(Mt 28,16-20)
Blagdan Uzašašća Gospodinova spada četrdeset dana nakon slavlja Isusova uskrsnuća, a iza njega deseti dan je blagdan Duha Svetoga – Pedesetnica. Uskrs i Duhovi spadaju nedjeljom, a blagdan Uzašašća spada u radni dan, skoro usred tjedna, četvrtkom. Uskrsno raspoloženje već je gotovo splasnulo i gotovo smo zaboravili da se nalazimo još uvijek u Vazmenom vremenu. Duhovi su tek pred nama pa se tek spremamo na početk devetnice i slavlje rođendana Crkve. Uzašašće usred tjedna i između velikih blagdana Uskrsa i Duhova, često nam prođe neopaženo i neprimjetno, pa pomislimo kako to i nije neki važan blagdan i kako se na taj dan ne slavi nešto bitnoga za našu vjeru. Osim toga, navikli smo nedjeljom dolaziti u crkvu, a ovaj se blagdan slavi radnim danom, pa nas i druge obveze ometu u razmišljanju o istini vjere koju danas Crkva stavlja pred nas na razmišljanje i slavlje.
Čitnja koja smo danas slušali, a i Vjerovanje koje ćemo nakon ove homilje ispovjediti naglašavaju značenje Uzašašća i važnost ovoga blagdana, kojeg unatoč što spada radnim danom ne možemo smatrati nevažnim i beznačajnim u našem vjerničkom životu. Sama činjenica što se blagdan Uzašašća slavi točno četrdeset dana nakon Uskrsa, u četvrtak, usred radnog tjedna, važna je i vrijedna razmatranja.
Četrdeset godina hoda Izraela kroz pustinju, nakon Izlaska iz Egipta, za vrijeme kojih je Bog utvrđivao vjeru svog naroda pokazujući mu svoju vjernost i dokazujući mu svoju prisutnost podsjeća nas na ovih četrdest dana nakon Uskrsa u kojima smo i mi zajedno s učenicima bili učvršćivani u vjeri i osnaživani u iskustvu uskrsnuća. Nakon Uskrsa četrdeset dana smo se družili s Uskrslim Kristom i slušali njegove posebne pouke kako živjeti zajedno kao zajednica onih koji vjeruju u život vječni. Stjecali smo iskustvo koje nam je potrebno za daljnji kršćanski život u svijetlu uskrsnuća. Zajedno s učenicima uvjeravali smo se i dodirivali Isusa, njegovo uskrslo tijelo, opipavali ga i doživljavali kao stvarnoga i živoga Boga potpuno prisutnog s nama i među nama – tijelom i dušom. Učvršćivali smo se u uvjerenju kako smrt nije kraj i da Isusovo uskrsnuće označava početak našeg uskrsnog života.
Slavlje današnjeg blagdana i Isusovo uzašašće izgleda, pak, kao kraj Isusova boravka na zemlji i kraj njegove prisutnosti s nama. I učenicima je izgledalo tako. Neki su mu se poklonili, a neki su posumnjali. Što će biti sada, kad Isus odlazi i više nije s njima? Navikli na njegovu prisutnost u opipljivom tijelu neki su se uplašili još jednog razočaranja da će ostati sami, kao što se to dogodilo u Velikom tjednu. Pa i mi se, zajedno s učenicima, vrlo često pitamo o načinu Isusove prisutnosti među nama danas, unatoč svim dokazima i našem vjerničkom znanju i vjerovanju. Često i mi mislimo da smo sami i da nas je i Bog ostavio i napustio, osobito onda kad se nadviju oblaci nad naš život i zakriju Isusovo lice.
Blagadan Uzašašća Gospodnjeg, kako ćemo ispovjedati i nakon ove propovijedi moleći Vjerovanje, je dan povratka Isusova svome Ocu. On je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa“ i nakon što je to učinio danas se sjećamo kako je „uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu“. Njegov posao spasenja ljudi je završio. Kroz njegovo djelovanje je potvrdio i dokazao kako je uvijek s nama i kao je u svojoj ljubavi i milosrđu čovjeku naklonjen. Pokazao je kako ga ni smrt ne može odvojiti od nas, posebno od njegovih učenika koje na poseban način ljubi. Zato im i sad, kad ga više ne mogu dotaknuti, na oproštaju od njih još jednom to ponavlja i uvjerava ih: „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.“ Time se zatvara djelo njegova spasenja, ali počinje vrijeme drugačije vrste zajedništva – vrijeme Crkve.
Upravo u činjenici da se blagdan Uzašašća slavi usred tjedna, u četvrtak, dan na koji se sjećamo Euharistije, Isusove Posljednje večere, dan uspostave euharistijskog zajedništva koje se ispunjava u zajedničkom blagovanju kruha i vina, Isus i nas krijepi i šalje nastavljati i proširivati uskrsnu vjeru na druge ljude. Krštenje je oznaka onih koji su međusobno povezani Božjom snagom i silom Duha Božjega. Mi, kao krštenici Božji, nismo pozvani svoju vjeru živjeti samo nedjeljom i sjećati se Božjeg spasenjskog djelovanja samo u dan Uskrsnuća, nego svakoga dana u sve vrijeme našeg boravka sa svojom braćom i sestrama. Isus je tako činio za vrijeme svog ovozemnog boravka sa svojim učenicima. Bio je Učitelj i Spasitelj svaki dan i svaki čas, u zgodno i u nezgodno vrijeme.
Isus je svoje poslanje izvršio. Završio je taj način i taj oblik prisutnosti i blizine. Počinje novi svijet, nova prisutnost, novi oblik njegova djelovanja i spasavanja. Kao što je Bog prestao, nakon četrdeset godina davati narodu hranu kojom ih je hranio dok su bili u pustinji i nakon useljenja u njihovu zemlju im zapovjedio da radom svojih ruku priskrbljuju potrebno za svoje živote i živote svojih obitelji, tako i Isus svojim učenicima govori i predaje im zadaću posvećivanja svih ljudi, ucjepljivanja svih naroda u narod Božji. Njegova briga za njegov narod nije prestala, nego je ostala prisutna kroz blagoslov koji im je pružala njihova zemlja koju su s marom trebali obrađivati kako bi im dala ploda. Isto tako Isus svojim učenicima govori kako je sada posao oko spasenja ljudi njihov posao, naš posao, preobražavati lice zemlje i srca ljudi kroz sakrament krštenja i kroz poučavanje Radosne riječi Evađelja.
Na kraju svog ovozemnog boravka, Isus kao da svojim učenicima govori kako je on svoj posao i svoju zadaću u svijetu izvršio, a sada trebaju oni krenuti na djelovanje. Sve što im je trebao pokazati i sve čemu ih je trebao naučiti izvršio je, a na njima je posao to izvršavati. I zato im na kraju govori: Idite, krstite! I na nas se taj isti poziv i poslanje odnosi. I nama Isus isto kaže: Ja sam svoje poslanje dovršio. Sad je vrijeme da se vi primite posla. U tome nas poslanju neće ostaviti same, jer nam šalje svoga Duha da on s nam i po nama ispuni svu zemlju svojim blagoslovom i mirom.