Rasprave o hrani vrlo su popularne tijekom korizmenog vremena u kojemu se pred vjernike post i odricanje postavlja kao jedna od popularnih religioznih praksi. Stavovi prema hrani i njezinoj ulozi u našem životu proizlaze iz naših shvaćanja kršćanskog identiteta, a oblikuju se na temelju našeg praktičnog vjerničkog ponašanja prema onome što jedemo. Svima koji su u ove korizmene dane zainteresirani za temu kršćanskog pristupa hrani i prehrani ili nastoje otkriti kako se djelotvorno baviti ovom temom u svakodnevnom životu dobro bi došlo neko poticajno nadahnuće i plodonosno promišljanje.
Problemi s hranom
Iako je hrana osnovna materijalna potreba ljudskog života, svjesni smo da se uz probleme prehrane veže čitav niz društvenih, ekonomskih i političkih pitanja. Često slušamo o štetnim učincima intenzivne poljoprivrede i nepravdama u globalnoj trgovini, o porastu bolesti prouzročenih nepravilnim odnosom prema hrani: pretilosti, anoreksiji, bolestima krvožilnog sustava i srca, bolestima probavnog sustava … Sve su češće vijesti o zarazama domaćih životinja: ptičjoj gripi od koje obolijevaju pilići, afričkoj kugi radi koje se moraju usmrćivati svinje, raznim bolestima od kojih stradavaju goveda. K tome nas uznemiruju saznanja o kontaminiranoj i neispravnoj hrani na policama trgovina. Česti prosvjedi zemljoradnika, stočara i ratara, dobavljača hrane i potrošača usmjeruju pozornost da u suvremenom prehrambenom sustavu nešto nije u redu. Postaje nam sve jasnije da lanac suvremenog prehrambenog sustava škripi i prijeti puknuti radi prevelikih opterećenja i nameta velikih trgovaca i agrobiznisa. Nadalje, sve je veća svijest o tome da trenutačni globalni obrasci proizvodnje i konzumacije hrane, posebno mesa, nisu ekološki održivi. Stočarstvo se smatra odgovornim za oko 9 % ukupne svjetske emisije CO2 i za 37 % metana, 65 % dušikovog oksida, te 68 % amonijaka. Ove brojke dokazuju da je uzgoj stoke veći proizvođač štetnih plinova od cjelokupnog svjetskog cestovnog prometa. Ogromno zagađenje okoliša i učinak na zdravlje ljudi i životinja koje uzrokuje plastika što se koristi za pakiranje hrane teško je i procijeniti. Sve je to povezano s velikom sumom novca koji se vrti oko hrane. U proizvodnji, transportu i prodaji hrane, a osobito mesa, toliki je nered i nasilje da se vrlo često smatra kako tim biznisom ne vladaju zakoni tržišta ili države, nego svjetska agro-mafija.
Od tla do stola
Uobičajeni dojam je da su posebne prehrambene prakse suzdržanosti od (nekih vrsta) mesa obilježja nekih drugih religija. No, ideja da u kršćanstvu nema pravila o hrani potpuno je neistinita. Stječe se dojam da je kršćanima, za razliku od židova, muslimana, budista i hinduista, dopušteno jesti sve vrste hrane, a kao glavno pravilo o prehrani navodi se: „Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje.“ (Mt 15,11) Kršćanske prehrambene navike i razmatranja o hrani potvrđuju da je svaka hrana dobra jer je plod suradnje Božjeg blagoslova, ljudskog rada i plodnosti tla. Međutim, kršćanstvo, premda izričito ne zabranjuje pojedine vrste hrane, svojim vjernicima svraća pozornost ne samo na to što i koliko jedemo, nego nalaže pojačanu svijest o tome kako jedemo, tko su oni s kojima hranu dijelimo i kako hrana stiže na naš stol. U središtu kršćanskog razmatranja o hrani nije toliko sama materija hrane, nego posvećenost putu hrane do naših usta. U pravilu sv. Benedikta (br. 31) stoji zapisano da kuhar čak i na sav samostanski pribor za kuhanje mora gledati kao na sveto oltarsko posuđe jer braći treba omogućiti zdrav i ukusan obrok. Poznata je i molitva sv. Terezije Avilske koja se obraćala Gospodinu u kuhinji, nad tavama i loncima, da joj podari svetost dok priprema obroke i pere tanjure. I sveti Izidor, molio je na polju dok je orao i sijao. Kršćanin treba budno paziti ne samo na hranu nego se njegova pozornost treba proširiti na sve druge aktivnosti koje ju okružuju – sve što se sa hranom i oko hrane zbiva – od tla do stola.
Post po volji Božjoj
Na početku korizmenog vremena, baš upravo na Čistu srijedu, dan posta i nemrsa, čitamo dio govora proroka Izaije. U njemu je riječ o postu koji je Bogu po volji. Zanimljivo je da prorok Izaija, a i drugi proroci, govoreći o postu i djelima odricanja koja su ugodna Bogu uopće ne govori o odricanju od hrane i pića, nego pravednim postom smatraju djela koja nose pravdu onima koji hranu uzgajaju, seljacima i zemljoradnicima koji su bespoštedno tlačeni i nepravedno gonjeni na posao. Djela posta koji je Bogu po volji dovode do oslobađanja seljaka od ugnjetavanja moćnih zemljoposjednika, ukidanje nepravedno nametnutih dugova i robovskih odnosa, pošteno plaćanje zemljoradničkog rada i pravedno cijenjenje njihovih proizvoda (Iz 58,3-7). Prorok Amos oštro kritizira bogate koji iskorištavaju siromašne, uključujući i zemljoradnike. Bog odbacuje njihova bogoslužja ako nisu popraćena pravednim djelima jer tlače ubogoga i otimaju mu pšenicu! (Am 5,11). Istinska pobožnost traži pravednost u svim društvenim odnosima, a napose u odnosu prema onima koji se brinu o hrani i zemlji (Mih 6,8). Ovakav post je početak prestanaka izrabljivačkog ponašanja prema zemlji, kraj ponašanju kao da je zemlja tuđa, kao da ne pripada našem narodu, kao da je ropkinja i bludnica koju se za sitni novac prodaje stranim gospodarima jer su je njezini sinovi i kćeri napustili. Postom se, a ne bojkotom, ukida sramota, ostavljenost i osamljenost zemlje, a počinje vrijeme slavlja – Jubileja.
Bojkot u godini Jubileja
Kršćansko korizmeno promišljanje o hrani ne smije se zaustaviti na uskom području odluke što ćemo ili nećemo jesti, koliko ćemo uzeti hrane i čega ćemo se odreći. Upravo je to bojkotiranje posta koji je Bogu po volji. Kršćanski post je vrijeme dubokog promišljanja o zemlji, hrani i vjerničkom identitetu, zadaći Crkve naspram seljaka i zemljoradnika. U ovoj Jubilejskoj godini, umjesto poticanja bojkota hrane i trgovina, valjalo bi razmisliti i razumjeti kako se hrana proizvodi i priprema, kako dolazi na naš stol i tko je sve uključen u taj put. Kršćani bi, možda prije nego itko drugi, trebali tijekom korizme proniknuti religiozni, kulturni i ekološki značaj hrane. Jubilej je vrijeme kada se dugovi opraštaju, robovi oslobađaju, a zemlji se pruža prilika da otpočine i odmori se od ugnjetavanja. Jubilej je vrijeme slavlja u kojem sudjeluju i Bog i narod i njihova zemlja. Budu li kršćani šutjeli i samo potiho bojkotirali trgovine, budu li se odricali od ljubavi prema svojoj zemlji, budu li tihi pred nepravdom koja im se nanosi, neće se dogoditi Jubilej i obnova vjere prema Bogu, Crkvi i Domovini. Tek ako se dogodi riječ proročka: „Sionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati dok pravda njegova ne zasine k’o svjetlost, dok njegovo spasenje ne plane k’o zublja“ (Iz 62,1) i naša će zemlja moći slaviti svoj Jubilej. I tad bi se mogla ostvariti proročka vizija: „Neće te više zvati Ostavljenom, ni zemlju tvoju Opustošenom, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udana, jer ti si milje Jahvino, i zemlja će tvoja imat’ supruga.“ (Iz 62,4)