U svetom vremenu iščekivanja Duha Svetoga pruža nam se prilika još jednom promisliti temelje naše vjere. Pozvani smo kvalitetnije osluškivati Kristove upute za naš osobni vjernički život i za život Crkve.
Gospodine, a što s ovim?
Evanđeoski odlomak Iv 21,20-25 nalazi se pred samim završetkom Ivanova evanđelja. Nakon što je Isus Petru navijestio mučenički kraj i ponovno ga pozvao: „Idi za mnom“, pozornost se usmjeruje na drugo pitanje. Petar se, iznenada, brine za sudbinu svoga bliskog prijatelja: „Gospodine, a što s ovim?“ Ovo pitanje izgleda vrlo dirljivo i prijateljskim osjećajima nadahnuto. Međutim, to što Petra zanima što će biti s drugim učenikom nije bilo bezazleno kao što na prvi pogled izgleda. Ovo pitanje otvara čitavu problematiku s kojom se susretala Prva Crkva. Na kraju prvog stoljeća zajednica vjernika se nalazi pred velikim problemom: Petar je mučenički umro, a Ivan je, čini se, živio s njima u dubokoj starosti. Isusov odgovor rješava ovu dilemu i uspostavlja osnove za razumijevanje osobnog kršćanskog poziva. Isus odgovara Petru: „Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!“ U Isusovom odgovoru podcrtava se činjenica da je poziv svakog vjernika osoban i drugačiji. Svakom vjerniku je upućena zadaća da nas svoj način ide za Kristom. Petar je imao proći putem mučeništva i nositi pastirsku odgovornost vođenja i upravljanja Crkvom. Ivanovo poslanje i služba očitovala se u dugotrajnoj prisutnosti i svjedočanstvu svoje vjere kroz pisanje knjiga o Isusovom djelovanju i o životu Crkve.
Što je tebi do toga?
Često se i mi nađemo u zamci Petrove znatiželje o drugima. Okrećemo se oko sebe u crkvi i pitamo zbog čega netko ima onaj dar, a ja ne? Zašto ja nosim ovaj križ, a netko drugi prima blagoslov za blagoslovom. Uspoređujemo naše duhovne puteve, naše darove, naše uloge u društvu i Crkvi s ulogama, životnim putevima i darovima drugih vjernika. Takva pitanja često nisu korisna, jer nas odvlače od prepoznavanja vlastitih odgovornosti u uvode u opasnost uspoređivanja, zavisti i nepotrebne znatiželje. Mnogi vjernici ne žive svoj život, nego neprestano promatraju i mjere tuđi. Time se otvara put zavisti, nesigurnosti i površnosti. Isus i nas danas nježno prekorava: Što je tebi do toga? To nije tvoja briga! Poziv je to da primijetimo kako je naš život i poziv jedinstven i sasvim osoban. Naš životni put ne može se graditi na uspoređivanju s drugima. Mi smo pozvani svatko ići za Isusom na svoj način. Vjernost vlastitom pozivu važnija je od znanja o tuđem putu.
Ima još mnogo toga
Na samome kraju, evanđelist zaključuje knjigu svojih svjedočanstva primjedbom da je Isus učinio još mnoga druga znamenja koja on nije mogao zapisati. Kristova djela o kojima je trebao Ivan pisati i svjedočiti toliko su velika i mnogobrojna da, kad bi se sva zapisala, ni sam svijet ne bi mogao obuhvatiti te knjige. Riječ Božja koju je svjedočio Isus je neiscrpna, ali je djelovanje Duha koje predstoji nakon Isusova odlaska i danas živo i trajno govori vjernicima. Ivan je završio knjigu evanđelja, ali je Crkvi ostavio nepotpun Isusov životopis da sve nas podsjeti kako evanđelje nije zatvorena arhivska knjiga, nego knjiga svjedočanstva koja se nastavlja pisati vjerničkim djelima kroz čitavu povijest postojanja Crkve. Svjedočanstva koja još nedostaju u povijesti svjedočenja evanđelja pozvani su pisati svi vjernici svojim autentičnim životima nadahnutim Kristovom riječju.
Ti idi za mnom!
Na samom kraju evanđelist nas upozorava na još jednu opasnost koja nas može omesti u vjerničkom životu. Govori se da je među tadašnjim vjernicima nastala glasina da učenik kojega je Isus ljubio neće umrijeti. Ivan vrlo trezveno ukazuje da takvo što Isus nije rekao. To je važna napomena. Događa se da u vjerničkim zajednicama dođe do polurazumijevanja, pobožnih glasina, čudnih posvjedočenja i krivih tumačenja. Radi toga Ivan na kraju svoga evanđelja upozorava da autentično i istinito svjedočanstvo mora biti precizno i točno. Ova pouka vrijedi i danas. Često se dogodi da razne necjelovite informacije obojane snažnim emocijama zamute istinu i budu uzrokom zastranjenja. Ni Ivanovo svjedočanstvo nije definitivno i svobuhvatno. Tako ni svjedočanstva vjernika ne smiju smatrati krajnjima i aposlutnima. Svako svjedočanstvo vjere svakoga vjernika uvijek je nesavršeno i nepotpnuno, uvijek dopunjivo i proširivo, dano drugima da ga usavrše i provedu na svoj način. Krist po svome Duhu ne prestaje djelovati u svakom vjerniku, a Crkva ne prestaje učiti slušati i svjedočiti.
Iščekujući silazak Duha Svetoga usmjerimo svoj pogled prema Kristu. On nas upućuje da uočimo svoj osobni poziv kao vlastitu zadaću svjedočenja koju jedino mi možemo ostvariti. Ne gledajmo ni lijevo ni desno, ne procjenjujmo tuđe staze i načine vjerničkog života, nego slijedimo Kristov poziv: „Ti idi za mnom.“