Došašće je vrijeme radosnog iščekivanja dolaska Gospodnjeg. Ono budi nadu u bolji svijet, u drugačiju i bolju budućnost. No, često se dogodi da naša pozornost bude zamagljena skorim dolaskom božićnog slavlja, te ne primijetimo još jedan važan naglasak koji pred nas stavlja vrijeme došašća. Prvi dio došašća obojen je eshatološkim iščekivanjem i nadom u konačni sud koji će se dogoditi na kraju vremena. Tema suda jednako je važna u došašću kao i tema radosti zbog slavlja Kristova rođenja. Štoviše, nemoguće je i nadati se ikakvom slavlju ako prije toga nismo poravnali račune sa sobom samima, s našim bližnjima i sa samim Bogom. Sud je neizbježan i kao tema našeg razmišljanja, ali i kao stvarnost koja nas sve jednog dana čeka.
Sud, pravednost, pokajanje i obraćenje
Već sama pomisao o sudu djeluje pomalo zastrašujuće. Nitko se pred sudom ne osjeća ugodno. Policija, odvjetnici, suci, zakoni i presude nas svakoga straše. Pa i kad samo vidimo policijski automobil na cesti odmah pogledamo prema našem brzinomjeru i instinktivno popustimo pritisak naše noge na papučicu gasa. Pred ljudskim sudovima se osjećamo neugodno. Možda ćemo se osjećati još neugodnije kad sjednemo na stolicu suda Božjeg. Sama pomisao suđenja i suda u nama budi osjećaj da bi se mogla otkriti kakva tamna strana našeg života ili da će na vidjelo o nama izići nešto što skrivamo pred očima javnosti. Nitko od ljudi to ne voli i nikome nije ugodno biti optužen ili suđen. U današnje vrijeme mi smo skloniji naglašavati Božje milosrđe i praštanje nego njegovu pravednost. No to je sasvim ispravno i to je ono što i sam Bog želi. U Starom zavjetu često se o milosrđu i praštanju govori upravo u kontekstu govora o Božjoj pravednosti. No, praštanje i milosrđe Božje ne dopušta nam misliti kako ćemo izbjeći njegovu pravednost samo zato što je on velik i rado prašta. Božji sud je neizbježan. Ipak, Božji sud izgleda drugačije od onoga kako smo ga mi sebi navikli predočavati. U današnjem evanđelju čujemo poziv: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” Obraćenje i pokajanje su također dio suđenja i osuđivanja. Obraćenje i pokajanje pretpostavlja osudu koju smo već sami sebi izrekli otkrivši i osudivši u svijetlu Božje riječi i svoje savjesti svoje grijehe i pogreške. Ivan Krstitelj je svojim propovijedanjem potaknuo mnoge ljude da otkriju istinu o sebi i prepoznaju svoje pogreške. Nakon pokajanja primali su krštenje kao znak odluke za novi način života – obraćenje.
Božji sud otkriva istinu
Starozavjetna slika suđenja temelji se na primjeru prema kojem su djelovali suci među židovskim narodom. Njima nije bila poznata pravna i sudska struktura kakvu mi imamo danas. Oni nisu imali odvjetnike koji su zastupali tuženoga i tužitelja. Nije bilo svjedoka, pravnika, dokaznih materijala i forenzičkih ispitivanja, prislušnih uređaja, vještaka, porote i sudaca raznih rangova i ovlasti. U određenim mjestima su postojali suci pred kojeg bi dolazili oni koji su bili povrijeđeni i tražili su od njega pravorijek. Sudac bi poslušao tužitelja, optuženog i možda nekog svjedoka te na temelju toga donio svoj sud. Pretpostavka sudovanja je da su obje stranke iskrene, da traže istinu, a da sudac prepoznaje neiskrenost i strogo kažnjava laž i prijevaru. Cijeli je sudski proces bio usmjeren prema traženju istine.
Naše razmišljanje o Božjem sudu često je povezano s današnjom praksom sudovanja i suđenja. Kad dođemo pred sud, još uvijek se nadamo da ćemo se izvući ili da će se sudac zabuniti i prevariti, da će nas naš odvjetnik nekom smicalicom izvući i da ćemo na koncu iz suda izaći bez kazne ili s minimalnom osudom. Ivan Krstitelj, smatra da farizeji i saduceji, koji su došli k njemu na krštenje, ne traže istinu o sebi, niti se uzdaju u pravedan Božji sud, nego traže smicalice koje će im omogućiti prikrivanje istine i izbjegavanje stroge kazne.Sve to dolazi iz osjećaja straha i nepovjerenja da je Bog pravedan ali i krajnje dobrohotan sudac. Iako prijevara na njegovu sudu nije moguća, Bog je krajnje pravedan i otkriva istinu koja nama ide u korist.
Božji sud je milosrđe
Dogodi nam se da nas već i pomisao na susret s Bogom Sucem uplaši. Strah od Božjeg suda pokazatelj je naše slabe vjere u Božju dobrohotnost prema nama. Umjesto da nas činjenica što Bog poznaje naše srce i naše namjere ohrabri, mi se Boga uplašimo. Sumnjamo u Božju pravednost. Bog neće zanemariti išta od onoga što nama ide u korist. U traženju istine Bog je nama sklon. Ako što i zaboravimo što bi nas moglo opravdati, on će to uzeti u obzir. Naša slika o sudu Božjem straši nas i plaši jer se bojimo istine, bojimo se stati pred Boga i vidjeti se kakvi uistinu jesmo u njegovim očima. Naravno da takvo suđenje sebi uvijek nosi sa sobom i bol priznanja samome sebi i Bogu da smo daleko od onoga što bismo mogli i trebali biti – Božji sinovi i kćeri. No ta bol vodi k izlječenju, opraštanju i obraćenju, k novom načinu života. Oni, pak, koji svoje srce zatvaraju pred Božjom istinom o čovjeku, pred njegovim sudom će se naći zauvijek zatvoreni u svojim frustracijama i bijesu, strahu od Boga, od drugih ljudi, pa čak i od samih sebe.