Osvanula je nova godina. Pred sam kraj prošle godine puštena su u promet cjepiva kojima, kako se mnogi nadaju, počinje novo postpandemijsko doba. Zbog toga ovu 2021. godinu možemo nazvati prvom godinom postpandemijske ere. Posljedice izazvane utjecajima COVID krize još uvijek nisu do kraja poznate. Stručnjaci kažu da će nam trebati nekoliko godina, pa čak i desetljeća, da izračunamo i uočimo učinke ekonomskog “kočenja” i “zaključavanja” što ih je izazvalo ekstremno brzo širenje zaraze. K tome, oporavak stanovništva od šteta na psihičkom području pojedinaca i cijelog društva tajat će, prema procjenama, barem dva desetljeća, ako ne i duže. Sekularizacijski proces, kojemu je korona-kriza dala još veći zamah, uvelike je utjecao na Crkvu i vjernički život, a procjena štete ostaje zadaća za buduća vremena. Ipak, nije sve stradalo i nazadovalo u ovim burnim vremenima. Mogli smo naučiti mnogo toga pozitivnog što je iznjedrila prošla krizna godina. Evo nekih primjera nove prakse koje su se u kriznim vremenima razvile i postale gotovo normalnim ponašanjem mnogih članova ljudskog društva. Ovi primjeri nam mogu pomoći oblikovati bolji novi svijet koji u krizim porođajnim bolima dolazi početkom ove godine.
Komunikacijski izazovi novog normalnog doba
Među velike dobitnike popularnosti u doba socijalne udaljenosti na globalnoj razini ubrajaju se sredstva internetske komunikacije. U prekidu mogućnosti druženja uživo mogla se uočiti velika snaga povezivanja putem globalne mreže – Interneta. Gotovo svi oblici druženja i kontaktiranja preselili su se u virtualni svijet. Internetska online komunikacija silno je utjecala na obrazovna, kulturna i religijska događanja. U želji sačuvati kakav-takav kontakt i interakciju među ljudima gotovo sve što god se moglo preseljeno je na internet. On-line škola, online koncerti i kazališne predstave, online mise i pobožnosti. Gotovo sve što se tiče ljudskih duhovnih potreba i aktivnosti preseljeno je u on-line prostor i postalo virtualno. Novo doba je neopozivo stiglo. Povratka nema. Nije moguće više vratiti se na staro. Iskustvo koje smo stekli u vrijeme opasnosti od zaraze treba nas ohrabriti na udruživanje i spajanje, izmjenu iskustava i pomicanja granica ljudskog društva prema novom i boljem svijetu suradnje. Uočili smo u pandemijskoj krizi kako sredstva komunikacije, a osobito Internet, mogu biti zlorabljena pa usred patnje i zbunjenosti sijati strah i nemir umjesto da budu prostor poticanja zajedništva i nade. Pandemija nas je naučila da ključeve za izgradnju boljega svijeta ne možemo pronaći sami, nego samo u zajedništvu koje bi se trebalo roditi iz ove krize čitavog čovječanstva. Unatoč manjkavostima i online zajedništvo donosi velike koristi: smanjenje vremena provedenog na službenim putovanjima, uštedu na putnim troškovima, susljedno manju potrošnju goriva i onečišćenja okoliša, više vremena sa svojom obitelji i voljenima oko obiteljskog stola i u vlastitom domu.
Novo doba brige za hranu i zemljoradnike
Već nas samom početku COVID krize uočen je velik značaj sigurnosti i dostupnosti lokalne hrane. Krhkost hranidbenog lanca ljudskog društva ponajprije su osjetili stanovnici gradova. Iako je zatvaranje prometnica i nemogućnost transporta pozitivno utjecala na kvalitetu zraka u gradovima, nedostatak hrane u gradskim trgovinama pokazao se velikim problemom. Upravo u to vrijeme moglo se primijetiti da je dostupnost lokalno uzgojene hrane pitanje života, a rad uzgajatelja zdrave hrane na selima mogla se usporediti sa djelatnošću heroja ovoga doba. Tako ih čak promiču u reklamnim spotovima jednog supermarketa. U vrijeme prometne blokade plodovi rada podcijenjenih i neprimjećenih seljaka postali su traženi i cijenjeni. Hrana s polja naše Domovine koju su i prije kriznih vremena nudili vrijedni zemljoradnici gubila je bitku na nelojalnom tržištu jeftinijih uvoznih proizvoda. Opasnost od zaraze COVID-om trebala nam je otvoriti oči da smo životno ovisni o plodnosti svoje zemlje, od obradivim površinama tla naše Domovine, o ljudima koji se marno trude opstati u zemljoradničkom zanimanju na nemilosrdnom tržištu razdiranom uvozničkim lobijima kojima je prije svega važna zarada, a ne zdravlje i sigurnost hrane koju nude i prodaju u trgovinama. Kriza u kojoj smo se iznenadno našli otkrila je nedostatnost domaćeg uzgoja bilja, stoke, prerade mljeka i svakovrsne hrane u našoj Domovini. Sjetimo se samo nedostatka kvasca. Problemi na koje su upozoravali zemljoradnici i gospodarstvenici tijekom više desetljeća primijećeni su kao životno važni. Hoće li nas ta činjenica osvijestiti i promijeniti naše ponašanje u novom vremenu koje se rađa? Možemo li barem iz COVD krize izvući zaključak da je naše zdravlje ovisno o hrani koju jedemo, o ljudima koji tu hranu uzgajaju? S iskustvom kriznih trenutaka strahovanja da ćemo ostati bez sutrašnjeg obroka trebali bismo donijeti odluke da se danas i u ovoj novoj post-COVID godini opredijelimo podrupirati naše domaće gospodarstvo, kupovati od naših domaćih zemljoradnika zdravu i sigurnu hranu s njihova praga ili dostavljenu na naš kućni prag. A mogli bi, možda, razmislit da ove godine osnujemo i svoj vlastiti vrt?!
Novi oblici brige o Zemlji i okoliš
Jedan od najvećih problema ljudskoga društva, koji je u vrijeme COVID krize izašao na vidjelo, jest povećanje upotrebe jednokratne plastike. Smanjenje potrošnje naftnih derivata za transport doveo je petrokemijsku industriju u teškoće. Višak nafte na svjetskom tržištu tražio je hitno preusmjerenje ove velike i utjecajne industrijske grane. Povećana proizvodnja plastike i plastičnih proizvoda nametnula se kao odgovarajuće rješenje. Novi higijenski i zaštitini proizvodi na bazi raznih vrsta plastike niknuli su kao gljive poslije kiše. Dok su, na primjer, u vremenu normalnog rada bolnice u Wuhanu proizvodile mjesečno 40 tona plastičnog otpada, tijekom izbijanja zaraze koronavirusom količina plastičnog otpada povećala se na 240 tona mjesečno. Promotrimo i postanimo svjesni pristunosti plastike u našoj svakodnevci. Činjenica je da je teško pronaći neki proizvod koji nije upakiran u neki plastični omotač. Sve se to događa pod izlikom higijenske zaštite, premda je već prigodom pojave koronavirusa primijećeno da upravo na plastici virus ima najduži vijek preživljavanja. Proizvodnja plastike pod krinkom zaštite zdravlja povećala se u prošlog godini na više od 300 milijuna tona, od čega je 8 milijuna tona završilo u vodama oceana. Posljedice upotrebe plastike za vrijeme COVID krize su nesagledive. Ovaj umjetni materijal, proizveden iz sirove nafte, obogaćen raznim dodatcima ne razgrađuje se u prirodi, nego se raspada u mikročestice i tako ulazi u hranidbeni lanac. Danas upotrijebljenu i u okoliš dobačenu plastiku doslovno će jesti naši potomci tijekom slijedećih 500-tinjak godina. Mi već sada, kažu znanstvenici, u svoj oragnizam unosimo jednu žlicu plastične mase mjesečno. A naši će potomci jest ostatke naših zaštitnih maski, rukavica, zaštine ambalaža za prehrambene proizvode, plastične omote, jednokratne vrećice i bočice koje će tijekom vremena postati dio biljnih i životinjskih organizama, sastavni i neizdvojivi dio njihove hrane. O izazovima novih bolesti i troškovima liječenja s kojima će se naši nasljednici na Zemlji morati boriti zbog zagađenosti okoliša plastičnim materijalima nije moguće u ovom trenutku ni nagađati. Uočavanje tijekom COVID-krize da je zdravlje svih stanovnika svijeta međusobno ovisno i da se bolest vrlo brzo prenosti s kontinenta na kontinent, može nas naučiti da je jednako i sa brigom za zdravlje i dobrobit. Kad jedni o drugima brinemo, kad se trudimo sačuvati svoj okoliš i svoje okružje zdravim, tada se i drugi ljudi mogu uz nas osjećati sigurnima i uživati dobrobit zdravlja. Razmislimo kolika bi bila dobrobit za okoliš naše Domovine kad bi svatko od nas kršćana svaki dan u godini barem jedamput odustao od upotrebe jedne plastične vrećice ili plastične boce. Ako bismo, k tome, svoju hranu kuhali u vlastitom domu i izbjegavli upotrebu plastike u koju se hrana pakira prigodom dostave i izbjegavli kupovinu plastikom omotane hrane, pa upotrebljavali trajne košare ili torbe dok kupujemo izravno od seljaka na tržnicima, bila bi to velika dobrobit ne samo za nas osobno, nego i za generacije koje dolaze iza nas.