Zmija me prevarila
Radnja starozavjetnog odlomka iz knjige Postanka odvija se u Edenskom vrtu. Nakon što je na nagovor zmije i svoje žene jeo od ploda sa stabla spoznaje dobra i zla Adam se skriva pred Bogom. Adam se pred Bogom osjeća gol – stidi se. No ne skriva se čovjek samo u sigurnost žbunja, nego se skriva iza leđa svojoj ženi, a ona čak nalazi skrovište u izgovoru da ju je zmija nagovorila na neposlušnost Božjoj riječi. Neposredno nakon čina uzimanja ploda sa stabla Bog ne odbacuje i ne istjeruje čovjeka iz edenskog vrta. Dapače, Bog i dalje razgovora s Adamom i njegovom ženom. Razlog izgona iz Edenskog vrta opisan je u Adamovom postupku prebacivanja svoje krivnje na ženu i optuživanja Eve za svoju pogrešku. To isto čini i žena. Odgovornost za svoju pogrešku prebacuje na zmiju. Upravo u tom prebacivanju odgovornosti, proglašavanju drugih krivima za vlastite pogreške, događa se razdor između Boga, ljudi i cijelog stvorenog svijeta. Niz prebacivanja odgovornosti na drugoga dovodi nas na koncu traženja krivca za stanje u svijetu i do samog Boga. Bog je stvorio ljude i dao im slobodu, pa time i mogućnost pogreške. Stoga bi se kao posljednjeg i krajnjeg krivca za ulazak grijeha u svijet moglo proglasiti samog Stvoritelja svijeta i ljudi.
Izvan sebe je
No, ideje koje izlaže odlomak Knjige Postanka u izvješću o prvom grijehu bitno su drugačije od naših konstrukcija i pogrešnih vjerovanja. Ono što je Isus naučavao također je bilo iznenađujuće drugačije od očekivanoga. Isus je tumačio Božju riječ o podrijetlu zla u svijetu suprotno uvjerenjima ljudi njegova vremena. Bio je to sasvim novi nauk te su glasine koje su o Isusu kružile okolicom uvjerile i njegovu najbližu obitelj kako s Isusom nešto nije u redu. Povjerovali su da je opsjednut, da nije pri sebi, i da je u najmanju ruku lud. U to se vrijeme smatralo kako su psihičke bolesti posljedica djelovanja Sotone, a neprimjereno se ponašanje držalo stanjem opsjednutosti zloduhom. I doista, Isus se ponašao i tumačio Božju riječ krajnje čudno i neuobičajeno. Religiozni vođe Isusovog vremena, Isusova rodbina i njegovi najbliži, vjerovali su da svijet ne može biti drugačiji nego su ga oni doživljavali. Znoj, muka, bol i patnja nužna su sastavnica stvarnosti bez koje svijet ne može postojati. Borba za nadmoć, grabež za vlašću, žudnja za imanjem, podmetanja, spletke, svađe, krađe, pa čak i ubojstva osnovna su oznaka poznatog svijeta. Tu se ne može ništa učiniti. Život je takav. Ljudi su grešni. Nije moguće išta promijeniti.
Neoprostivi grijeh
Skloni smo i mi danas odgovornost za razne oblike krize koji pogađaju nas same i ljude oko nas prebaciti na druge ljude: bankare, političare, vlastodršce, bogataše … Skloni smo na koncu za stanje svijeta i stanje u našem životu optužiti našeg vlastitog bračnog druga, našu djecu, naše mlade, naše prijatelje, naše sugrađane i suseljane. Misliti da je svijet mjesto vladanja zla i grijeha, rata i nasilja i da se ta stvarnost ne može promijeniti čin je prebacivanja odgovornosti i krivnje na Boga i druge ljude. To je čin grijeha protiv Duha Svetoga. Smatrati da smo nemoćni i previše oštećeni grijehom kako bi svijet učinili mjestom spasenja i blagostanja neoprostivo je stanje. Prenositi uvjerenja nemoći i grešnosti na svoje potomstvo je u nebo vapijući grijeh koji se niti jednom ljudskom naraštaju ne može biti oprošten.
Tko je majka moja i braća moja?
Isus proglašava kako je upravo u tome sotonska zamka koja uništava čovjeka. Isus naviješta da nije volja Božja da ljudi pate. Nije volja Božja da ljudima nema spasa. Nije volja Božja da su ljudi grešni. Nije volja Božja da ljudi izrabljuju zemlju i grabe njezina bogatstva samo za sebe. Nije volja Božja da se ljudi nadmeću jedni nad drugima. Nije volja Božja da se muž i žena nadmudruju tko je glavni u kući. Volja je Božja živjeti u obiteljskim odnosima služenja i poštovanja. Volja je Božja biti na korist jedni drugima i čuvati svijet od nesklada. Volja je Božja blagostanje i mir sa svim stvorenjima. Oni koje Isus prepoznaje i priznaje svojom obitelji ne smatraju se nemoćnima pred silom grijeha. Oni ne skrštaju ruke i besposleni sa stavom prepuštanja struji uobičajenih mišljenja i postupanja govore: „Božja volja!“ nego čine ono što mogu u okolnostima života u kojima se nalaze. Oni zemlju i ovozemaljski život već sad čine mjestom Božje blizine, mjestom i prostorom spasa – rajskim vrtom kojim Bog i čovjek zajedno hodaju.