Sveta Mala Terezija, poznata je i kao Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica. Ona je sebe smatrala jednom od onih „malenih” iz Evanđelja koji dopuštaju da ih Bog uvede u dubinu svoga otajstva. S poniznošću i ljubavlju, s vjerom i nadom, Terezija neprestano ulazi u srž Svetog pisma u kojem je sadržano Kristovo otajstvo. U čitanju Biblije pronalazila je nadahnuće za svakovrsno iskazivanje ljubavi prema bližnjima i snagu za podnošenje teškoća života. U ovom članku čitamo poruku odlomka o nekorisnim slugama (Lk 17,5-10) očima svete Male Terezije.
Sluge beskorisne
Nema tog kršćanina koji bi bio zadovoljan svojom vjerom. U nama je nekako usađena potreba da napredujemo, da želimo više, bolje i dublje vjerovati. Nismo zadovoljni s malenim, nego težimo većem i jačem. Ta težnja i naša usmjerenost na više može nam ponekad biti i zapreka na putu naše vjere i našeg kršćanskog života. U svrhu postizanja većeg i višeg, zapostavljamo i zaboravljamo maleno i neznatno. U želi postizanja dubljeg i savršenijeg ono jednostavno, površno i svakodnevno gubimo iz vida i iz naše pozornosti. Isus pred nas stavlja nešto maleno i beznačajno, sitno i gotovo nevidljivo – gorušičino zrno – kao primjer velike vjere uz pomoć koje se mogu činiti ogromni pomaci i velik napredak. U istom smjeru cilja i usporedba sa slugama koji nakon obavljenog svakodnevnog posla ne mogu ništa drugo reći nego da su beskorisni, jer su učinili ono što su bili dužni učiniti. Isus pred nas ne stavlja nešto „više“, nešto „jače“, nešto „snažnije i dublje“, nego samo sitne, male, beznačajne stvari, svakodnevni posao i svakidašnji „sivi“ život. Svakidašnje dužnosti i obveze, sitna, gotovo nevidljiva djela – sve maleno i beskorisno.
Put u nebo kroz svakidašnje dužnosti
Život se pak najčešće ne sastoji od velikih stvari i velikih djela. Većina dana ljudskog života sastoji se do svakodnevice i sitnica. Rijetko kad smo u mogućnosti učiniti nešto velikoga i silnoga i rijetki dobiju tu mogućnost ostvariti u svojem životu nešto „značajno“ po čemu ih se pamti i sjeća generacijama. Promatramo li pak živote i takvih ljudi uočit ćemo kako je i njihov život bio većim dijelom sastavljen od redovitosti i svakodnevice koju su i u kojoj su svakodnevno činili malene i jednostavne stvari. Njihov se život ni po čemu nije razlikovao od našeg. Radi toga Isus svojim učenicima skreće pozornost sa želja za veličinom i izvanrednošću na svakodnevicu i redovitost. Isus i nas želi upozoriti kako se život živi svaki dan, a ne samo u izvanrednim situacijama. Kršćani smo svaki dan, vjernici smo i u „sivilu“ svakodnevice. Naše svakodnevne dužnosti i svakodnevni naš rad je najčešće mjesto gdje možemo pokazati i dokazati svoju vjeru i svoje pripadanje Kristu. Naizgled beznačajne stvari i naizgled beznačajan život koji živimo od danas do sutra mjesto je našeg spasenja i našeg otkupljenja.
Umnoži nam vjeru!
Čest nam, zbog naše usmjerenosti na „velika djela“ i naše želje da ih činimo, promakne mogućnost biti svet u svakodnevici. Zaboravimo da nas upravo naša svakodnevica spašava i zaboravimo živjeti svaki dan. Mislimo kako je pravi život uvijek „tamo negdje“ ili u nečemu drugome, a zaboravimo kako je naš istinski i pravi život upravo sada i ovdje, u ovom trenutku i u ovom našem svakodnevnom životu. U želi za „velikim“ zaboravimo malo, u želji za izvanrednom svetošću zaboravimo svakodnevnu „rutinu“ vjerničkog života koja nas posvećuje i daje nam mogućnost biti Bogu blizu i surađivati s njime kroz svakodnevne poslove i uobičajene aktivnosti. Naš svakodnevni život je poput beznačajnog i sitnog gorušičinog sjemena, naše svakodnevne dužnosti su mjesto življenja naše vjere.
Sluge smo beskorisne!?
Življenje svakodnevice u povjerenju Isusu i njegovoj riječi slično je rutini kapljica vode koje neprestano padaju na isto mjesto te svojom ustrajnošću mogu izdubiti i najtvrđe stijene. Svakodnevica u vjeri je poput morskog valovlja koje svaki dan jednako udaraju o obalu te od tvrdog kamena mogu napraviti pijesak i ugodnu plažu za sunčanje i kupanje. Ponavljanje svakodnevih poslova u povjerenju Bogu sliči učestalom i gotovo beznačajnom kapanju kapi vode u pećinama koje su kadre izgraditi lijepe oblike što ih nalazimo u špiljama i jamama u obliku stalagmita i stalaktita. Stalnost i rutina svakodnevice s vjerom u Boga može i brda premještati. Stalan i uporan rad i djelovanje mijenja oblike prirode, a ni ljudsko srce i ljudska narav nisu otporni i neosjetljivi na utjecaj stalnog, opetovanog i ustrajnog djelovanja.
*****
Ne smije nas obeshrabriti „neučinkovitost“ naše svakodnevice. Valja nam naše želje za velikim i silnim djelima obratiti pozornost na ustrajnost i djelotvornost rutine i ustaljenosti vjere u svakodnevici. Ne čekajmo svojih pet minuta slave, nego poput svete Male Terezije odaberimo uobičajeni i stalni put svakodnevnog nasljedovanja Isusa Krista. Izvršavanje njegovih riječi u svakodnevici daje nam i danas mogućnost da svojim malenim djelima ostavimo trag svjetlosti u srcima drugih ljudi.