Povijest je puna primjera propadanja civilizacija. U povijesnim previranjima koja su dovodila do propasti velikih društvenih sustava nije teško uočiti jednu važnu činjenicu. Glavni razlog propasti civilizacija bio je obezvrijeđivanje zemlje. Zemlja, u gotovo svim značenjima tog pojma, predstavlja se kao odlučni čimbenik životnosti, postojanja naroda, razvoja kulture i civilizacijskih vrednota. Nije teško uočiti da su u povijesti obescjenjenje zemljoradnje i obezvrijeđenje poljoprivrednog zemljišta bili glavni čimbenik, ako ne i glavni razlog, putovanja moćnih država pa i čitavih civilizacija prema vlastitom padu u propast. No, činjenice i događaji koji su vodili moćne vladare, a s njima i njihova carstva prema kraju njihova postojanja nisu toliko poznate. U povijesti je rijetko tko pratio i opisiviao život seljaka i zemljoradnika. Njihovi životi, kako u davna vremena, tako i danas, nisu zanimljivi ni interesantni. Povijest opisuje velike ljude i velike događaje, a mali, svakodnevni život seljaka i njihov utjecaj na društveni, politički i ekonomski život često se nalazi „ispod radara“ opisa povijesnih događanja. Tek poneki incidenti, bune seljaka i opiranja zemljoradnika zavrijedili su ući u opise povijesti civilizacija, osobito ako su bili označeni izninmno velikom količinom prolivene seljačke i zemljoradničke krvi kojom su natopili svoju zemlju. Inače, seljački znoj i krv što ga liju svakodnevno obrađujući njive, polja i vinograde svojih gospodara i vladara, kao ni sama zemlja kojoj vjekovima generacije zemljoradnika predaju svoju snagu, umjeća i sam svoj život, u povijesnim knjigama ne predstavljaju neku značajnu i zanimljivu temu za koju bi vrijedilo trošiti tintu.
Zapadnjačka civilizacija na kojoj počivaju temelji europskog uređenog društva stoljećima je zanemarivala značenje plodne zemlje i zemljoradnika. Štovište, u europskom društvu biti seljak, zemljoradnik i baviti se zemljoradničkim poslom smatra se jednim od najnižih, najnevrijednijih i krajnje obescjenjenih zanimanja toliko da nazvati nekoga „seljakom“ zvuči krajnje uvredljivo i ponižavajuće. Europljani su toliko obescjenili svoju zemlju i svoju zemjoradničku kulturnu baštinu da je zemljoradnja prestala biti posao u kojem čovjek dotiče tlo i živi u skladu sa zakonitostima njegove plodnosti, a postala krajnje mehanizirana i tržišno usmjerena djelatnost u kojoj čovjek više nema kontakta sa zemljom. Traktori, plugovi, sijačice, vršalice i ostali strojevi koji se u zemljoradnji koriste omogućili su konkurentnost na tržištu, veću plodnost, bolju zaradu, ali su istovremeno udaljili zemljoradnika od zemlje. Danas zemljoradnik, ukoliko to ne želi, ne mora ni stati svojom nogom na svoju oranicu, njivu, livadu, ne mora ni zaprljati svoje ruke u blatu, niti se oznojiti jer mu klima-uređaj u kabini stroja omogućuje ugodnu, ali i krajnje obezemjenu obradu tla.
Kulture i civilizacije koje su svoje vrijednosti smatrale čvrsto povezanima sa zemljom i zemljoradnjom posustale su pred razvojnim zamahom napredne poljoprivrede koji je dolazio s europskog tla i širio se na novootkrivene kontinente. Razvojem globalnog tržišta otvorila su se vrata izvozu zapadnjačkih metoda zemljoradnje u manje razvijene zemlje. Međutim, zajedno sa strojevima iz naprednog zapadnjačkog svijeta u manje razvijene zemlje stizala je i zapadnjačka civilizacijska „tekovina“ obezvrijeđivanja zemlje. Erozija vrijednosti obradivog tla i erozija vrijednosti zemljoradničkog stila života zahvatila je gotovo čitav svijet, pa se danas može bez pretjerivanja govoriti o globalnoj pojavi obescjenjivanja zemlje i zemljoradnje. Čak su i ljudska društva, donedavno orijentirana na tradicionalne tehnike zemljoradnje, poklekla pred tehničkim pomagalima suvremenog doba, te istovremeno ušla u proces umanjenja vrijednosti svoje zemlje i svoga stanovništva koje je nastavilo živjeti tradicionalnim obiteljskim zemljoradničkim životom. Mala obiteljska gospodarstva zajedno s njihovom zemljom obescjenjena su i izvrgnuta pritisku industrijalizirane poljoprivredne proizvodnje s kojom polako, ali sigurno, gube bitku.
Iako životno ovisno o zemljoradnji ljudsko društvo suvremenog doba, osobito zapadnjačka civilizacija, nastavlja obezvrijeđivati svoje tlo, svoju zemlju. Gledajući dugoročno, pojedina bi područja, pa čak i cijeli svijet, mogao postati nesposoban održati život na vlastitom tlu, jer ljudi koji na njemu žive više ne znaju obrađivati vlastitu zemlju, ne poznaju osnovne tehnike zemljoradnje, ne znaju kako, uz pomoć vlastite zemlje uzgojiti vlastitu hranu i održati se na životu. To je životno opasna ugroza s kojom se susreće suvremeno društvo, suvremena zapadnjačka civilizacija i svaki njezin član. Unatoč ogromnim investicijskim sredstvima kojima se se pojedinci, organizacije i edukacijske ustanove trude potaknuti razvoj „zemljoradničke pismenosti“ proces obezvređivanja zemljoradnje i dalje napreduje u opasnom smjeru koji, na temelju povijesnog iskustva ljudskog roda, ima predvidive posljedice.
Iako su još u davna vremena pojedini ljudi opominjali društvo na štetnost odvajanja čovjeka od zemlje i upozoravali na moguće katastrofalne posljedice obescjenjenja vlastitog tla, vlastite zemlje, njihov glas često je bio zanemaren i prezren, a civilizacije i države u kojima su djelovali doživjeli su svoj slom i propast te su se njihove riječi prijetnji i upozorenja ostvarile na najgori mogući način. Ne samo Biblija, nego i mnoge druge mudre knjige i zapisi nastali na iskustvima starih vremena, svjedoče o katastrofama ljudi, naroda, kraljevstava i civilizacija koje su obescjenile i zaboravile svoju zemlju, svoje plodno tlo i ljude koji ga obrađuju. Starozavjetni biblijski tekstovi prepuni su upozorenja i proročkih prijetnji upućenih izabranom Božjem narodu koji je zaboravio značaj i identitet svoje zemlje. Čitava starozavjetna povijest može se čitati kao pripovijest o zemlji, o daru zemlje, o njezinom gubitku, o dubokoj i stalnoj težnji za ponovnim zadobivanjem izgubljene zemlje. Ta karakteristika biblijskog teksta tijekom povijesti teološkog razmišljanja bila je, na žalost, dugo vremena zbog raznih razloga zanemarivana i zaboravljana. Tek je u posljednje vrijeme teološka znanost, pritisnuta činjenicom ekološke krize, ponovo otkrila starozavjetne biblijske predaje o zemlji i stavila ih opet u žarište teološkog promišljanja suvremene stvarnosti.
Probuđena ekološka svijest zapadne civilizacije posegnula je za biblijskim tekstovima i otkrila da se u njima nalaze važne poruke koje bi mogle ljudski rod ponovo dovesti do prepoznavanja vrijednosti zemlje i vratiti zapadnjačkoj duši davno zaboravljen ton čiji nedostatak stvara disonancu u misaonom akordu sustava zapadnjačkog života. Kolikogod se suvremena europska civilizacija stidjela i nepriznavala svoje duboke kršćanske korijene, činjenica je da se oni upravo u promišljanju o zemlji i stavovima prema zemljoradnji i zemljoradnicima, doduše na negativan način, toliko očiti da ih je teško zanijekati. Stav zapadnjačke civilizacije prema zemlji duboko je povezan s kršćanskom teološkom tradicijom te se u njemu očituje onaj temeljni kršćanski antropološki i teološki paradoksalni sukob između ljudske materijalnosti, zemaljskosti i ljudske transcedentnosti, duhovnosti. Odgovor na pitanja zašto ljudsko društvo podcjenjuje zemlju i zašto se prema zemlji ljudi ponašaju oholo i grabežljivo usko je povezan s religioznim uvjerenjima koja su oblikovala zapadnjačku civilizaciju.
Već je odavno poznato da misli, uvjerenja i vjerovanja oblikuju djelovanje ljudi, naroda i civilizacija. Djelovanje ljudskog roda koje je dovelo do ekološke krize u kojoj se nalazi suvremena civilizacija očito su izrasla iz uvjerenja zbog kojih su ljudi zapadnjačkog, judeokršćanskog uljudbenog kruga, smatrali da zemljom treba okrutno gospodariti, da je treba iskorištavati, da je treba podjarmljivati sebi u korist napretka svoje civilizacije. Na pitanje koja su to uvjerenja i vjerovanja do sada su dani mnogovrsni odgovori i imenovani razni „krivci“ za nezavidno stanje u kojem su se našli stanovnici svijeta, njihovo plodno tlo i njihova Zemlja. Ipak, unatoč mnogobrojnim do sada objavljenim teorijama, čini se da ni jedna od njih do sada nije pružila dovoljno uvjerljive razloge niti je pomogla ljudskome rodu da nadvlada stanje slomljenih odnosa između ljudi i zemlje. Teorije o zemlji zasada nisu polučile one rezultate koje su obećavale. Uspostava temeljnog zajedništva, uzajamne pomoći, suradnje između zemlje i čovječanstva, čini se, nije teoretske, nego praktične naravi. Izgleda da teorijsko rješenje problema čovječanstva i zemlje stvara još veći razdor i unosi još veću odvojenost između čimbenika tog odnosa. Ako misli i uvjerenja oblikuju djelovanje ljudskoga roda, onda se praktično rješenje odvojenosti čovjeka i zemlje treba rješavati na toj razini. Usmjerivši svoje misli čovjek je u mogućnosti djeltno nadići stanje vlastite odvojenosti od svoje zemlje. Stvaranjem uvjerenja čovjek otvara mogućnost drugačijeg djelovanja. Ljudska misao i uvjerenje temeljni su pokretač premošćavanja prekinutog odnosa između čovjeka i zemlje.
No tko o zemlji uopće misli? I zašto bi se na tu tako svakodnevnu stvarnost uopće trošila umna snaga? Ipak, u trenutcima krajnje ugroženosti zemlje, čovjek je za svoju zemlju, svoju domovinu, spreman život svoj položiti, za zemlju poginuti. Taj krajnji izričaj odnosa ljudskog života i zemlje izriče stanje duboke ljudske svijesti koja se budi u trenutcima „nužde“ proizlazi iz duboko usađanog uvjerenja da je zemlja važnija od života pojedinca te na ljestvici vrijednosti postavlja zemlju na važniji položaj od vlastitog života. Pripovijesti, mitovi i bajke o junacima koji su svoje živote položili za svoju zemlju, za svoj zavičaj i svoju domovinu još uvijek žive u dubokoj primarnoj svijesti ljudskoga roda. Psihološka istraživanja žele otkriti duboke, prvotne oblike svijesti koji oblikuju djelovanje ljudi i traže temelje ljudskih misli o zemlji, o donosu ljudskoga bića i svijeta u kojemu živi. Teološka znanost, pokušava osvijetliti odnos između Boga, ljudi i stvorenoga svijeta istražujući povijesna iskustva zapisana u Bibliji. U biblijskim tekstovima se može pratiti povijesni put razvoja odnosa između Boga, njegova naroda i njihove zemlje. Od početnih pripovijesti o stvaranju svijeta, o useljenju u obećanu zemlju, o gubitku zemlje i ponovnom povratku u zemlju svojih otaca, do utjelovljena Sina Božjega, Biblija predstavlja opis i izričaj povijesnog traženja ispravnog oblika zemaljskog čovjeka, traganja za djelatnim uzemljenjem odnosa Bog-čovjek-zemlja.
To temeljno traganje ljudskog društva za pravom idejom, ispravnom misli i pravednim djelovanjem koje bi omogućilo sklad i mir, fizičkog psihičkog i duhovnog vida ljudskog života u odnosu prema zemlji očitovano u povijesti ljudskoga roda na poseban način oblikovalo je teorijsku podlogu i praktičnu djelatnost odnosa ljudskog roda prema svojoj zemlji, prema svom plodnom tlu u njegovoj zemljoradnji. Donekle bi se moglo reći da je zemljoradnja praktična i uzemljena teologija. Zemljoradnja predstavlja duboki izričaj ljudske duše, otjelovljenje ljudske religioznosti, uzemljenje ljudskih uvjerenja, uspostavu životvornog odnosa između Boga, čovjeka i njihove zemlje. Zemljoradnja je davanje života zemlji i primanje života od zemlje. Zemljoradnik, u krajnjoj nuždi, za svoju zemlju umire. Ali zemljoradnik svednevice od svoje zemlje i za svoju zemlju živi.