Tko se ne bi čudio seljaku, zemljoradniku, koji bi, primijetivši da su plodovi na njegovoj njivi zreli i spremni za žetvu, sklopio ruke i počeo se moliti Bogu da mu dade savjet što sada činiti? Isto tako očekivati da nam Bog pošalje nekoga drugoga da umjesto nas požanje plodove na našoj njivi, ne čini se mudrim postupkom. Evanđeoski odlomak Mt 9,36 – 10,8 stavlja nas upravo u vrijeme žetve, kad je potrebno učiniti zadnji napor i radosno izvršiti svoje poslanje.
Završetak otpočetog posla(nja)
Odlomak Mt 9,36 – 10,8 sastavljen je od redaka kojim se završava opis Isusova djelovanja u Galileji i redaka kojima počinje drugi veliki odjeljak Matejeva govora. U tom drugom dijelu opisuje se poziv i ustanova dvanaestorice, te njihovo poslanje. Nakon što se Isus objavio, pokazao uzorke svoga dolaska i objasnio svoje poslanje čitavom mnoštvu, dolazi vrijeme u kojem učenici trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti za kraljevstvo Božje.
Nakon dugog vremena iščekivanja, bdijenja i molitve u Kristovom dolasku ostvaruje se vrhunac povijesti spasenja. Vrijeme pouzdavanja u Boga, vrijeme vjerovanja i nadanja je prošlo i završilo. Bog je pomagao i svjedočio svoju naklonost. Bio je sa svojim narodom u teškim trenutcima. Sada je stigao kraj. Žetva je pred vratima. To je ujedno kraj svih ljudskih nastojanja. Valja sad ubrati plodove. Čas je ozbiljnog i užurbanog posljednjeg rada da ne propadne ono što je uspjelo i ljudima i Bogu do sada sačuvati. Da ne budu uzaludni svi Božji blagoslovi i svo nastojanje generacija vjernika da sačuvaju posijano sjeme Božje riječi tijekom oluja povijesti.
Izmučeni i ophrvani
Međutim, umjesto radosti i veselja jer je došao kraj iščekivanju, stanje osjećaja naroda je sasvim suprotno očekivanom. Isusov opis naroda kao izmučenih i ophrvanih uobličen je navodom proročke slike iz knjige proroka Ezekiela (Ez 34). Narod se nalazi u stanju „kao ovce bez pastira“ ( Mt 9, 36). Ovaj opis stanja naroda govori o dubokom političkom, religijskom i duhovnom rasulu u koji su tadašnji vođe uveli narod koji im je bio povjeren na brigu i očuvanje. Umjesto da sad, kad je kraj iščekivanja, vođe naroda upute povjerene im ovce na završni trud te požanju zasijanu njivu, iz njihovih usta se ne čuje taj poziv i poticaj.
Čini da smo upravo mi, vjernici, molitelji i zazivatelji Božje pomoći, njegova blagoslova i zaštite, slični seljaku koji na kraju, u vrijeme žetve, stoji pred sazrelim poljem i ne zna što bi učinio sa sazrelom njivom. Na kraju naših molitvenih nastojanja, na kraju naše brige, skrbi oko svijeta i povjerenih nam ljudi, stojimo skrštenih ruku ne čineći ništa. Kao da samo znamo uzgajati, brinuti, skrbiti, a ne znamo primijetiti kad je vrijeme završiti posao – požeti. Kao da nam je žao žita koje se tako lijepo svjetluca na suncu i talasa na blagom povjetarcu. Međutim, ako se ne požanje, sve je prije bilo uzalud!
Vrijeme je žetve!
Isusova je poruka jasna. On nije samo promatrač koji odlučuje biti „milosrdan“ sazrelom žitu pa ga iz sažaljenja ili divljenja ne želi žeti. On traži i zapovijeda prihvatiti se posla. Trudu i muci, neizvjesnosti i brizi je došao kraj. Vrijeme je pobrati plodove, sačuvati što je sazrelo. Spasiti što se spasiti dade. Vrijeme je završnog posla u kojemu radosni i zahvalni apostoli žanju i ubiru plodove suradnje s Bogom i zemljom – plodove Kristova propovijedanja. Kao što je poimence pozvao dvanaestoricu (Mt 10,2-4) tako i danas Bog zove konkretne ljude, bez obzira na njihovu slabost i povijest. Traži od njih da postanu „radnici u žetvi“.
Doista je mnogo onih koji još uvijek traže i mole, vapiju Bogu za pomoć i zazivaju njegovu zaštitu. No, primjećuje Isus, malo je onih koji primjećuju da je vrijeme žetve. Nema mnogo onih koji shvaćaju da je kraj vremena njihova truda i brige. Nedostaju oni koji shvaćaju da je sad vrijeme žetve, vrijeme da se prihvate posla, jer su usjevi sazreli. Sad je vrijeme djelovanja, napornog zahvalnog rada koji je životvoran i osigurava opstanak vjere na zemlji, opstanak obitelji Crkve.
Prihvatimo se posla
Molitva je potrebna, ali djelovanje je ono na što nas Isus sad poziva. Djelovanje proizlazi iz uvjerenja da su naša i Božja briga, naša i Božja suradnja sa zemljom i svijetom urodila plodom. Djelovanje u žetvi je pokazatelj zahvalnosti Bogu i priznavanje njegove spasiteljske djelatnosti s nama na zemlji, na njivi ljudskog roda, na polju svijeta. Isus vidi da nedostaje radnika i preporuča nam moliti gospodara žetve da pošalje radnike. Međutim, samo stajati pred njivom punom plodnoga klasja i moliti gospodara žetve da pošalje nekoga drugoga da odradi žetvu umjesto nas, nije skladno s Isusovim pozivom što ga je uputio apostolima. Krajnji je čas da se prihvatimo posla.