I sami se često zateknemo u situaciji kad jedno govorimo, a drugo činimo. Raskorak između riječi i života najčešće je vidljiv kod drugih, a osobito kod onih koji bi trebali biti učitelji i predvoditelji. Tako u društvenoj zajednici pa i u Crkvi primjećujemo nesklad između govora i djela. Crkvom smo navikli smatrati samo one koji su postavljeni za njezine voditelje i pastire, pa njihove pogreške lako uočavamo. Svatko, naime, ima primjedbu na svog župnika. Jedni kažu da je prestrog, drugi da je preblag, treći govore da previše traži, a četvrti kako je nezahtijevan. Skloni smo osuđivati nesklad života i riječi svoga župnika, svećenika, kapelana. Postavljamo mjerila i prosuđujemo njihov život u skladu s tim mjerilima. Očekujemo od njih da žive ono što govore. Zahtijevamo da budu ono što propovijedaju. Tražimo od njih da nam budu uzor po kojem ćemo mi moći živjeti i usklađivati svoj život.
Vjerski poglavari nalazili su se također na «tapeti» ljudi Isusova vremena. Kako danas tako je bilo i u ono vrijeme. Vođe i odgovorni ljudi su uvijek bili osobe koje se promatralo kroz drugačije naočale nego druge ljude. Za njih su vrijedila drugačija pravila ponašanja nego za običan puk. Oni si nisu smjeli dopuštati ono što su obični ljudi sebi bez imalo grižnje savjesti dopuštali. Oni nisu smjeli činiti ono što su obični ljudi redovito činili. I najmanja njihova pogreška smatrala se velikom. Svaki njihov čin bio je dalekosežan i duboka značenja. U očima drugih ljudi bili su izdvojeni iz običnog puka. Njihovo ime o tome je sve govorilo. Zvali su se farizeji, što znači izdvojeni, odijeljeni. Farizeji su nastali u teško vrijeme za židovski narod i vjeru. Svojim su se ponašanjem i strogim vjerničkim životom borili protiv poganskog utjecaja na Židove. Naglašavanje pripadnosti židovskoj vjeri u vremenu progonstva Židova često ih je koštalo i života. Međutim strogim pridržavanjem pravila života i vjerskih običaja očuvali su barem u svojim krugovima židovstvo od utjecaja helenističkog i rimskog mnogoboštva. Mnogi od farizeja bili su cijenjeni i poštovani u očima običnog puka. Drugi su ljudi na njihov račun sebi stjecali ugled te su ih pozivali na gozbe i razne svečanosti. Rado bi se zaustavili s njima u razgovoru na trgu ili kojem drugom javnom mjestu.
I u današnjem društvu i Crkvi njegujemo istu takvu naviku promatranja društvenih i vjerskih vođa. Smatramo ih odijeljenima od običnog društva, posebnima i drugačijima. Međutim rado pozivamo župnika ili kapelana na kakvu gozbu, krstitke ili svatove. Volimo porazgovarati sa župnikom ili kojim svećenikom na nekom javnom mjestu. Hvalimo se pred društvom kako mi znademo mnogo svećenika i kako se oni s nama rado druže. Volimo kad su nam svećenici kućni prijatelji i poznanici. Rado ćemo istaknuti kako smo se rukovali s nadbiskupom ili biskupom. Ističemo kako smo dobri sa ovim ili sa onim crkvenim velikodostojanstvenikom. Svima nam je na čast kad je netko iz naše obitelji ili rodbine svećenik ili redovnik. Ugled koji oni imaju kao da prelazi na nas. Mi se time dičimo i kitimo. Od svećenika i drugih obnašatelja dužnosti u Crkvi i društvu stvaramo idole. Izdvajamo ih iz običnog puka i smatramo ih posebnima.
U takvu ponašanju i stavovima krije se opasnost i za svećenike i za vjernike. Unatoč tome što su svećenici «bez svojih zasluga», kako se ističe u vazmenom hvalospjevu, izabrani od Boga za predvoditelje i pastire zajednica vjernika oni i nadalje ostaju ljudi skloni griješenju i pogreškama kao i svi ostali. Kao i svi ostali ljudi skloni su i uživati u svojoj posebnosti. Tako se još više odvajaju i podržavaju odvojenost od običnih ljudi smatrajući sebe drukčijma od drugih. S druge pak strane, vjernici podržavaju tu odvojenost i posebnost svećenika. Smatraju ih drugačijima od sebe i mjere ih drugim mjerilima. Ni u jednom ni u drugom slučaju nema zajedništva i duha služenja koje Isus zahtijeva i od svojih učenika i od mnoštva. Zajednica Crkve koju je Isus utemeljio ne osniva se na ugledu i odvojenosti jednih grupa vjernika od drugih. U njoj nema boljih i lošijih vjernika. Svi su vjernici članovi Crkve. U njoj nema učitelja koji zbog svoje službe imaju ugled. Učitelj je Bog sam, a svi su vjernici braća. U zajednici Crkve je jedan Otac – Otac Nebeski, a svi su njegova djeca. Vođa te zajednice je Krist i nitko drugi. U zajednici Kristovih vjernika i najmanji poslužitelj ima jednak ugled i jednaku čast, ne zbog službe koju obnaša, nego zbog dostojanstva i milosti koju Krist po krštenju dariva.
U hijerarhijskoj Crkvi u kojoj smo navikli jedni druge cijeniti i mjeriti po službama koje donose ugled i čast valjalo bi se prisjetiti Isusova primjera. On, «najveći», postao je sluga, bez ugelda i časti. Ponižen do smrti na križu, svojim je služenjem Ocu uzvišen. Mjerila zemaljskog uspjeha i časti su varava. Na konačnom sudu Bog neće pitati koju si službu u Crkvi ili društvu obnašao, s kime si se družio nego koliko si ljubavi pokazivao drugima oko sebe. U svom ponašanju i međuljudskim odnosima nismo pozvani uzdizati se i težiti za čašću. Ugled u Božjim očima stječe se služenjem. Ne odvajajmo se jedni od drugih. Radije jedni druge prihvaćajmo i ljubimo kao braću.