Isusova Velikosvećenička molitva koju je izgovorio neposredno prije svoje muke i smrti na križu tako snažno opisuje mnoge nedoumice s kojima se susreću đakoni, svećenici, redovnici i redovnice, a jednako tako i svi vjernici koji žele izvršiti poziv Oca nebeskog. Ovaj dio Isusovih posljednjih preporuka ne odnosi se samo na duhovna zvanja, nego na sve učenike, sve muškarce i žene koji su se primili posla izvršiti tzv. duhovni poziv u svijetu, u zemlji i prostoru u kojemu žive.
Poziv u nezgodan čas
Isusove riječi i njegova duhovna oporuka učenicima odzvanjala je u njihovim srcima osobito u trenutcima kad se sve počelo ostvarivati. Ova ih je Isusova molitva podržavala u izvršavanju poslanja navještaja evanđelja u zgodno, a osobito u nezgodna vremena koja su uslijedila. Crkvene zajednice su vrlo brzo nakon silaska Duha Svetoga bile izvrgnute mukama progonstva. Progonstvo učenika radi svjedočenja o Isusovom uskrsnuću uslijedilo je vrlo skoro. Nedugo iza dana Pedesetnice ova ih je molitva ohrabrivala znanjem da su pod zaštitom Isusova i njihova Oca. Zato Isus preporučuje Ocu da on preuzme zaštitničku ulogu nad učenicima koji ostaju u svijetu, a nisu od svijeta – pripadaju Ocu, a stanuju u neprijateljskoj zemlji. Kad su učenici osjetili mržnju svijeta prema sebi koju je Isus predvidio u ovoj molitvi mogli su doživjeti i ispunjenje ostalih njegovih riječi kojima im je obećao da će biti zaštićeni od Zloga. Ova je poruka posebno snažno odzvanjala u ušima i srcima prognanih kršćana koji su radi svjedočenja i radi svoje vjernosti Kristu bili prognani iz vlastitih domova i iz vlastite domovine.
Povezani s Ocem i međusobno
Isusovo obraćanje Ocu imenom stavlja se pred učenike kao primjer molitve. Isus je objavio ime Božje, on ga poznaje i tu je spoznaju predao svojim učenicima da i oni mogu Boga nazivati svojim Ocem. To ime nam omaže vidjeti Boga u novom svijetlu, ne samo kao svetoga i pravednoga, nego i kao onoga koji se brine i svojom nježnošću nas grli. Ipak ne bismo smjeli zaboraviti da je taj nježni Otac također i svet i pravedan. Često nam se dogodi da zbog prenaglašavanja očinske ljubavi Božje prema nama zaboravimo kako je prepoznavanje pravednosti Božje i njegove svetosti prvi preduvjet da bismo ga prepoznali kao Oca. Njegov poziv upućen nama da budemo sveti i pravedni ostaje, a njegovo očinstvo primamo kao dar milosrđa koje nam oprašta. Isus moli da nas naš Otac čuva, podržava i održava u povezanosti sa sobom. No, Isusova molitva nije bila upućena Ocu samo za zaštitu njegovih sljedbenika, nego i za same sljedbenike. Isus je molio Oca da oni unatoč svim nedaćama koje su doživljavali uspiju u svojim srcima i u svom ponašanju zadržati sličnost s Bogom, svoju kršćansku osobnost i svoj kršćanski karakter. Svi oni koji vjeruju Kristu pozvani su svojim djelovanjem na različite načine ostvarivati isti cilj – naviještanje evanđelja na spasenje svih stvorenja.
Opasnosti svijeta
Unatoč Kristovoj želi da se svi ljudi spase i njemu se jedan od učenika izgubio i propao. Nije jasno je li ovdje govor o Judi koji ga je izdao ili je Isus mislio na Sotonu, koji se od dobrog Božjeg anđela prometnuo u sina propasti i začetnika zla. U svakom slučaju, kršćani su, prema Kristovoj molitvi pozvani suobličavati se uvijek Ocu i svojim djelovanjem odražavati Kristov lik. Kršćansko poslanje je ostati u svijetu i nastaviti Kristovo poslanje. Svijet u kojemu Isusovi učenici djeluju i žive nije pogodno mjesto za njih. Ovdje nije riječ o zemlji, nekom mjestu, gradu ili selu. Isus govori o odnosima koji oblikuju i današnji suvremeni svijet. Odnosi u kosmosu – svijetu – koji bi prema Božjoj namisli trebao biti uređen, dobar i pogodan za život, pokazuje se sasvim suprotnim svijetom u kojemu vlada mržnja, odbacivanje, razjedinjenost, strah i žestoko opiranje promjeni na bolje. Kršćanski navještaj evanđelja da ljudi mogu biti bolji i da se mnogo toga može popraviti najvažniji je razlog radi kojega se ljudi svijeta neprijateljski ponašaju prema Kristovim učenicima. Upravo usmjerenost prema dobru razlikuje kršćane od ljudi svijeta. Već samo kršćansko poslanje da svojim djelovanjem učine odnose među ljudima boljim izdvaja ih iz svijeta, a nastojanje da se među ljude uvedu odnosi koji čine ljude sličnima njihovom Ocu, budi u ljudima svijeta neprijateljstvo. Radi toga kršćani ne grade međusobne odnose na onim temeljima na kojima to čine ljudi čije je ponašanje daleko od sličnosti s Ocem i njegovim Sinom Isusom Kristom. Svojom sličnošću s Bogom kršćani su izdvojeni od svijeta i posvećeni, sveti, Božja djeca, sinovi i kćeri Božje.
Duhovni poziv: obnavljati lice zemlje!
Krist je prije odlaska Ocu ostavio svim svojim učenicima zadaću naviještanja evanđelja. Ta se zadaća prenosi i nama, kršćanima današnjih vremena. U nepogodnim okolnostima pozvani smo naviještati da se odnosi među ljudima mogu promijeniti. Vlastitim primjerom možemo pokazati da ne moraju svi ljudi biti zli, sebični, gramzivi, okrutni. Isus nas nije postavio u svijet da ga osudimo i izdvojimo se izvan njega. Naše je poslanje da budemo u svijetu i dademo sve od sebe kako bi ga promijenili na bolje. Naš je poziv pokazati da je moguće biti sin i kći Božja unatoč zločestoćama koje nas okružuju. Za izvršenje tog poslanja Isus nam daje Snagu i Silu, Duha Svetoga, koji zajedno s nama obnavlja lice zemlje.