Često se župnici suočavaju s onima koji tvrde da ne idu u crkvu jer je ondje puno farizeja – licemjera. Ponekad bi na takva objašnjenja trebalo odgovoriti da u crkvi ima uvijek mjesta za još jednog takvog i pozvati onoga koji prigovara da se pridruži vjerničkoj zajednici jer su u crkvi doista svi licemjeri. Ipak, možda bolji pristup ovom problemu, može biti usmjeravanje na evanđeoski odlomak Lk 18,9-14 gdje se Isus obraća „farizejima“ svoga vremena i obračunava se s licemjerjem raznih oblika.
Farizej pravednik
Evanđeoski odlomak stavlja pred nas zadaću da usporedimo likove pobožnog farizeja i grešnog carinika. Prostor u kojem ih nalazimo je najsvetije mjesto – Hram. Na tom mjestu Bog prebiva. I jedan i drugi dolaze pred lice Božje znajući da Bog vidi u srce i da pred njim nije moguće išta sakriti. Farizeja i carinika nalazimo u stanju molitve. Razgovaraju s Bogom. Pobožni farizej zahvaljuje Bogu što ga je učinio kreposnim, a posebno što nije poput carinika koji je molio njemu iza leđa. Farizej očito smatra carinika licemjerom, a sebe samoga doživljava pravednim i kreposnim. Ovaj Farizej je doista pravedan čovjek. Njegov praktični vjernički život nije poput života drugih farizeja. Nisu svi farizeji bili onakvi kakvima ih mi danas smatramo. Bilo je, doduše, onih čiji je život bio očito prijevarna predstava pred ljudima. Lagali su i varali druge ljude onako kako to rade najgori grešnici. Ti su farizeji bili najočitija vrsta licemjera pa su zbog njihove očite nepravednosti i drugi farizeji proglašavani najgorim grešnicima. Ali ovaj farizej nije takav. On nije pohlepan, nepravedan ili preljubnik poput drugih pripadnika njegove vjerničke zajednice, a osobito je bolji od drugih grešnika i ostatka čovječanstva. Posti puno češće nego što se očekuje. Plaća desetinu od svega što dobije … Ne čini samo ono što je dužan, nego više nego se od njega zahtijeva. On je nesumnjivo krepostan čovjek i osjeća da ima puno pravo biti u Hramu. Nema ovaj farizej grijeha za koji bi ga se moglo optužiti. Radi toga ponosno zahvaljuje Bogu što mu je pomogao da bude tako krepostan.
Carinik licemjer
Isus ne zamjera farizeju njegov ponos na svoj život i djela. Ipak, poziva nas da vidimo u čemu se sastoji farizejevo licemjerje. Farizej nije samo ponosan na svoje vrline, nego, kako Isus kaže, on se uzvisuje. Uspoređuje se s grešnim carinikom i misli da je bolji. On misli da je dostojan biti u hramu, a smatra da carinik to nije zaslužio. Ono je što farizeja čini licemjerom jesu njegove misli o cariniku. To je razlog njegova poniženja pred Bogom. Ono što farizej zamjera cariniku jest činjenica da se taj čovjek moli u hramu iako njegove svakodnevne aktivnosti potkopavaju tradiciju židovske vjere. U Isusovo vrijeme, carinici su bili oličenje najvećeg zla. Carinici su bili najočitiji suradnici rimske okupacijske vlasti. Židovstvo se nije smatrala samo vjerom, nego je to bio način života. Carinici su, pomažući u nametanje rimskog sustava, potkopavali židovski način života, a time i samu židovsku religiju. Dakle, pobožni se farizej, vidjevši ovog carinika u Hramu, pita o tome kako se carinik uopće usuđuje biti ondje. Kako se usuđuje doći moliti u Hramu, samom središtu i najsvetijem mjestu religije koju svojim djelima u vanjskom svijetu pokušava potkopati? Njegov je zaključak da je upravo carinik potpuni licemjer, prijevaran. Carinik je istinski „farizej“ i to sa svih strana.
Hram pun licemjera
Očito da je i carinik sam svjestan svoje nedostojnosti, jer se ne usuđuje podići pogled prema nebu. Očito da je svjestan farizejeva odbacivanja i podcjenjivanja. Zna dobro da mu ondje nije mjesto. Sam zna da svojim djelima ne pokazuje vjernost Bogu od kojega traži milosrđe. I carinik zna da je grešnik, da je prijetvoran i da se ponaša licemjerno moleći pred Bogom milosrđe bez nade da promijeni svoj život i služenje Rimljanima kojim potkopava sve ono što je sveto njegovu narodu i vjeri. Očito je, dakle, da da je Hram pun licemjera i grešnika. I jedan i drugi obavljaju vjerske običaje, ali nemaju potrebnih vjerničkih vrlina. U Hram dolaze i pred Bogom stoje kreposni farizeji koji ne vide vrlinu u drugima i ne smatraju druge vrijednima biti ondje i carinici koji svojim djelima potkopavaju religiju koju i sami prakticiraju. Isto je tako i danas. U crkvu dolaze ljudi slični farizeju i cariniku. Još uvijek postoji opasnost da i mi jedni druge podcjenjujemo, a jedino sebe smatramo pravednicima. Isto tako postoji mogućnost da zbog osude drugih sebe smatramo nedostojnima doći u crkvu. Time samo potvrđujemo svoje licemjerje. Nepriznavanje vlastitog licemjerja samo je još jedno licemjerje više. Trenuci kada smo zadovoljni sobom, a druge gledamo s visoka, jednako kao i trenuci kada smo svjesni svojih nedostataka, a ne činimo ništa da ih popravimo, kao i trenuci kada se osjećamo razočarano radi toga što nas drugi u crkvi osuđuju, samo su trenutci gubljenje vremena dok se nalazimo pred Bogom. Umjesto da se brinemo o tome što drugi kažu ili čine, stanimo pred Bogom i priznajmo svoje licemjerje, svoje mane i nedostatke. Vjerujući da je Bog milosrdan i velik tražimo svatko od nas njegov uvid u naš život osobno mu se obraćajući „Bože, milostiv budi meni grešniku!“