(Mt 5, 1-12a)
Blagdan Svih svetih stavlja nam pred oči i našoj pozornosti privlači mnoštvo svjedoka vjere koji nisu poimence nabrojani u kalendaru. U kršćanskoj tradiciji ovaj blagdan nas poziva na slavljenje i zahvalnost Bogu za mnoge ljude koji su zbog primjera njihova života vrijedni nasljedovanja. Kako ne znamo poimence svih ljudi koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se na zajednički način časte svi sveti i blaženi, poznati i nepoznati. To ipak nisu neki „neobični“ ljudi i žene koji su živjeli nekim „nenormalnim“ životom nego se radi o beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego da je svetost punina ljudskosti. Na svetost su pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. Jer, za „biti svet“ nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela niti posjedovati posebne karizme, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti – biti „normalni“ ljudi.
Osim toga, važno je barem danas imati na umu kako mi sami po sebi ne možemo postati svetima. Nikakve naše molitve, naše pobožnosti i naše žrtve ne čine nas svetima. Svetost se ne postiže ljudskim djelovanjem ili aktivnošću. Svetost je Božji dar. Bog ljude čini svetima. Bog ljude posvećuje. Samo s njegovom pomoći možemo postati svetima. U suradnji s Bogom očituje se naša opredjeljenost i posvećenost njemu, a on nas bira za sebe i čini nas svojima, a mi biramo njega i njegovu riječ kao način svoga života. Očit je, sasvim razumljiv, prihvatljiv i ostvariv Božji poziv na svetost svim ljudima, već upućen svakome od nas – da budemo slika njegova – lik njegove prisutnosti. Svaki je čovjek pozvan biti svetim. Svatko od nas može biti svet. Bog nas je, što se njega tiče, takvima već učinio – sposobnima za svetost. Još samo preostaje da i mi postanemo toga svjesni, upotrijebimo Božju snagu u nama i svoju svetost pokažemo, proglasimo i ostvarimo. A danas nam je ta mogućnost više nego otvoreno pokazana u primjerima tolikih ljudi koji su počeli uživati svetost prije nas i koji još i danas zajedno s nama sveto žive.
Isusov govor na gori nudi nam puteve i načine svetog života. Vjerujem kako smo uočili da se svetost ne nudi savršenima, bogatima, nasilnicima i vlastodršcima nego siromašnima, ubogima, krotkima, gladnima i žednima, progonjenima i na bilo koji način obespravljenim ljudima. Već nam na prvi pogled može biti jasno kako je svetost neprivlačna. Mogli bismo i mi jednostavno reći: Hvala ti lijepo Isuse na takvom životu. Ako moram biti siromah duhom, progonjen i ožalošćen, ako moram biti gladan i žedan pravednosti i ukoliko se trebam ponašati krotko i mirotvorno, te biti stalno milosrdan, što onda uopće imam od života. To baš i nije neki život koji bi vodio k sreći, zadovoljstvu, miru, ispunjenju, nasićenju i nekom uživanju. Hvala ti na svetosti. Nek netko drugi u tome uživa. Ja radije ne bih bio tako svet kao što ti predlažeš. To što nudiš baš i nije „normalan život“. Ja bih radije bio „običan kršćanin“ koji se ne ističe i ne prednjači, koji nije u prvom redu i na špicu, nego negdje u pozadini. Ne bih rado probijao i utirao neke nove puteve, nego bih radije živio „uobičajenim“ životom bez isticanja. Ne bih baš bio „čudak“ u ovome svijetu u kojem živim i čovjek kojem se podsmjehuju jer se ponaša drugačije nego ostali. Želim živjeti „obično“, „normalno“ kao i svi drugi ljudi.
No, blagdan Svih svetih, upravo svjedoči o mnoštvu koji su putevima svetosti prošli i još prolaze. O onima koji su živjeli normalno svoje kršćanstvo i svoje povjerenje darivali Bogu. Taj broj nije mali. Radi se o mnogima, kojima imena nije moguće ni nabrojati. Istina je da su bili čudni, a njihovo ponašanje strano ljudima koji su ih sa strane promatrali i smatrali ih neobičnima. Ponašanje kršćanina koji otkriva svoju svetost, svoju izabranost i posebnost što ju je Bog u njega ugradio i u njegov život posadio, uvijek je čudno, neobično i nenormalno onima koji svetost u sebi ne prepoznaju i nisu otkrili posebnu Božju naklonost prema njima.
Važno je danas, na blagdan Svih Svetih, shvatiti kako je biti kršćanin normalno, a biti svet sasvim obično ponašanje. Za nas je normalno biti svet. Nama je normalno stazama života hoditi kao ljudi posvećeni Bogu. Takvima nas je Bog stvorio i takve nas Bog želi. Danas je i naš blagdan. Ponašajmo se danas slavljenički i radujumo se jer nas je Gospodin izabrao biti njegovima, a mi smo to izabranje prepoznali. Molimo i djelujmo u svijetu u kojem živimo tako da i ljudi s kojima se susrećemo prepoznaju u sebi svetost Božju i odluče i oni s Bogom surađivati – sebe i druge ljude prepoznavati svetima. Mi smo normalni ljudi tek kada smo sveti.