Stara je izreka da jedino pčele i ljudi umiru, a ostala bića ugibaju. Dok žive i postoje veselo zujeći svojim krilcima iz dana u dan obilaze od cvijeta do cvijeta. Za vrijeme svoga životnoga vijeka od samo 40 do 45 dana jedna medonosna pčela prikupi tek jednu žličicu meda. No, nije samo skupljanje meda jedini posao kojim pčele obogaćuju svijet. Marno ispunjavajući posao skupljanja nektara pčele prenose i pelud od cvijeta do cvijeta. Nektarom, pretvorenim u med, skupljaju prije svega hranu za sebe i svoju zajednicu, a prenošenjem peludi omogućuju plodnost biljkama koje služe za hranu i lijek ljudima i životinjama. Bez doprinosa medonosnih pčela naši stolovi bili bi gotovo prazni jer upravo one oplođuju gotovo 80 % biljnih vrsta kojima se hrane i ljudi i životinje. Bez pčela ne bi bilo ni drveća ni šuma, ni voća ni povrća, ni trava ni livada, a posredno ni mesa, ni mlijeka.
Rijetko koga nije zaprepastio nedavni pomor pčela u Međimurju. Tijekom jednoga tjedna umrlo je oko 60 milijuna pčela. Najmanje 1.150 pčelinjih zajednica i njihovih košnica ostalo je bez života. Na velikom području međimurskog plodnoga tla nestalo je zujanja tih malih i radišnih stvorova koje svojom marljivošću prikupljaju med i oplođuju voćnjake i polja. Mnogi su se u danima žalovanja za međimurskim medonosnim pčelama sjetili izreke mudrog fizičara i mislioca suvremenog doba Alberta Einsteina: “Nestanu li pčele s planeta Zemlje, čovjeku kao vrsti ostaje još oko četiri godine života.” Iako su tijekom povijesti postojanja Zemlje od davnog mezozoika preživjele nekoliko izumiranja vrsta, ledenih doba i drugih izazova u kojima su nestali veliki dinosauri, ovi sitni kukci danas se nalaze pred mogućnošću potpunog izumiranja. Zbog umiranja pčela nije u opasnosti samo Međimurje, već i cijela Hrvatska, pa i čitav planet da postane Zemlja kojom više ne teče ni med ni mlijeko.
Zemlja kojom kaplje med i mlijeko
U našim je krajevima poznata slika doživljaja iznenadne sreće i oblija kad nekome „sjekira padne u med“. Ta izreka čuva u sebi sjećanja na iznenadno pronalaženje meda u prirodnom staništu divljih pčela, koje se često nalazilo u duplju ili na krošnji šumskog drveća. I Biblija ima svoje izreke o izvanrednoj sreći i doživljaju obilja, a jedna od njih krije se u opisu Obećane zemlje. Iako smo zemlju koju je Bog obećao Abrahamu navikli nazivati „zemljom kojom teče med i mlijeko“, glagol zûb u biblijskom tekstu ne govori o obilju i prelijevanju, nego o kapanju i polaganom curenju meda i mlijeka, o stalnoj dostupnosti ovih blagodati. Radi se o stvarnoj zemlji koja obiluje pašnjacima za stoku i o poljima bogatim raslinjem, neobrađenim područjima uz rub pustinje koji nije sličan plodnim i navodnjavanim poljima Mezopotamije i Egipta na kojima su se intenzivno uzgajale poljoprivredne kulture. Zemlja koju Bog obećava svome narodu je tlo pogodno za ispašu ovaca i koza. Intenzivno poljodjelstvo u takvim krajevima nije bilo moguće, ali je izabranom narodu bilo moguće živjeti od mlijeka i visoko energetskih mliječnih proizvoda što su ih pružala njihova stada. U tom nedirnutom i poljoprivrednom djelatnošću neoštećenom području Izrael je mogao obilno napasati svoju stoku i trgovinom mliječnim proizvodima, sirom, vrhnjem i maslacem pribavljati druga potrebna dobra, vrjedniju imovinu, zlatni i srebrni nakit i novac. U takvom kraju Izraelci se nisu morali baviti intenzivnim poljoprivrednim radom, a plodnost zemlje nisu smatrali svojom zaslugom, nego darom Božjeg blagoslova. Ni mlijeko ni med nisu plodovi kultivirane poljoprivredne zemlje, nego plodovi nekultiviranih područja pašnjaka obraslih grmljem i divljim cvijećem gdje stoka nalazi hranu, a pčele obilnu ispašu. Dok su svoje šatore selili od jednog do drugog pašnjaka po neobrađenoj divljini pronalazili su staništa divljih pčela medarica i skupljali njihov med smatrajući ga zdravim i ugodnim darom Božjim. Uz med, mlijeko i sir, na poljima njihova života nailazili su i na mnoge druge birane plodove: balzam, razne mirodije, mirisnu smolu, lješnjake i bademe, bob i leću (usp. Post 43,11). Kraj u kojem su živjeli nipošto nije bio hranom siromašna pustinja, nego prostrane poljane na kojima su mogli ugodno i u priličnom obilju živjeti (usp. 2 Sam 17,28).
Odgovornost za zemlju i njezina stvorenja
Zemlja u kojoj su mlijeko i med stalno prisutni i dostupni dio je ispunjenja Saveza što ga je Bog obećao Abrahamu i njegovu potomstvu. Preduvjet života u toj zemlji je izvršavanje Božjih zapovijedi i prijateljstvo s Bogom. Živjeti u zemlji kojom kapa i curi med i mlijeko moguće je pod uvjetom da se održava krhka ravnoteža života i da se previše ne iscrpljuje njezina plodnost. Svaki oblik pohlepe i preiscprljivanja prirodnih izvora zemlje dovodio je narod u opasnost opstanka njihovih stada, a time i njih samih. Ako bi prekomjerno napasali stada na jednome mjestu uništili bi travu, grmlje i cvijeće, pa bi zbog toga stradale pčele, a meda se više nije moglo nalaziti. Čuvanje okoliša i održiv život u skladu s prirodom bila je stalna zadaća Božjega naroda koji je živio na neobrađenim, šumovitim brdskim krajevima i grmljem obraslim poljanama Kanaana. Pravilo čuvanja plodnosti zemljišta na kojem žive i opasnosti od preiscprpljivanja tla ostalo je važiti čak i u ono vrijeme kad je Izrael u potpunosti zauzeo kanaansku zemlju i zavladao čitavim plodnim tlom te se počeo baviti zemljoradnjom. Svake je sedme godine, prema Božjoj zapovijedi, valjalo zemlju odmoriti od obrađivanja. Prekomjerni rad i iscrpljivanje zemlje, nepoštivanje ciklusa odmora tla od obrađivanja, cijeđenje plodnosti njiva jedan je od najvećih grijeha koji je Izrael mogao učiniti prema svojoj zemlji i prema svome Bogu (2 Ljet 36,12). Kad su plodnost zemlje smatrali samo uspjehom svojih ruku i vlastitog umijeća med i mlijeko su prestali curiti i kapati. Odlazak u pustinju i udaljavanje s plodnoga tla bila je posljedica takvog ponašanja. Med i mlijeko su prirodni Božji darovi, darovi zemlje i Božjeg blagoslova, a ne samo plodovi ljudskog umijeća. Bog koji snabdijeva svoj narod medom i mlijekom uvjetuje svoje darove obdržavanjem savezničkih i prijateljskih odnosa sa zemljom. Kad je čovjek u prijateljstvu s Bogom i s prirodom tada i med i mlijeko kapaju u dovoljnoj količini da mogu zasladiti ljudski zajednički život i dati narodu dovoljno snage za preživljavanje čak i teških trenutaka povijesti. Gdje ima mlijeka i meda, gdje stoka muče, bleji i mekeće, gdje pčele zuje – tu je obećana zemlja.
Kad med i mlijeko prestanu kapati
U posljednje vrijeme smo suočeni s realnošću opadanja broja stoke u našoj domovini. Barem polovica mlijeka koje pijemo i više od polovice mesa koje koristimo za svoju prehranu nije plod našega tla i naše zemlje. Porijeklo meda što ga nalazimo na policama trgovina najčešće je skriveno iza raznih nepravednih praksi. Pčelari o tim problemima već dugo godina govore, ali ih rijetko tko čuje. Zemljoradnici su u velikim mukama. Stočari i uzgajivači mliječnih krava nalaze se pred stečajem. Industrija mlijeka i mliječnih proizvoda već odavno nije u rukama pripadnika našega naroda. Mlijeko i med, meso, povrće i voće, na žalost, nisu više plod naše zemlje, naših pašnjaka i livada, naših voćnjaka i njiva. Često za takvu situaciju krivimo političare, grabežljive nakupce, međunarodne trgovačke lance. No u mnogome smo tome i mi sami kumovali. Ne pitajući se za porijeklo proizvoda što ih kupujemo i ne kupujući proizvode porijeklom sa tla naše Domovine na mnoge smo staje stavili lokot, mnoge povrtnjake i plastenike trajno zatvorili, mnoge nasade voćnjaka posjekli, mnogim pčelinjim zajednicama donijeli smrtnu presudu. Ključevi koji zatvaraju izvore hrane u našoj domovini u našim su rukama. Mi odlučujemo hoćemo li u povjerenju Bogu krenuti putem koji vodi prema zemlji kojom kapa med i mlijeko ili ćemo ostati u ropstvu Egipta i Babilona gdje vlada trgovina ljudima i robama.
Naučimo na primjeru sitnih i malih pčela. Njihovo izumiranje i borba za njihov život neka nam bude poticaj na promjenu ponašanja. Pčelinja populacija na Zemlji u suvremenom dobu postala je gotovo potpuno ovisna o čovjeku i njegovoj zaštiti. Pitanje opstanka pčela nije samo pitanje hoće li u budućnosti biti meda. Hoće li biti biljaka? Hoće li biti životinja? Hoćemo li preživjeti ljudska vrsta? O opstanku pčela ovisi cjelokupni hranidbeni sustav. Kad med i mlijeko prestanu kapati i naš je opstanak blizu kraju. Zvuči gotovo nevjerojatno da je Bog stavio na leđa toliku odgovornost tim sitnim i malenim zujavim stvorenjima – pčelama.