Prvo čitanje: Izr 31,10-13.19-20.30-31
Knjiga Izreka je zbirka tekstova u kojoj se zrcali praktična mudrost svakodnevnog života Židovskog naroda. U zbirci se nalaze izreke i mudrosni tekstovi nastali iz iskustva života tijekom dugog vremenskog razdoblja koje se proteže od ranomonarhijskog doba (10. st. pr. Kr.) pa sve do vremena poslije sužanjstva (5.-4. st. pr. Kr.). Izabrani reci Izr 31,10-13.19-20.30-31 pripadaju Pjesmi o vrsnoj ženi koja se nalazi u završnom dijelu knjige (Izr 31,10-31) i predstavlja svojevrsni zaključni vrhunac mudrih pouka. Pjesma je napisana u akrostihu, pa svaki od 22 retka počinje sljedećim slovom hebrejskog alfabeta. Time se naglašava sveobuhvatnost i cjelovitost opisa lika žene, njezinog identiteta, složenosti njezinih zadaća u domaćinstvu koje sežu od upravnih do ekonomskih i socijalnih.
Ključne poruke ovog teksta otkrivaju identitet Vrsne žene i govore odakle dolazi njezina izvrsnost. Ključna fraza teksta „žena vrsna“ (ʾēšeṯ-ḥayil) (r. 10) je semantički vrlo bogata. Riječ žena (ʾiššâ) označava osobu ženskog spola u odnosu naspram muškarcu, odraslu udanu žensku osobu – suprugu. Međutim u konstruktivnom obliku koji se upotrebljava u ovom tekstu (ʾēšeṯ) traži se druga imenica kojom se bliže određuje njezino stanje i služba. Riječ vrsna (ḥayil) označava snagu, sposobnost, junaštvo, vojnu moć, bogatstvo, vrijednost karaktera, životnu energiju i djelotvornost. Ovaj se izraz najčešće upotrebljava za označavanje hrabrih ratnih junaka, a ovdje se namjerno koristi za izražavanje djelotvorne i praktično upotrijebljene snage jedne žene. Žena izvrsnog karaktera i sposobnosti (Izr 12,4; Rt 3,11) umješna u stjecanju bogatstva i stvaranja novih vrijednosti bi se mogla, bliže suvremenoj kulturi, označiti kao uspješna gospodarstvenica. Njezina snaga ne temelji se na fizičkoj sili, nego na životnoj kompetenciji, na sposobnost stvaranja života, reda i zajedništva. Ova je žena junakinja svakodnevnog života. Ona je živi primjer onoga što Knjiga Izreka naziva mudrošću na djelu.
Svi ovi izričaji o Vrsnoj ženi daju objašnjenje biblijske Mudrosti koje se zorno vidi u svakodnevnom ponašanju. Kao zaključni tekst Knjige Izreka, ovaj njezin odlomak spaja portret konkretne žene s tematskom personifikacijom Mudrosti (Izr 8 – 9). Žena vrsna je konkretno očitovanje prethodno personificirane (teoretske) Mudrosti. Plodovi rada Vrsne žene (Mudrosti) zaslužuju priznanje i javnu pohvalu, ne na anonimnu skromnost. Vrsna žena živi svoju duhovnost upravo u konkretnim životnim aktivnostima. Usklađenost života i djela s načelima Mudrosti očituje se u konkretnoj svakodnevnoj aktivnosti.
Izazovi propovjedniku koji kani u homiliji obrazlagati ovaj tekst su višedimenzionalni. Ponajprije valja istaknuti da Pjesma o vrsnoj ženi nije govor o patrijarhalnom idealu žene kućanice koja je zarobljena poslovima održavanja domaćinstva. U starožidovskom svijetu ova bi se Pjesma moga više smatrati manifestom o pravima, snazi i nadmoći žena, a nikako govor o podčinjenosti ženskoga roda. Žena je ovdje prikazana kao aktivna, ekonomski produktivna, socijalno odgovorna i javno priznata. Isto tako valja odagnati pomisao čitati ovu pjesmu kao uputu za ponašanje „idealne supruge“. Pjesma je metaforička, pa se u njoj ne govori primarno o supruzi, nego o utjelovljenoj mudrosti, koja se konkretizira u životu konkretne žene (i muškarca). Također bi valjalo odustati od vrednovanja žene prema njezinoj učinkovitosti u kućnim poslovima, kao i od moralističke osude modernih estetskih vrijednosti – šminke, odjeće, nakita. Upućivanje na (žensku) duhovnost koja se očituje kao konkretno utjelovljenje (rad, ekonomija, socijalna odgovornost) ljubavi prema Bogu (strah Gospodnji) čini se dovoljno snažnom porukom koja bi mogla i muškarce i žene osloboditi od lažne dihotomije (podvojenosti) između vjere i djelovanja. Vjera se ne nalazi izvan svakodnevnog rada već se upravo u njemu očituje. U suvremenom kontekstu, u kojem vjernici često osjećaju razdvojenost između „nedjeljne“ mise i pobožnosti od „radne“ svakodnevice, Pjesma o Vrsnoj ženi pokazuje da su vjera i djela dvije dimenzije iste stvarnosti.
Otpjevni psalam: Ps 128,1-5
Ovaj psalam zajedno s drugima pjevali su hodočasnici u Jeruzalem (Ps 120 – 134). Središnji njegov dio je blagoslov koji povezuje strah Gospodnji i konkretno blagostanje čime se tematski nadopunjuje Pjesma o vrsnoj ženi (Izr 31,30). Slike vinove loze i maslinovih izdanaka u biblijskoj tradiciji simboli su blagoslova obitelji. Strah Gospodnji (Izr 31,30) i hrana proizašla od rada ruku svojih (Ps 128,2) tvore biblijski portret konkretnog vjerničkog života utemeljenog na mudrosti. Upravo taj život jamstvo je Božjeg blagoslova što su ga primali hodočasnici dok su se približavali Jeruzalemu i Gospodinu u njegovom Hramu. Dok pjevaju retke Ps 128, a u mislima im odzvanja Pjesma o vrsnoj ženi, i današnji vjernici mogu shvatiti da se Mudrost utjelovljuje svakodnevnim djelovanjem u skladu s Božjom riječju.
Drugo čitanje: 1 Sol 5,1-6
Odlomak 1Sol 5,1-6 nastavlja Pavlovu eshatološku raspravu iz 1 Sol 4,13-18 (prošla nedjelja) Nakon što je razriješio teološku zabunu o sudbini umrlih, Pavao se okreće drugom eshatološkom pitanju koje je mučilo Solunjane, a to je pitanje o vremenu Gospodinova dolaska. Na pitanje kada će točno doći „dan Gospodnji“ ne daje odgovor u smislu zaokruživanja datuma u kalendaru, nego kao kršćanski odgovor na nepredvidivost Kristova dolaska predlaže stav stalne spremnost i budnosti (r. 4-6). Stoga Pavao, preuzimajući klasično helenističko razlikovanje vremena na chronos (kvantitativno vrijeme, vremenski period koji se mjeri satom, danom i godinama) i kairos (kvalitativno vrijeme, odlučujući trenutak), objašnjava da se na vrijeme dolaska Dana Gospodnjeg ne postavljaju pitanja: „Kada?“ „Koliko još?“ i „Kolega dana i godine?“. Dan Gospodnji ne pripada kalendarskom vidu vremena, nego se radi o pravom trenutku, povoljnom i odlučujućem času Božjeg zahvata. Riječ je o trenu koji je drugačiji od drugih, času u kojem se prepoznaje smisao. Nije važno trajanje, ni raspored posljednjih događaja, jer su oni u Božjim rukama i podložni Božjoj vlasti, nego je važna spremnost i budnost, stanje nad kojima vjernici imaju moć. Radi toga uspoređuje dolazak dana Gospodnjeg s noćnim dolaskom kradljivca (r. 2) koji ne smije biti iznenađenje i neočekivani događaj (Mt 24,43; Lk 12,39). Pavao namjerno mijenja fokus pogleda. Solunjani žele saznati „kada“ će doći Dan Gospodnji, a Pavao odgovora „kako treba živjeti“ da bi spremno dočekali taj čas.
Dan Gospodnji je pojam iz starozavjetnog proročkog rječnika (Am 5,18-20; Iz 13; Sof 1,14). Tim se pojmom označava čas Božje intervencije koji će nekima biti spas, a drugima sud. Dolazak Kristov ne ovisi o trajanju doba mira i sigurnosti (slika Rimskog carstva – Pax Romana) i o stabilnosti političkog stanja (r. 3), jer se on događa kao iznenadna (prirodna) katastrofa i razaranje velikih razmjera (olethros), kao trudnički bolovi (tradicionalna proročka slika – Iz 13,8; Jr 22,23). Trudnički bolovi, koliko god vrijeme njihova početka bilo nepredvidljivo, njihov je dolazak siguran. Radi toga Pavao poziva Solunjane na budnost i spremnost da ih događaji koji sigurno dolaze ne iznenade (katalambanō) i ne sustignu nespremne jer su oni sinovi dana i svjetla (r. 5) ne smiju spavati (katheudō) trebaju bdjeti (grēgoreō), biti trijezni i pri zdravoj pameti (nēphō). Traženje ispravnog kršćanskog odgovora na pitanje vremena konačnog dolaska Kristova nije u proračunavanju točnog datuma i istraživanje proročanstava o budućnosti, nego u načinu življenja sadašnjosti.
Pavlov je dogovor vrlo praktičan i za današnje vjernike. Vrijeme konačnog Kristova dolaska ionako je nemoguće otkriti i točno predvidjeti, a mi smo na njega spremni kad god da se on pojavio. Neizvjesnost datuma (u kalendaru) na koji će Krist ponovo doći ne bi trebala ni uznemiriti ni paralizirati život vjernika, nego ih potaknuti na još svjesnije i žarče svakodnevno življenje Božje riječi. Kad god da Krist dođe, nama je dobrodošao! Ovakvo tumačenje 1 Sol 5,1-6 može biti vrlo korisno u kontekstu suvremene rasprave o klimatskim promjenama, geopolitičkim krizama, ekonomskim nesigurnostima i situacijama u kojima ljudi često vide znakove i „proročanski obećane“ naznake propasti svijeta u skoroj budućnosti. Stoga bi se propovjednikova zadaća mogla sastojati upravo od toga da eshatološku tjeskobu u srcima vjernika preobrazi u trijezno i na biblijskim osnovama utemeljeno konstruktivno ponašanje. Ovaj homiletski okvir ne niječe ozbiljnost izazova u kojima živimo, ali njihovo doživljavanje kanalizira prema mudrom kršćanskom djelovanju u kojem se sva umijeća i saznanja koriste za boljitak ovoga svijeta. Pavlov tekst ne smjera pokrenuti paranoju i strah od budućnosti, nego pozvati na trijezna budnost u sadašnjosti.
Evanđelje: Mt 25,14-30
Prispodoba o talentima (Mt 25,14-30) druga je u nizu tri eshatološke prispodobe (djevice, talente, sud nad narodima) (Mt 25). Talent (talanton) bio je najveća novčana jedinica grčko-rimskog svijeta vrijedan otprilike 6.000 denara ili 20 godina prosječne nadnice radnika. Pet talenata jest fantastična svota koja vrijedi gotovo 100 godina rada. Matej namjerno koristi tako veliku svotu da naglasi Božju ekstremnu velikodušnost prema slugama. Premda riječ sluga (doulos) doslovno znači rob, ovdje nije riječ o običnim nadničarima ili kućnim poslužiteljima, nego o visokim upraviteljima velikoga imanja. U rimskom svijetu status roba (doulos) nije uvijek podrazumijevao obavljanje manje važnih poslova. Mnogi su robovi bili obrazovani i obavljali su vrlo odgovorne službe. Velike zemljoposjedničke obitelji često su imale robove koji su bili upravitelji imanja, računovođe, trgovci, voditelji radionica. Takvi su robovi raspolagali ogromnim svotama novca. Bogati zemljoposjednici su znali radi posla (ili iz zabave) putovati mjesecima jer su imali posjede na više mjesta ili su trgovali diljem Rimskog Carstva, a za vrijeme svoje odsutnosti upravljanje imanjem su prepuštali pouzdanim upraviteljima. Bez ove spoznaje lako se može dogoditi da ova prispodoba bude pogrešno shvaćena.
Davanje talenata slugama na upravu prema njihovoj sposobnosti čini se teološki ključnim postupkom. Gospodar ne daje jednoliko i uopćeno – svima jednako – nego prema osobnoj procjeni sposobnosti svakog sluge. Takvom postupku prethodi poznavanje slugu i njihovih mogućnosti, ograničenja i obdarenosti. Glagolom upotrijebiti (ergazomai), kojim je označena djelatnost dvojice slugu, označava se rad, trgovanje, djelovanje koje odgovara izrazu Ps 128 – radu ruku. Glagol steći (kerdainō) označava plod aktivne ekonomske aktivnosti, zarade i dobiti. Dok se dvojica slugu, koji su primili pet i dva talenta, odmah i bez odgađanja (r. 16) praktično utjelovljuju odanost gospodaru, onaj koji je primio jedan čini sasvim suprotno: „ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov“ (r. 18). Postupak sluge s jednim talentom bio je u potpunosti u skladu s običajima i praksom na starome Bliskom istoku kako bi se sačuvalo blago. Zbog čestih ratova, pljački i nepostojanja sigurnih banaka novac, nakit i dragocjenosti skrivali u zemlji ili u zidovima kuća (Jš 7; Job 3,21; Izr 2,4; Mt 13,44). Ovaj sluga nije bio lopov, jer se u Mišni (uputama rabina) navodi da je čuvar, koji zakopa novac ispunio svoju dužnost čuvanja. Ipak u ovoj prispodobi ta „sigurna strategija“ pokazuje se kao nepravilan i nepromišljen (nedovoljno mudar) postupak. Obračunavanje (traženje računa) tehnički je pojam koji također pripada ekonomskom kontekstu, pa se Bog, predstavljen likom gospodara, prikazuje kao investitor koji provjerava svoja ulaganja. Primanje blaga na upravu nije bez odgovornosti.
Postupak sluge koji je zakopao talent je središte prispodobe. On vraća točno ono što je primio, ali nije ništa učinio više osim onoga što mu je bila dužnost i što je po pravilima morao učiniti. No, gospodarev plan ulaganja, sasvim je drugačiji. Sluga opisuje poslovanje svoga gospodara vrlo agresivnim i sam shvaća da nije bio vjeran takvoj ekonomskoj strategiji. Upravo to mu gospodar i zamjera – nije donio nikakvu dobit! (r. 27) Nije preuzeo odgovornost i rizik koji je njegovom gospodaru bio uobičajen. Ponašao se prema drugačijim pravilima nego su to pravila ulaganja njegova gospodara čijim je blagom upravljao. Ono što treći sluga vidi kao gospodarevu tvrdoću (skleros) zapravo je samonametnuta projekcija koja paralizira njegovu sposobnost djelovanja. Sluga je svojom slikom sam sebe paralizirao i u strahu nije učinio ni malo više od onoga što je morao (r. 27).
Pouka na kraju prispodobe da će onaj koji ima dobiti još „neka ima u izobilju“ (r. 29) čini se najnerazumljivijom rečenicom prispodobe osobito onima koji promatraju povećavanje bogatstva bogatih, a sebe smatraju siromasima. Važno je sjetiti se da ovdje nije riječ o materijalnom bogatstvu, premda i postupanje s tim darovima ima značajnu ulogu u kontekstu promatranja kršćanske odgovornosti, nego se ovdje govori o vjernosti gospodaru i rizičnoj strategiji njegova poslovanja. Treći sluga nije osuđen zato što je izgubio talent, nego zato što je odbio preuzeti odgovornost i živio je u strahu. Njegov problem nije financijska nesposobnost nego pogrešna slika gospodara. Vidio ga je kao čovjeka od kojeg treba strahovati, a ne kao onoga prema čijim principima treba vjerno postupati.
Ova prispodoba o poslovanju i ekonomiji govori o odgovornom i hrabrom življenju vjere. Krist ne traži od svojih učenika da samo „sačuvaju“ ono što su primili, nego da svojim mudrim odlukama i djelovanjem donesu dobit i povećaju blago Kraljevstva Božjeg. Pohvala: „Valjaš, slugo dobri i vjerni!“ izriče priznanje postupanju dvojice slugu u duhu rizika i prema „poslovnoj“ strategiji gospodara. Vjerno upotrebljavanje talenata zahtjeva ulazak u veliki rizik, upravo onakav kakav je Gospodar učinio kad je poslao svoga Sina. Bog ne nagrađuje samo one koji su uspješni, nego nagrađuje vjernost u korištenju onoga što je svakome od nas dao. Pobožno i pasivno čuvanje talenta put je prema neuspjehu, jer Bog očekuje plodonosno korištenje, a ne sigurno čuvanje. Nije dovoljno obraniti i sačuvati vjeru, nego riskirati (propitivati) čak i najveće istine vjere kao bi se povećala produktivnost vjerničkog života i učinkovitost postojanja Crkve. Rizik je velik, a mogućnost dobiti nemjerljiva i neprocjenjiva.