja niče iz ljudskog odnosa prema zemlji jest da je upravo ljudsko i zemaljsko opstojanje postalo najproblematičnijom temom, a naši odnosi prema zemaljskom prostoru, koji počivaju na trivijalizaciji zemaljskih i topografskih oznaka ljudskog bivstvovanja, čine se korijenom naše suvremene krize i one ekološke, ali i one osobne.
2. Kamo nas je dovelo neispravno tumačenja Biblije?
Poglavari Katoličke crkve su na nekoliko mjesta u svojim govorima i pismima upozoravali na ekološke probleme i osobno pokazivali duboku ekološku svijest. Ukazivali su na potrebu podizanja svijesnosti šire vjerničke glede ekoloških problema i upozoravali da je djelovanje u korist okoliša sastavni dio kršćanske vjere. Papa Ivan XXII., Papa Pavao VI., Papa Ivan Pavao II. i njegov nasljednik papa Benedikt XIV., ekumenski patrijarh Bartolomej i mnogi drugi istaknuti predvodnici kršćanskih zajednica upozoravali su na činjenicu da je „zločin protiv prirode zločin protiv nas samih i grijeh protiv Boga“ (LS 8). Unatoč isticanju ozbiljnih prijetnji i nadasve u stvarnosti utemeljenim strahovanjima za budućnost ljudskog roda dosadašnji su istupi Papa ipak bili sporadični i prigodni. Tek se papa Franjo u svojoj enciklici Laudato si’ usudio otvorenije i ozbiljnije progovoriti ne samo o ekološkoj problematici, nego i prepoznati da je tema zemlje u kršćanskoj vjerničkoj svijesti zaboravljena, a biblijski nauk o zemlji, kao jedan od bitnih čimbenika vjerničkog življenja, katkad tijekom povijesti pogrešno i površno tumačen (usp. LS 66-67).
Iako je biblijska znanost već prilično davno otkrila da je zemlja „središnja, ako ne i glavna tema biblijske vjere“, tu se biblijsku temu proučavalo najčešće u svrhu pojašnjenja ekološkog nauka i obrazlaganja etičko-moralnog utemeljenja kršćanskog ponašanja prema stvorenjima i planetu Zemlji na kojem se odvija život nama poznatih Božjih stvorenja. No, čini se da kršćanska javnost i širi krugovi vjernika još uvijek ne prepozanju dubinu biblijske vjere o zemlji i ne shvaćaju širinu i ozbiljnost promjene teološkog nauka koji iz toga proizilazi. Činjenica je, također da biblijski teološki nauk o zemlji, barem u osnovnim svojim sastavnicama, nije jasan mnoštvu predvodnika vjerničkih zajednica, a istina je također da mnogi teolozi ne nalaze dovoljno razloga i vremena baviti se njime i dublje ga proučavati. Posljedica je tome da ni sam ekološki nauk, shvaćen kao dio kršćanskog socijalnog učenja, koji su zdušno i zajednički promicali ne samo poglavari Katoličke crkve nego i poglavari druge Crkve u suradnji s vođama drugih kršćanskih zajednica, nije našao zadovoljavajućeg odjeka u javnosti, a niti u širim krugovima kršćanskih zajednica. Papa Franjo sa žaljenjem primjećuje: „najviše što se može očekivati jesu površna retorika, izolirana djela čovjekoljublja i površni izrazi brige za okoliš, dok se zapravo svaki istinski pokušaj društvenih skupina da nešto promijene promatra kao smetnja zasnovana na romantičnim sanjarenjma i kao zapreka koju pošto-poto treba zaobići“ (LS 54).
3. Otkrivanje biblijskog nauka o zemlji – put prema spasenju
Nakon što je vrlo iscrpno nabrojao mnoštvo problema s kojima se susreće Zemlja i sva stvorenja koja na njoj žive, papa Franjo u drugom poglavlju enciklike Laudato si’ upućuje kršćane na propitivanje onoga „što nam veliki biblijski izvještaji govore o odnosu čovjeka i svijeta“ (LS 65). U tu svrhu Papa donosi, doduše kratak i sažet pregled biblijskog nauka iza kojega se krije mnogo veći teološki obrat u nauku Katoličke crkve, negoli se to na prvi pogled može primijetiti. Želeći pokazati dubinu biblijskog nauka o zemlji papa Franjo polazi od prvih izvješća što ih nalazimo u Knjizi Postanka naglašavajući da „Ti izvještaji upućuju na to da se ljudski život temelji na tri tijesno povezana i isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa zemljom. Prema Bibliji, ta tri bitna odnosa su raskinuta, ne samo izvana nego i u nama.“ (LS 66) Taj raskid Papa Franjo karakterizira kao grijeh koji, susljedno, traži i zahtijeva „ekološko obraćenje“ (usp. LS 216-221).
Pabirčeći po biblijskim tekstovima papa Franjo upućuje pozornost čitatelja na neka ključna mjesta na kojima valja temeljiti kršćanski odnos prema prirodi i osnivati odgovoran stav prema zemlji. Navodeći odjeljke tekstova biblijske prapovijesti papa Franjo tematizira ljudsku sličnost s Bogom u čuvanju i obrađivanju vrta svijeta (Post 2,15). Uzurpiranje apsolutnog vlasništva nad zemljom je grijeh i otpad od Boga koji vodi prema neprijateljstvu i odvajanju čovječanstva od zemlje (LS 67). Na temelju pripovijesti o sukobu Kajina i Abela (Post 4,1-16) govori Papa o nasilju kao osnovnom ljudskom grijehu naspram bližnjega i zemlje. Nasilje kvari i izopačuje zemlju (Post 6,11-12). Dobrohotan stav prema zemlji, u primjeru Noe (Post 6,1-9), papa Franjo stavlja u područje obdržavanja Božje riječi, u područje zakonske obveze o ljubavi prema Bogu i bližnjemu uspostavljene Savezom (Pnz 6,3 ss). Obdržavajući Noino pravilo postupanja prema zemlji svaki čovjek, dok zemlja postoji, može doći do sreće, mira i zadovoljstva, blagoslova Božjeg. Posljedice grijeha su povezane s odvajanjem čovjeka od zemlje i od Boga, zemlja gubi svoju plodnost, a onima koji prema njoj postupaju nepravedno, grabežljivo i u skladu sa svojim željama, a ne prema Božjim zapovijedima, prijeti opasnost da je izgube i budu udaljeni od njezinih darova. Upućujući prethodno da je „biblijske tekstove važno čitati u njihovom kontekstu, s ispravnom hermenutikom“ (LS 67), papa Franjo zaključuje: „U tim tako starim pripovijestima, bogatima dubokim simbolizmom, već je pristuna svijest koja nam je danas zajednička: da je sve međusobno povezano i da je istinska briga za same naše živote i naše odnose s prirodom nedovojiva od bratstva, pravednosti i vjernosti u odnosu prema drugima“ (LS 70).
Međutim, tekst o stvaranju iz Knjige Postanka, nipošto nije jedini u kojem se nalaze izričaji biblijske vjere o zemlji, štoviše on je, iako smatran iznimno važnim – možda zbog toga što se nalazi prvi u kanonskom nizu – ipak samo jedan od mnogih. Biblija je, naime, ispunjena tekstovima koji govore o zemlji. Važnost izvješća Knjige Postanka dolazi do izražaja tek ukoliko ga čitamo i razumijevamo u kontekstu njegova nastanka i obrazlažemo unutar svrhe radi kojeg se našao u zbirci biblijskih predaja i ukoliko shvaćamo njegovu povezanost s drugim tekstovima koji govore o zemlji. Tim se opisom uokviruje cjelokupno teološko tumačenje i značenje tijeka povijesti izraelskog naroda kojim se već na njegovu početku obznanjuje njezin cilj – siguran i miran život u/na zemlji.
To se uvjerenje očituje i u novozavjetnim spisima. Spasenje se dogodilo utjelovljenjem Božje Riječi. Na kraju pregleda biblijskih tekstova koji govore o dostojanstvu zemlje i stvorenja, papa Franjo zaključuje da kršćansko shvaćanje stvarnosti povezuje sudbinu ovoga svijeta s Kristovim otajstvom. Riječ je tijelom postala (Iv 1,4) – Bog se uzemljio – „ Jedna osoba Presvetog Trojstva ušla je u stvoreni svemir i dijelila njegovu sudbinu sve do križa“ (LS 99). „Ne samo u zemaljskom Isusu i njegovu konkretnom i ljubavlju ispunjenom odnosu sa svijetom“, nego i po njegovu uskrsnuću Bog je postao nazočan u cijelome stvorenom svijetu te zbog toga „stvorenja ovoga svijeta ne predstavljaju nam se više kao čisto prirodna stvarnost“, nego su „sada prožeti njegovim sjasjem obasjanom prisutnošću“ (LS 100).
Zemlja je u biblijskoj vjeri pojam koji podrazumijeva i tumači život kao povezanost svih ljudi i stvorova međusobno te cijelu stvarnost nužno shvaća kao trag i odraz Trojstvenoga Boga (Job 38; Mudr 13). Slijedeći misao sv. Bonaventure, Papa Franjo tvrdi da se čitavu stvarnost može razumjeti tek kad ju se čita u trinitarnom ključu, jer svako stvorenje nosi u sebi posebnu trinitarnu strukturu, koja je tako stvarna da bi se mogla nesmetano kontemplirati kad čovjekov pogled ne bi bio tako ograničen, taman i krhak (LS 239). Drugim riječima, po Kristovom utjelovljenju, svijet, sve stvorenje i čitava zemlja postala je mjesto Božje prisutnosti, mjesto suživota Boga, čovjeka i svih stvorenja, sve zemlje (Rim 8,19-24; Otk 5,13). Starozavjetna vjera da je zemlja mjesto i prostor spasenja i u novozavjetnim izričajima vjere o Kristovom uskrsnuću na kojoj se temelje kršćanska vjerovanja dobiva sigurnu potporu. Time se potvrđuje i pred svijest suvremenih vjernika iz riznice mudrosti biblijskih tekstova predočuje stara istina biblijske vjere o zemlji koja je tijekom vremena u kršćanstvu zaboravljena i smetnuta s uma vjernika.
4. Bog + čovjek + zemlja = spasenje
Navodeći i komentirajući druga mjesta iz Psalama (LS 72), Proroka (LS 73), a posebno se osvrčući na vrijeme babilonskog sužanjstva kao presudne i prijelomne točke koja je izazvala duhovnu krizu i „dovela do produbljenja vjere u Boga“ papa Franjo upućuje na promatranje cjelovitog biblijskog teksta kao izvješća o hodu izabranog naroda prema spasenju (LS 74). Biblijski pisci navode iskustva izabranog naroda Izraela tijekom stoljeća njegova hoda s Bogom nabrajajući situacije u kojima se je Božji narod po svojim povijesnim odlukama, djelovanjima i usmjerenjima udaljavao od svoje zemlje ili joj se približavao karakterizirajući taj put odlučivanja udaljavanjem ili približavanjem Bogu. Kad se Izrael odlučivo protiv svoje zemlje i mirnog i sretnog života u njoj istovremeno je to bio i put udaljavanja od Boga i obrnuto. Kad god je narod odlučivao mirno i sretno živjeti s Bogom bio je to put prema blagostanju i prosperitetu njegove zemlje. Put Izraela prema spasenju što ga je Bog obećao i ponudio svome narodu uvijek je povezan sa zemljom. U shvaćanju biblijskih pisaca, od Knjige Postanka pa sve do knjige Otkrivenja, spasenje je uvijek opisano kao događaj useljenosti i prebivanja, smještenosti i uzemljenosti. Stoga, zemlja, od Boga stvorena, predstavlja prostor koji je ljudima ponuđen da se na njemu tijekom vremena odvija i događa život u savezništvu s Bogom, u bratskoj povezanosti i pravednosti među ljudima, sa svim stvorenjima, sa čitavom stvarnošću (LS 92).
Biblijska vjera nedvojbeno svjedoči da se spasenje, koje Bog obećava i daje, utjelovljuje i događa u/na zemlji i po zemlji. U svim povijesnim situacijama izabranog naroda zemlja ima bitnu ulogu. Pojam zemlje od konkretnog geografski određenog prostora, parcele ili komada zemlje tijekom sužanjstva prerasta u simbolički pojam koji ne označava, konkretno Kanaan, nego postaje simbol za siguran život s Bogom. Zemlja uvijek predstavlja suprotnost stanju prognaništvu, a uzemljenost, tj. posjed zemlje u biblijskoj vjeri doživljava se kao izraz Božje ljubavi i milosrđa – čin spasenja. Zemlja je jasni simbol Božje milosti i njegove naklonosti. Useljenost i smještenost u zemlju materijalni je znak čovjekove blizine s Bogom. Povratak u zemlju nakon sužanjstva (kako iz Egipta, tako i iz Babilona) je očiti znak obnove Saveza i ispunjenja Božjih obećanja danih praocima o spasenju kroz mirno, blagoslovljeno i sigurno posjedovanje vlastite zemlje. Ovaj je biblijski nauk u svoj svojoj jasnoći opisan u mnogim situacijama starozavjetne izraelske povijesti, u mudrosnoj literaturi, ali i u novozavjetnim opisima događaja Isusova života i prispodobama, kao i u povijesnim izvješćima o životu prve Crkve.
Iskustvo grijeha protiv zemlje opisano je u mnogim biblijskim odlomcima, kako onima iz Starog tako i u onima iz Novog zavjeta. Biblijski izraz „biti u zemlji“ istovjetan je izrazu „živjeti i biti s Bogom“ – „biti spašen“. Nema spasenja bez zemlje! Grijeh protiv Boga ujedno je i grijeh protiv zemlje, a grijeh protiv zemlje u isto je vrijeme i grijeh protiv Boga. Slijedeći nauk tekstova Knjige Postanka papa Franjo već u uvodu enciklike Ludato si’ tumači da je grijeh protiv zemlje, grijeh je protiv nas samih i protiv našega spasenja. „Nasilje koje prebiva u ljudskom srcu, ranjenom grijehom, očituje se u znakovima bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi i zraku i živim bićima. (…) Zaboravljamo da smo mi sami prah (usp Post 2,7). Samo naše tijelo sastavljeno je od istih elemenata od kojih i naš planet, njegov zrak udišemo i njegova nas voda oživljuje i osvježava.“ Ne biti brižan prema zemlji i stvorenjima isto je što i ne biti brižan i pozoran na ljude s kojima živimo. Izobličavanje prvotne zapovijedi čovjeku da zemlju obrađuje i čuva vodi prema sukobu među ljudima, „ratovima, raznim vrstama nasilja i zlostavljanja, napuštanju najslabijih i nasrtajima na prirodu“ (LS 66).
Pouka iz pripovijesti o Kaijinu i Abelu sasvim zorno govori gdje je mjesto čovjeku koji zanemaruje dužnost njegovanja i očuvanja ispravnog odnosa s bližnjim i sa zemljom. Kajin ne zavrijeđuje imati dom i stanovati na zemlji. Poslan je izvan zemlje u nesigurnost neplodnog kraja koji predstavlja opasnost za njegov goli život. Zanemarivanje Božje riječi, zanemarivanje povezanosti sa zemljom, nepoštovanje vrijednosti zemlje, ozloglašavanje njezine dobrote, prijezir njezinih darova, neuredno upravljanje njezinim bogatstvom, nebriga za njezine granice i neobrađivanje njezinih polja su grijesi prema zemlji koji čovjeka odvajaju od spasenja što mu ga Bog obećava i nudi (usp. 68-74). Najbolji način povratka Bogu, dolaženja čovjeka samome sebi i povezivanje ljudi međusobno jest obraćenje i povratak zemlji (LS 75).
Poziv pape Franje na ekološko obraćenje, koji se nakon razlaganja mnoštva poteškoća s kojima se susreće ljudski rod u odnosu sa stvorenjima i zemljom, predlaže vjernicima temelji se na biblijskom iskustvu vjere o zemlji. Ekološko obraćenje i ekološka duhovnost podrazumijeva proučavanje i shvaćanje drevne lekcije o zemlji, koju nalazimo u iskustvu vjere izraelskog naroda i njihova odnosa prema zemlji, što je zapisana u Bibliji (LS 222). Ekološko obraćenje i ekološka duhovnost obuhvaća promjenu mišljenja i ponašanja pojedinaca i zajednice na sliku Božje ljubavi. Bez proučavanja svetopisamskih tekstova u kojima je odnos Bog-zemlja-čovjek opisan i protumačen u raznim zgodama i nezgodama povijesnog hoda Izraela s Bogom i povijesne objave Isusa Sina Božjega teško ćemo moći pronaći izlaz iz suvremene krize razdjeljenja čovjeka od Boga koja svoje učinke pokazuje ponajviše time što razdvaja čovjeka od zemlje.
Zaključak
Iako je enciklika pape Franje Laudato si’ doživljena kao „ekološka enciklika“, ipak njezin sadržaj pokazuje daleko dublju promjenu i preokret u dosadašnjem teološkom nauku Crkve. Osim teološko-teroretskog povratka zemlji, enciklika Laudato si’ donosi jasne i praktične upute za ostvarenje onoga što crkveni nauk predlaže. Povratak pozornosti na zemlju i sve ono što zemaljski život u sebi uključuje, a što je tijekom povijesti kršćanstvo smetnulo s uma i jednostavno zaboravilo, može se smatrati njezinom središnjom porukom.
U suvremenom svijetu u kojem je jedan od najvećih problema upravo problem iskorijenjenosti i obezemljenosti, nedovoljnog kontakta sa zemljom, kako u idejnom tako i u konkretnom materijalnom značenju pojma zemlja, biblijska poruka o zemlji ne samo da je potrebna, nego je nužna i neizostavna sastavnica naviještanja vjere i njezin osnovni sadržaj. Proučavanjem teme zemlje u Bibliji metodama biblijske teologije zemlje, kako tumači Gary M. Burge, „traži se mogući način primjene biblijskog i evanđeoskog nauka o zemlji za sve ljude, a osobito za kršćane, koji se nalaze u sukobima i ratovima za zemlju. Zemlja je i u našem shvaćanju svijeta neizmjerno važna. Zemlja je toliko duboko ucijepljena u ljudsku dušu da predstavlja središnje mjesto našeg svjetonazora, a promišljanje zemlje i njezine vrijednosti moglo bi iznjedriti drugačiji oblik evanđeoske poruke za kojim se u suvremenom dobu osjeća očajnička potreba.“
Svjetlom biblijske vjere i Božje riječi papa Franjo traži mogući način primjene biblijskog i evanđeoskog nauka o zemlji u kontekstu svakovrsne krize suvremenog svijeta. Iz Enciklike se vrlo jasno može razaznati osnovna poruka da je povratak zemlji ujedno i povratak čovjeka Bogu i vraćanje čovjeka čovjeku. Tako oblikovana poruka otvara mogućnost razmišljanju da je zemlja zajednički dom ne samo ljudima, nego i svom stvorenom svijetu, ali i mjesto Božje prisutnosti. Zemlja je prostor, vrijeme i mjesto spašavanja svekolike zajednice svih stvorenja. „Kad je sve onako kako je Bog u svojoj stvaralačkoj brizi uredio tada se ostvaruje spasenje.“ Čovjek se ne može spasiti sam. Nema spasenja bez Boga! Nema spasenja bez braće i sestara ljudi! Nema spasenje bez zemlje! U spasenju uvijek sudjeluju Bog, čovjek i zemlja. Gdje su Bog, čovjek i zemlja zajedno – tu je i spasenje.
- Tekstove enciklike Laudato si’ (LS) navodimo prema: PAPA FRANJO, Laudato si’, Enciklika o brizi za zajednički dom, KS, Zagreb 2015. ↩︎