Apostolske prvake sv. Petra i Pavla, slavimo na isti dan zbog njihove zajedničke smrti. Petar je prema predaji, naglavačke razapet na križu, Pavlu je odrubljena glava. Tako ih je mučenička smrt sjedinila premda se za života nisu često susretali, a ponekad je među njima bilo i većih razmirica pa i sukoba.
Šimun, ribar, rodom iz Betsaide, na obali Galilejskog jezera, nakon prvog susreta s Učiteljem oduševio se i pošao za njim. No nije to bilo tako uvijek. U presudnim trenutcima taj isti Šimun znao je i zakazati, zatajiti i potpuno krivo prosuditi situaciju. Isusu je čak savjetovao odustati od svoje službe i volje Očeve. U Getsemanskom vrtu posegnuo je za mačem želeći obraniti Isusa i stavljajući svoj život na kocku, a malo zatim od straha za vlastiti život zatajio je Svog Učitelja tri puta. Nakon Kristova uskrsnuća trči na grob zajedno s Ivanom i želeći se uvjeriti ulazi u grob. Silazak Duha Svetoga čini Petra silnim i velikim propovjednikom onim ljudima kojih se bojao i od kojih je u strahu zatvorio vrata dvorane posljednje večere. Hrabro svjedoči i uvjerava svoje sunarodnjake u istinu uskrsnuća i Isusovu mesijansku ulogu.
U Šimunu se dogodio preobražaj. No taj preobražaj Isus je nagovijestio davno prije nego se dogodio. Isus je Šimunu, sinu Ivanovom promijenio ime. On je postao Petar – Stijena. Promjena imena u simbolici Svetog Pisma obično znači posebnu ulogu ili poslanje koje treba izvršiti onaj kome se ime mijenja. Ime naznačava i samu službu koja mu je povjerena. Tako Petar – stijena treba učvršćivati braću u vjeri. On sam je temelj Crkve koju je Krist ustanovio, a koja trajno, poput stijene odoljeva svim nedaćama vremena i povijesnih okolnosti u kojima postoji. Šimun koji je dobio ime Petar slika je preobrazbe svakog kršćanina koji na svom krštenju dobiva mogućnost graditi svoj život na čvrstom temelju vjere što su ga od davnina sačuvali apostoli s Petrom na čelu.
Kako nekoć tako i danas Petar naših dana, Sveti Otac, nasljednik Petrov, temelj je jedinstva Crkve i čuvar Tradicije. Po njemu, u zajedništvu s biskupima Crkve, Duh Božji govori današnjem svijetu. Petar koji i danas svjedoči, uz sve svoje ljudske slabosti, poticaj je svakom vjerniku da se i sam otvori djelovanju Duha Božjeg te prihvati svoje svjedočko poslanje u vremenu i prostoru u kojem živi i postoji.
Savao, rodim iz Tarza, farizej, učen čovjek također je prošao kroz preobrazbu. Od progonitelja kršćana koji se slagao s kamenovanjem Stjepana i koji je čuvao odjeću onima koji su Stjepana kamenovali, postao je oruđe izabrano u rukama Božjim. Nakon čudesnog susreta s Gospodinom na putu u Damask i njemu je promjenjeno ime. Hebrejsko ime Šaul, Savao, promjenjeno mu je u latinsko Paulus, Pavao. Dobio je strano ime. Ime koje potječe iz nekog drugog svijeta. Ime koje će mu biti potrebno u poslanju na koje ga je Bog spremao – navještaj Evanđelja širom tadašnjeg poznatog svijeta, širom Rimskog carstva. Prolazio je kroz razne muke i poteškoće sve zbog toga jer je želio ispravno navješćivati Evanđelje, Poruku Gospodina Isusa savakom stvorenju, svakom čovjeku.
Poteškoće na putovanjima, šibanje, kamenovanje, progoni, oluje … Kroz sve je to prošao Pavao. Sam o sebi tvrdi kako ne bi to mogao učiniti sam po sebi nego to čini po snazi Duha Božjeg koji je u njemu. Pavao ispovjeda kako ne živi više on nego Krist u njemu. Što se njegova života tiče, on ne živi zbog sebe, nego zbog Krista. Krist je razlog njegova života.
Nitko poput Pavla nije zano tako razjasniti tajne vjere i opisati ono što se u Otajstvu spasenja između Boga i ljudi događa. Svoje znanje koje je stekao u tada najelitnijoj školi učitelja Gamaliela potpuno je upotrijebio na slavu Božju u svrhu širenja Radosne vijesti.
Bez obzira na sve svoje znanje i obrazovanje nije se ustezao baviti poslom izrađivanja šatora kako ne bi nikome bio na teret. Propovjedanje Evanđelja mu je bilo izvor života. Osjećao se bezvrijednim i beskorisnim ako Evanđelje ne bi propovjedao. Taj je zadatak od Boga primio i izvršavao ga koristećise svime što mu se našlo korisnim. Služio se filozofijom, pravnim terminima, teološkim izričajima, slikama i metaforama tijela …. sve u svrhu da pridobije svoje slušatelje za Krista.
Poslanje koje je upućeno apostolu Pavlu i danas ostaje. Misionarski duh Crkve zove na propovjedanje. I danas se mi, poput Pavla trebamo i moramo poslužiti svim mogućim sredstvima, ne bi li na što razumljiviji način došli do srca i pameti ljudi koji žive oko nas. Evanđelje je potrebno i današnjem svijetu. I među nama živi mnogo pogana koji su, premda kršteni, zanemarili svoj rast u vjeri ili su nedovoljno poučeni. I danas je potrebno poropvjedati. I danas je nužno navještati. I danas je potrebno mnogo muževa i žena koji će poput Pavla živjeti za to da bi Evađelje proširili do ušiju i srca svojih suvremenika. I u nama je potreban preobražaj – da Krist počne živjeti u nama.
Danas, na blagdan dvojice Prvaka Crkve, svaki bi kršćanin mogao osjetiti veliku potrebu svjedočenja i propovjedanja. Svjedočenje poput Petrovog uključuje i padove i grijehe. Propovjedanje poput Pavlovog uključuje i prijašnje zablude i krivo tumačenje. No jedno je za obojicu jednako – ni jedan ni drugi nisu odustali zbog svojih slabosti. Štoviše obojica su bila svjesna da sami po sebi ne mogu ništa. Tako i mi shvatimo – Krist u nama svjedoči i propovjeda. Nije vrijeme za gledanje unazad, nego pogleda uprtog u današnje svece hrabro svjedočimo i propovjedajmo.