Prvo čitanje: Iz 45,1.4-6
Tekst Iz 45,1.4-6 pripada zbirci proroštava Drugog Izaije (Deuteroizaija) (Iz 40–55) koja je nastala u kasno doba babilonskog sužanjstva, najvjerojatnije između 550.-540. pr. Kr. Specifični povijesni kontekst ovog odlomka je uzdignuće perzijskog kralja Kira II. na tadašnjoj svjetskoj pozornici Bliskog Istoka. Pobjedom nad Medijskim Carstvom (550. pr. Kr.), kralj Kir vrlo brzim napredovanjem svoje vojske osvojio Lidiju (547. pr. Kr.) i Babilon (539. pr. Kr.). Promjenom vladara i prestankom postojanja Babilonskog carstva omogućen je povratak Židova u Judeju, što se i ostvarilo 538. pr. Kr. Kirovim proglasom. Prorok piše najvjerojatnije u međudoba ostvarenja prvih Kirovih pobjeda i osvajanja Babilona, kad je već bilo jasno da će Kir preuzeti vlast nad tim područjem. Gledajući kako se mijenjaju geopolitički odnosi prorok predstavlja Kira kao oruđe Božjeg djelovanja koje će dovesti do oslobođenje Izraela iz sužanjstva. Ovakav pogled na Kirovo osvajanje okolnih zemalja predstavlja do tada a i kasnije nečuveni teološki preokret. Iako je Kir perzijski i poganski kralj koji vjeruje u božanstvo Ahuru Mazdu, prorok ga naziva Pomazanikom (mešîaḥ) Mesijom (r. 1). U ovom se tekstu jedini put u cijelom Starom zavjetu tvrdi da je neki strani vladar tako nazvan. Liturgijski izbor redaka Prvog čitanja dio je veće cjeline (Iz 44,24 – 45,7) koja govori o Kiru kao Božjem izabranom oruđu, a u njemu su preskočeni reci koji opisuju Božju vojnu podršku osvajanjima kralja Kira (r. 2-3) i usmjeruje čitatelje na teološku poruku da je Kir od Boga izabran radi oslobođenja Izraela (r. 4). K tome, pozivom Kira imenom za svoga slugu pokazuje se Božja vlast nad svim narodima i njegova samostalnost upravljanja svom zemljom. Bog Izraela djeluje i po poganima radi spasenja svoga naroda Izraela, ali i radi objavljivanja svoje sveopće vlasti.
Riječ Pomazanik (māšîaḥ) u biblijskoj predaji rezervirana je za kraljeve Izraela (Šaula, Davida, Salomona) i za velike svećenike. Nazivanje Kira ovim imenom je iznimni postupak koji u sebi krije važnu poruku. Kir je opisan kao onaj koga Bog prima za desnicu (r. 1). Slika Boga koji drži kralja za desnicu pripada starim bliskoistočnim predajama koje su zabilježene na babilonsko-akadskim reljefima na kojima božanstvo doslovce vodi kralja za desnu ruku, što je znak potvrde kraljevske vlasti i moći koju kralj vrši u ime božanstva. Deuteroizaija preuzima tu pogansku sliku pripisujući Bogu Izraela, a ne Marduku, moć i vlast potvrđivanja Kira. Bog djeluje po Kiru, a svrha njegova djelovanja je izvršenje djela oslobođenja iz sužanjstva koje pokazuje na konkretan način Božju vjernost izabranom narodu. Kir je imenovan počasnim naslovom Pomazanika premda ne poznaje i ne smatra Boga svojim: „imenovah te premda me znao nisi“ (r. 4). Ovo je jedan od najsnažnijih iskaza kojim se ističe Božja suverenost i sloboda. Bog djeluje i kroz one koji ga ne poznaju, s nakanom da prepoznaju njegova djela i postanu odani njegovoj nakani spasenja svijeta. Nasuprot očitom poganskom opredjeljenju Kira, Bog mu se objavljuje istim riječima kao i na Sinaju: „Ja sam Jahve i nema drugoga; osim mene Boga nema“ (r. 5) kako bi ga cijeli svijet upoznao i spoznao njegovu moć (r. 6).
Deuteroizajin opis kralja Kira i njegove uloge u povijesti nosi poruku Božje sveopće vlasti nad cijelim svijetom i svim vladarima. Ova svojevrsna političko-teološka paradigma poručuje da su svi vladari svijeta pod Božjom vlašću i da djeluju na spasenje i oslobođenje Božjeg izabranog naroda. Bog je apsolutni vladar svega svijeta koji djeluje kroz cijelu povijest i po cijelom svijetu. Tekst je u liturgijskom slavlju očito izabran radi utemeljenja Matejeve izjave: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt 22,21), ali i radi uvida u paradigmu koja oblikuje teološko shvaćanje odnosa Crkve i političke vlasti. Izaijin tekst o ulozi Kira u povijesti Izraela predstavlja i snažan poziv na promjenu mišljenja onih koji Božje djelovanje ograničavaju samo na crkvene okvire. Crkva bi trebala prepoznavati Božje djelovanje u sekularnim institucijama i političkim procesima, ali bez želje da preuzme sekularnu moć u društvu smatrajući svoj utjecaj Božjim djelovanjem. Izaijin tekst radije pruža teološki okvir za trijezno razlikovanje između Božje suverene slobode i ljudskih političkih kalkulacija.
Otpjevni psalam: Ps 96,1.3-10
U izabranim recima Ps 96 slavi se Boga i njegovo kraljevanje nad cijelim svijetom. Poziv na pjevanje (r. 1), pripovijedanje (r. 3), i govorenje (r. 10) o Božjoj veličini i slavi među svim narodima čin je priznavanja Boga za svoga osobnog kralja. Zato je i pjevanje ovoga psalma u liturgiji poziv vjernicima da shvate veličinu, širinu, trajnost i moć Božjeg kraljevstva, te da se u njega uključe svojim priznanjem Boga svojim vladarom.
Drugo čitanje: 1 Sol 1,1-5b
Reci 1 Sol 1,1-5b nalaze se na početku najstarijeg sačuvanog novozavjetnog spisa. Ove riječi napisao je apostol Pavao vjerojatno u Korintu oko 50. g. Pavao je osnovao solunsku zajednicu tijekom svog drugog misijskog putovanja (Dj 17,1-9), ali je morao žurno napustiti grad zbog velikih protivljenja. Poslanica je nastala kao odgovor na izvještaj Pavlova prijatelja Timoteja koji je posjetio Solun (1 Sol 3,1-6). Solunska zajednica bila je vrlo mlada i nedovoljno poučena, sastavljena pretežno od kršćana iz poganstva. Kršćani u Solunu, bez puno vjerničkog iskustva suočava s vanjskim pritiscima progona, ali i s još nedovoljno razrađenim teološkim pitanjima koja izazivaju njihova međusobna neslaganja. Kršćanski nauk, koji je Pavao kasnije dorađivao i izlagao u svojim poslanicama drugim crkvama, u to doba još nije bio jasno definiran i dorađen. Osobito još nije bio razrađen eshatološki nauk i nauk o Kristovom (ponovnom) dolasku. Uvod u poslanicu (1,1-5b) predstavlja, u antičkim pismima uobičajeni, pozdrav popraćen zahvalama u kojima se izlaže teološka karakterizacija solunske zajednice na temelju koje se razvija daljnja Pavlova poruka.
Pavao, Silvan i Timotej prepoznaju da je zajednica Crkve u Solunu ukorijenjena „u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu“ (r. 1). Ta je povezanost bitna oznaka Crkve, a ne samo ukrasni pridjev. Crkva ne postoji ako nije uvezana s Bogom Ocem i Isusom Kristom. Zajednica u Solunu nije ljudska organizacija nastala zbog interesa njezinih članova, nego djelo Božje kroz koje se očituje prisutnost Isusa Krista u svijetu. Pavao nadalje govori o tri temeljne kršćanske vrline koje krase solunsku zajednicu: „djelotvorna vjera, zauzeta ljubavi i postojana nada“ (r. 3). Svaka od tih vrlina označena je kao konkretno djelo (ergon) vjere. Ako iz kršćanskog života ne proizlaze konkretna djela tada je vjera mrtva i nedjelotvorna. Pavao hvali Solunjanje radi njihova truda i napornog rada, „zauzete ljubavi“ (kopos) koja se pokazuje kao izdržljiva i postojana (hypomonē) nada tijekom dugih i teških vremena. Ova trijada sastavljena od vjere nade i ljubavi predstavlja se po prvi puta Solunskoj zajednici kao temelj kršćanskog života. Do tada je Pavao o tome (samo) govorio, ali ovdje je po prvi puta to i zapisao kao teološku poruku na kojem se gradi zajedništvo Crkve. Crkva se ne temelji samo na izboru ljudi služiti Bogu, nego prije svega na Božjem izabranju ljudi koje on poziva da mu služe. Radi toga Pavao piše Solunjanima da mu je poznato njihovo izabranje od Boga te da je te činjenice duboko svjestan (r. 4). Riječju izabranje (eklogē) Pavao označava Božju slobodnu inicijativu u pozivanju vjernika, što odgovara starozavjetnom konceptu izbora Izraela, ali i slobodi Božjoj da izabere bilo koga iz bilo kojeg naroda, kao što je izabrao kralja Kira. Tako su i Solunjani, premda pripadnici drugih naroda (pogana) izabrani biti dijelom ostvarenja Božjeg nauma spasenja. Pavao ih je prepoznao kao takve jer evanđelje među njima nije primljeno samo kao obična riječ, nego kao snaga Duha Svetoga i to u obilju (r. 5). Četiri su dimenzije ostvarenja Pavlovog navještaja ostvarene među Solunjanima: riječ (logos), snaga (dynamis), Duh Sveti (Pneuma Hagion) i obilje (plērophoria). Te se dimenzije očituju kao potpuno uvjerenje koje je dovelo do duboke promjene života (obraćenja) Solunjana. Primitak evanđelja među Solunjanima je izvanredno Božje djelo. Bog svojom voljom izabire konkretne ljude u njihovim konkretnim mjestima življenja kako bi ih povezao sa sobom i utemeljio njihovo poslanje posvećenja cijeloga svijeta. Od Kira do solunske zajednice, unatoč tome što pripadaju raznim dobima i raznim kraljevstvima, razvija se Božje kraljevstvo. Bog je kralj i vladar cijeloga svijeta i svih naroda iz kojih u svako vrijeme bira neke ljude i određuje ih da pod njegovim vodstvom predvode obnovu i spasenje zemlje.
Evanđelje: Mt 22,15-21
Odlomak Mt 22,15-21 pripada opisu niza sukoba između religijskih vođa i narodnih glavara s Isusom (Mt 21,23–22,46). Radi se o prvom od tri pitanja kojima Isusovi protivnici žele postaviti zamku kako bi ga uhvatili u krivom nauku na taj način pronašli opravdanje za njegovu osudu. Zamku koja se krije iza pitanja o ispravnosti plaćanja poreza Caru teško je razumjeti bez osnovnih saznanja o povijesnom kontekstu. Rimski porez (kēnsos, lat. census) bio je glavna porezna obveza građana Judeje koja se nalazila pod rimskom okupacijom. Ovaj je porez uveden 6. godine po Kristu i izazvao je veliku pobunu koju je vodio Juda Galilejac (Dj 5,37). Pobunjenici, koji su ostali živi nakon gušenja pobune skrivali su se u gorju Galileje, a nazivali su se zelotima (revniteljima). Pokret pobune protiv plaćanja poreza i protiv okupatorske Rimske vlasti pod vodstvom zelota dosegao je vrhunac u krvavom židovskom ratu (66.-70. g.) koji je završio potpunim razaranjem Jeruzalema i progonom Židova diljem svijeta.
Osim političke dimenzije plaćanje poreza imalo je i teološku težinu. Službene rimske kovanice (nomisma) koje su bile sredstvo plaćanja poreza imale su na sebi carev lik i natpis na kojemu je pisalo: „Tiberije Cezar, sin božanskoga Augusta, uzvišeni, vrhovni svećenik“ (Tiberius Caesar Divi Augusti Filius Augustus Pontifex Maximus). Upotreba ovih kovanica bila je za pobožne Židove čin priznavanja božanskog statusa Caru. Radi toga je pitanje što su ga Isusu postavili farizeji i Herodovci: „je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ bilo smišljeno kao opasna zamka s nakanom „da Isusa uhvate u riječi“. Pitanje „je li dopušteno?“ proizlazi iz konteksta rabinskog nauka o halakičkoj ispravnosti, pa se može shvatiti kao pitanje o tome je li davanje poreza Caru u skladu s Torom, Božjim Zakonom ili je protiv njega. Ako Isus odgovori da je dopušteno, priznat će se krivovjercem u očima Židova koji su prezirali porez i smatrali upotrebu carskog novca svetogrdnim činom poštivanja poganskog božanstva, što je suprotno prvoj zapovijedi Dekaloga. Ako odgovori da nije dopušteno, mogao je biti optužen za političku pobunu protiv Rimljana. Kako god da odgovori, Isusu je prijetila smrtna kazna.
Zanimljivo je primijetiti da su se u postavljanju ove zamke u obliku pitanja o porezu složili farizeji i Herodovci, pripadnici dviju religiozno-političkih stranaka koji su inače bili u sukobu. Herodovci su podržavali vlast od kralja Heroda i njegove obitelji. Time su, posredno, podržavali rimsku vlast, jer su upravo Rimljani postavili Heroda i njegovu braću kao kraljeve u pokrajini Palestini. Suradnja Herodovaca s farizejima u ovom kontekstu pokazuje koliko je ozbiljnu opasnost i prijetnju za obje stranke predstavljao Isus i njegovo propovijedanje. Dok pripremaju zamku obraćaju se Isusu laskavim i manipulativnim hvalospjevom. Iako su riječi da je Isus istinit i nepristran te da uči putu Božjem, potpuno točne, sam kontekst izricanja otkriva licemjerstvo i glumu (hypokritai) onih koji ih izriču. Riječ licemjer (hypokritēs) označava glumce koji igraju svoju ulogu i prikazuju se kao drukčiji od svoje stvarnosti. Zloća i prijetvornost farizeja i političko spletkarenje Herodovaca opisani su kao kušnja (peirazō) koja u Matejevom rječniku uvijek nosi naznaku sotonskog utjecaja (Mt 4,1.3)
Valja znati da se ovaj razgovor događa u Hramu (21,23) gdje se koristio hramski novac – šekel – a ni jedna druga novčanica nije se smjela unijeti niti je ondje vrijedila. Također je važno uočiti da Isusovi sugovornici kod sebe imaju rimski novac o kojemu je riječ, a Isus ga nema, nego od njih traži da mu ga pokažu (r. 19). Posjedovanjem novca pri ruci usred Hrama i farizeji i Herodovci pokazuju da su već dio sustava o kojemu se raspituju je li ispravan ili nije. Posjed rimskog novca u Hramu izravno svjedoči privrženost Herodovaca rimskoj vlasti u središtu Izraela, na najsvetijem mjestu narodne samostalnosti. Također se pokazuje i nevjera farizeja pravome Bogu u čijemu Hramu stoje, nego njihovo svetogrđe zbog vjerovanja božanskom Augustu. Tako i religiozne i političke vođe bivaju raskrinkani kao izdajice svoga Boga i kao izdajnici svoga naroda. Zanimljivo je da Isus kroz odnos prema novcu otkriva tko kome vjeruje i tko kome služi – tko je Božji, a tko nije.
Zaključak razgovora temelji se na teološkom tumačenju slike prema Post 1,26-27. Čovjek je stvorena na sliku Božju, pa je vlasništvo Božje, a u kovanice je utisnuta slika Careva, pa novac pripada Cezaru Augustu. Međutim, svojim odgovorom „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“ (r. 21) Isus ne kritizira rimsku vlast, nego je njegova kritika upućena na adresu gotovo svih tadašnjih političkih stranaka. Kritizira i zelotske revolucionarne radikalne nacionaliste, ali i farizejsko-herodovske oportuniste koji su se prilagodili rimskoj vlasti i surađivali s okupatorom radi svoje koristi i lakšeg života. Isusovo opredjeljenje predstavlja sasvim drugačiji put: ne stvarati ni političke ni religiozne kompromise, ne prilagođavati ispovijedanje svoje vjere i iskazivanje svoje nacionalne pripadnosti trenutnim političkim i ekonomskim okolnostima, kako su to radili Herodovci i farizeji. Isusova pouka kršćanima današnjih vremena mogla bi se oblikovati kao poziv na zrelu političku odgovornost koja ne gaji ni radikalne stavove niti potiče na prilagodbu nacionalnih i vjerničkih stavova političkim okolnostima. Politička zauzetost kršćanima nije samo dopuštena, nego se traži angažiranost vjernika u politici i ekonomiji, ali se od kršćana zahtijeva prvotna odanost Bogu koja oblikuje sve dimenzije ljudskog života.