Donijeti na svijet dijete s nekim tjelesnim ili duševnim oštećenjem velika je muka za roditelje. U srcima mnogih roditelja javlja se osjećaj krivnje da su sami nešto učinili što je dovelo do takvog stanja njihova djeteta. Osobito se taj osjećaj povećava kad ih i drugi ljudi žale ili im predbacuju činjenicu neuspjeha što su na svijet donijeli dijete s posebnim potrebama. Ova duhovna i psihička zavrzlama često je i danas prisutna u srcima i dušama mnogih roditelja koji ne poznaju razloge bolesti svoje djece. Još je teže bilo u davna vremena kad su se medicinski razlozi teško mogli prepoznati i objasniti. U takvim je trenutcima teško prepoznati volju Božju i povjerovati da bi se kroz bol i patnju njihova djeteta mogla pokazati slava Božja.
Vjera u bolesti
Slijepac od rođenja nalazio se u bezizglednoj situaciji. Bio je osuđen prositi pored puta i nadati se milostinji prolaznika. Mnogi su prolazili i nisu primjećivali njegovu muku i beznađe. Da se kojim slučajem razbolio pa izgubio vid, još bi postojala neka mogućnost izlječenja. Ali sljepoća od rođenja nije ostavljala ni malenih mogućnosti za nadu u ozdravljenje jer „odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja“. Ni on, ni njegovi suvremenici, pa čak ni njegovi roditelji nisu gajili nikakve nade u njegovo ozdravljenje, niti su vjerovali da bi mu moglo biti bolje. Isusov postupak što ga čitamo u evanđeoskom odlomku svima nam daje primjer kršćanskog postupanja prema bolesnicima. Isus ponajprije primjećuje slijepca, a zatim otvara raspravu sa svojim učenicima o njihovim uvjerenjima i shvaćanjima stanja slijepca. Učenici vjeruju, kao i drugi ljudi tih vremena, da je njegova bolest vjerojatno posljedica njegova grijeha ili grijeha njegovih roditelja. I njima se, kao i nama danas, čini da razumijevanjem ili pronalaženjem razloga tuđe nevolje mogu sami sebi pomoći da i sami ne upadnu u iste probleme. Povezivanje grijeha i bolesti opasno je za kršćansko svjedočenje vjere. Isus takvo promatranje povezanosti grijeha i bolesti ne smatra ispravnim. Njegov pogled na bolest je sasvim drugačiji. Iako je grijeh i grešno ponašanje uzrok nekim bolestima i patnjama, u ovome slučaju to nije tako. Nije svaka bolest posljedica grijeha i opasnost koju treba izbjegavati, nego upravo suprotno. Bolest je prigoda da se pokažu djela Božja i da se baš u poteškoćama treba pokazati naša vjernost Bogu.
Promijeniti svoje gledanje
I danas se mnogim roditeljima bolesne djece događa prava drama vjere, a mnogi je teško proživljavaju. Dogodi se da i sama djeca, uz svoju bolesti i nedostatak, žive s osjećajem i doživljajem zaboravljenosti, pa čak i odbačenosti od vlastite obitelji i čitavog društva. Čak i mnogi vjernici ne primjećuju, a ponekad i ne žele primijetiti, djecu s posebnim potrebama i njihove roditelje – jer ih patnja uznemiruje i odvraća njihovu pozornost od uobičajenih vjerničkih aktivnosti. U protivštinama koje doživljavamo daje se svjedočanstvo vjere. U susretu s bolesnima pokazuje se i naša vjernost Bogu. Mi svoju vjeru svjedočimo pomaganjem bolesnima i potrebnima. Možda će neki rado i pružiti „milostinju“ u humanitarnim akcijama za takve obitelji, ali će se rijetko baviti ovim problemom i stvarno se zadubiti u poteškoće s kojima se takva djeca i obitelji susreću. Čitanje o izlječenju slijepca od rođenja u korizmenom vremenu svraća nam pozornost na temelje naše vjere. Kao kršćani dužni smo mijenjati i svoje shvaćanje vlastite i tuđe bolesti. Smatranje da su patnje i bolesti Božja kazna kojom smo pogođeni, mi osobno ili naši bližnji, ne slaže se sa evanđeoskim navještajem. Bog nam u susretu s patnjom i bolešću daje priliku posvjedočiti svoju ljudsku i kršćansku sućut i milosrđe. Daje nam se prigoda posvjedočiti da i u najtežim patnjama i bolestima možemo pronaći svijetlo i progledati.
Progledati i obratiti se
U zaključku odlomka evanđelja Iv 9, 1-41 čitamo snažan poziv na promjenu našeg osobnog svjetonazora. Često se dogodi da sami bolesnici bolje i lakše podnose svoju patnju i bolest negoli mi koji ih promatramo i o njihovim trpljenjima donosimo svoje sudove. Radi toga se i nama može dogoditi da mi koji vidimo patnju i bol u biti ne razumijemo i ne shvaćamo što se događa u srcima i dušama bolesnika.
Korizmeno vrijeme je vrijeme obraćenja i preokreta naših dosadašnjih gledanja na stvarnost i na naš život. Preokret promatranja naših životnih poteškoća i shvaćanje da se upravo u njima događa naše spasenje vodi nas putem obraćenja i spasenja. U suprotnom ostajemo slijepci kod zdravih očiju, bez nade u ozdravljenje.