Stvarnost naše svakodnevice opterećena je čestim vijestima o raznim sudskim procesima. Svaki dan netko biva uhićen ili se protiv nekog vodi sudska istraga. Tolik je broj sudskih procesa i istraga, a sudovi tako teško donose presude i dokazuju krivnju. Rijetki su koji ne gube povjerenje u pravednost sudova i općenito u mogućnost pravednog raspetljavanja klupka nepravde i korupcije. Nepovjerenje i razočaranost u ljudske sudove i suđenja je velika. Ponekad se pitamo: hoće li Božja pravda ikada svanuti? No, sama pomisao suđenja i suda u nama budi osjećaj da bi se i o nama mogla otkriti kakva tamna strana našeg života ili da će na vidjelo o nama izići nešto što skrivamo pred očima javnosti. Nitko od ljudi to ne voli i nikome nije ugodno biti optužen ili suđen, ali se sa sudom Božjim kad-tad moramo suočiti. Kad se pred ljudskim sudovima osjećamo neugodno, kako li bi se trebali osjećati pred sudom Božjim?
Osuđeni na obraćenje?!
Prvi dio došašća obojen je eshatološkim iščekivanjem i nadom u konačni sud koji će se dogoditi na kraju vremena. Tema suda jednako je važna u došašću kao i tema radosti zbog slavlja Kristova rođenja. Slušamo Božji poziv iz usta Ivana Krstitelja: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ No, farizeje i saduceje, koji su također došli k njemu na krštenje, smatrao je očito neiskrenima. Naziva ih „leglom gujinjim“. Upozorava ih kako svoje pokajanje i obraćenje trebaju pokazati svojim adekvatnim ponašanjem, jer pravi sud dolazi, a Suca koji na tom sudu sudi nije moguće prevariti i zavesti. Taj će sudac učiniti ono što je zemaljskim sucima često nemoguće ili vrlo teško – odvojit će pljevu od žita – točno razlučiti između dobra i zla. Prijevara na njegovu sudu nije moguća. Njegov sud je krajnje pravedan i otkriva istinu. Obraćenje, na koje poziva Ivan Krstitelj je dio suđenja, a pretpostavlja već izrečenu osudu i pokajanje kao početak procesa popravka. Ivanovi slušatelji su primali krštenje kao znak početka novog načina života. Ipak, nije moguće nadati se ikakvom slavlju susreta s Božjim Sinom ako prije toga nismo poravnali račune sa sobom samima, s našim bližnjima i sa samim Bogom.
Po zakonu ili po istini?
U današnje vrijeme mi smo skloniji naglašavati Božje milosrđe i praštanje nego njegovu pravednost. No to je sasvim ispravno i to je ono što i sam Bog želi. U Starom zavjetu često se o milosrđu i praštanju govori upravo u kontekstu govora o Božjoj pravednosti. No, praštanje i milosrđe Božje ne dopušta nam misliti kako ćemo izbjeći njegovu pravednost samo zato što je on velik i rado prašta. Božji sud je neizbježan. Ipak, Božji sud izgleda drugačije od onoga kako smo ga mi sebi navikli predočavati. Starozavjetna slika Božjeg suđenja temelji se na opisu sudskog postupka sudaca među židovskim narodom. Njima nije bila poznata pravna i sudska struktura kakvu mi imamo danas. Oni nisu imali odvjetnike koji su zastupali tuženoga i tužitelja. Nije bilo dokaznih materijala i forenzičkih ispitivanja, prislušnih uređaja, vještaka, porote i sudaca raznih rangova i ovlasti. U određenim mjestima su postojali suci pred kojeg bi dolazili oni koji su povrijeđeni i tražili pravdu. Sudac bi poslušao tužitelja, optuženog i možda nekog svjedoka i donio svoj sud. Sudac je svojim sudom želio otkriti istinu je li optuženi nekoga ubio ili je nešto ukrao, je li učinio kakvu nepravdu ili nekoga prevario u trgovini. Međutim naše razmišljanje o Božjem sudu često je povezano s današnjom praksom sudovanja i suđenja. Pred našim se očima događaju suđenja na kojima pravednici bivaju osuđeni, a nepravednici, samo zato što su pronašli neku rupu u zakonu i imali bolje odvjetnike, bivaju oslobođeni zbog nedostatka dokaza ili neke nepravilnosti u sudskom postupku.
Željni Božjeg suda
Božji sud je drugačiji. Njegov cilj je otkrivanje istine. Ipak, naša slika o sudu Božjem straši nas i plaši jer se bojimo istine, bojimo se stati pred Boga i vidjeti se kakvi uistinu jesmo u njegovim očima. Bog poznaje naše srce, on zna naše namjere, on poznaje naše utaje i pozna čak i našu šutnju. Međutim, mi znamo da on nema predrasuda niti će zanemariti išta što bi nama išlo u korist. Mogli bismo reći kako je u traženju istine Bog nama sklon i da će, čak ako mi nešto i zaboravimo što bi nas moglo opravdati, on to uzeti u obzir. Božji sud nam pomaže da postanemo svjesni sebe, vidimo se u istinitom svijetlu, saznamo i priznamo sebi istinu o nama samima. Naravno da takvo suđenje sebi uvijek nosi sa sobom i bol priznanja Bogu da smo daleko od onoga što bismo mogli i trebali biti. Upravo ta bol vodi k izlječenju i obraćenju – k novom načinu života. Božji sud čin je naše vjere u istinu koja se otkriva svaki puta kad sebe prepoznajemo kao bića potrebna milosrđa i praštanja, kao ljude nedostatne savršenosti pred Božjom dobrotom i svijetlom istine. Oni, pak, koji svoje srce zatvaraju pred Božjom istinom, pred njegovim sudom, naći će se zauvijek zatvoreni u svojim frustracijama i bijesu na same sebe, pa čak i Boga.