Prvo čitanje: Iz 25,6-10a
Odlomak Iz 25,6-10a pripada dijelu Izaijine knjige koja se naziva „Velika apokalipsa“ (Iz 24–27). Radi se o zbirci proroštava čiji jezik i teološka podloga svjedoče da je nastala (ili konačno uređena) nakon povratka iz Babilona. Unatoč silnoj nadi koja je vladala među prognanim Judejcima da će nakon povratka u zemlju otaca biti sve bolje nego u sužanjstvu, obnova zemlje i naroda nije ispunila proročka očekivanja. Zemlja je ostala i dalje razorena, nisu postigli neovisnost, a mesijanske nade nisu se ostvarile. U tim vremenima razvija se apokaliptička literatura kao odgovor na situaciju u kojoj se našao narod. Raste uvjerenje da će se ono što nije ostvareno u sadašnjosti ipak dogoditi, ali da će za to biti potrebna Božja konačna intervencija.
Iz 24 – 27 je velika cjelina u kojoj se govori o konačnom sudu i razaranju što će ga Bog provesti nad zemljom (24,1-23; 26,20-27,1) i tako omogućiti obnovu (25,1-12; 26,1-19). Odlomak Iz 25,6-10a) je tekst u kojem se opisuje gozba na Gori Sion kao zaključak i vrhunac ispunjenja Božjih obećanja. Ovaj odlomak smatra se jednim od najstarijih izravnih izričaja vjere u Božju pobjedu nad smrću u starozavjetnoj literaturi.
Obećanje kraljevske gozbe od sočne pretiline i staložena vina (r. 6) naglašava obilje luksuznih namirnica. Pretilina koja se nudi predstavlja u to vrijeme vrlo cijenjene najmasnije dijelove junetine (šemānîm), a vino koje se na gozbi poslužuje je staro i staloženo, nastalo dugim zrenjem (šemārîm). Međutim, ova gozba nije samo privilegija Izraela, nego je pripravljena za sve narode koji će nakon tuge i žalovanja vidjeti uništenje smrti zauvijek (r. 7-8). Iza prijevoda glagola „uništiti“ stoji hebrejski izraz koji znači proždrijeti (billaʿ) i upućuje na razumijevanje da će smrt, koja inače sve proždire, sada sama biti proždrta – pobijeđena (1 Kor 15,54). Pobjeda ruke Gospodnje očitovat će se u brisanju patničkih suza s lica i skidanja sramote sa zemlje (r. 8; Otk 21,4). Ruka (yad) Gospodnja označava Božju zaštitu nad gorom Sionom i njegovu trajnu prisutnost (r. 10a).
Ovaj odlomak predstavlja prilično drugačije shvaćanje konačnog Božjeg dolaska, nego li se on uobičajeno tumači. Umjesto kazne i suda naviješta se gozba, radost i obilje. Smrt se ne predstavlja kao konačna sudbina i završetak, jer Bog uništava smrt i podržava trajanje života. Spasenje se ne naviješta kao isključivi dar jednome (vjernom) narodu, nego kao dar za sve narode. Ipak, kao mjesto spasenja naglašeno se ističe brdo Sion. Bog daje spasenje svim narodima, ali ipak djeluje na konkretnom mjestu.
U suvremenom kontekstu „potrošačkog mentaliteta“ i „kulture odbacivanja“ koja paradoksalno proizvodi doživljaj stalne nezasićenosti i gladi, slika Izaijine gozbe govori o Božjoj konačnoj namjeri da svakom narodu i svakom čovjeku priređuje obilnu gozbu od najluksuznijih jela – život u obilju – a ne oskudicu i bijedu – smrt. Primjena ovog teksta u propovijedanju izaziva propovjednika da prikaže kršćansku eshatologiju kao radostan ovozemaljski hod prema obilnoj nebeskoj gozbi, a ne kao često prisutan (krivi) obrazac „posljednjeg“ suda u kojem prevladava škrgut zuba u praznim ustima. Ipak, ovaj pristup ne ukida ozbiljnu i odgovornu brigu za zemlju i sva stvorenja. Iskorištavanje stvorenja, sudjelovanje u pojačavanju patnje ljudima i stvorovima nije izraz spremnosti za sudioništvo u Gospodnjoj gozbi, nego je to sudjelovanje u proždiranju koje vodi prema smrti. Svakom je narodu dana njegova domovina – Sion – da u toj zemlji nađe mjesto života i obilne gozbe koju Gospodin sprema svome narodu.
Otpjevni psalam: Ps 23,1-6
Psalam 23 jedan je od najpoznatijih psalama, a oblikovan je oko dvije metafore. Prva, „Bog je pastir“ (r. 1-4), a druga „Bog je domaćin“ koji priređuje gozbu (r. 5-6). Ova pjesma proizlazi iz povjerenja Bogu da on vodi, štiti i hrani svoj narod čak i u najtamnijim vremenima njihove povijesti. Božja prisutnost ne uklanja teškoće života. Međutim upravo u najdubljim i u najmračnijim trenutcima Bog daje sigurnost. Zato je tema psalma prije svega povjerenje Bogu. Posebno je važna slika gozbe koju Bog pripravlja, jer pokazuje da je konačni cilj Božjeg vodstva zajedništvo s njim u njegovom domu. Ono što Izaija obećava kao budućnost, u Ps 23 predstavljeno je kao iskustvo vjernika koji se već sada živi.
Drugo čitanje: Fil 4,12-14.19-20
U zaključnom dijelu poslanice Filipljanima (Fil 4,10-20), iz kojega čitamo izabrane retke (12-14.19-20) Pavao zahvaljuje zajednici na potpori koju su mu uputili. Odabrani reci usredotočuju misao slušatelja na Pavlov obrazac zadovoljstva, ali preskaču detalje o kakvoj se potpori radi. Kršćanska zajednica u Filipima bila je jedna od rijetkih (ako ne i jedina) od koje je Pavao redovito primao ne samo molitvenu, nego i financijsku potporu: „nijedna mi se Crkva nije pridružila u pogledu izdataka i primitaka, doli vi jedini“ (Fil 4,15-16). Radi toga izabrane retke u kojima je izražena Pavlova zahvala za novčanu potporu, treba tako čitati i tumačiti, a ne se samo usredotočiti na njegovu neovisnost o materijalnim dobrima i na stoičku izdržljivost u nevoljama.
Želeći izbjeći dojam da zahvaljuje samo zbog primljenog financijskog dara, Pavao stavlja naglasak na činjenicu da njegova sigurnost ne počiva na doživljaju obilja ili oskudice, nego na Kristu. Izražavanje zahvalnosti prema zajednici za poslani mu novac, Pavao koristi kao priliku za pouku o istinskoj slobodi i pouzdanju u Boga. Glagoli znati (oida) i naviknuti (memyemai) (r. 12) svjedoče da je Pavao stekao iskustva u životu s Kristom koja su ga naučila i uvela u (tajna) znanja i vještine preživljavanja u svim okolnostima. Njima se označava duboko, iskustveno znanje koje omogućuje snagu i sposobnost djelovanja što dolaze od Krista – „Sve mogu u Onome koji me jača!“ (r. 13). Često se upravo ovaj redak u suvremenoj kršćanskoj duhovnosti iskorištava kao motivacijska parola za hrabrost i izdržavanje poteškoća kršćanskog života, međutim kontekst Pavlove poslanice Filipljanima nije tako općenit i primjenjiv na sve teške situacije, nego je ipak nešto preciznijeg karaktera. Pavao tvrdi da je naučio biti zadovoljan u svakoj prigodi i da u Kristu može i biti u oskudici i u obilju. Pavlova sposobnost nije neki oblik (čarobne) svemoći, nego dolazi iz učenja u teškim iskustvima koje je slobodno prihvatio slijedeći Krista. Naglasak nije na neograničenim ljudskim mogućnostima koje bi Pavao stekao ili od Boga dobio na dar, nego na Kristovoj djelatnoj snazi koja omogućuje Pavlovu vjernost u svim životnim okolnostima. Primjer Pavlova učenja i stjecanja sposobnosti, znanja i iskustava ostaje i dalje zadaćom svakom kršćaninu. Samo golo „duhovno“ povjerenje u Kristovu snagu, a ne korištenje vlastitih materijalnih sposobnosti i ne stjecanje poučnih iskustava iz života drugih nije dovoljno.
Pavlova primjedba „lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju“ (r. 14) odnosi se upravo na materijalnu pomoć Filipljana koji su mu jedini uputili novac za uzdržavanje tijekom boravka u zatvoru. Sudjelovanje i dijeljenje iskustva zajedništva ne se očituje samo u duhovnoj potpori, nego i u konkretnoj materijalnoj (novčanoj) pomoći. Novčana pomoć Pavlu bila je izraz suzajedničarenja (synkoinōneō) Filipljana s Pavolom. Ovdje se ne radi smo samo o jednokratnoj financijskoj potpori, nego dugotrajnoj i organiziranoj kršćanskoj solidarnosti (r. 15-16).
Propovjednik bi trebao imati na umu da Pavlov tekst razrađuje teologiju kršćanskog primanja i pružanja financijske i duhovne pomoći. U suvremenoj kulturi materijalne nesigurnosti i ekonomskih bojazni Pavlovo zadovoljstvo i naučenost na nedaće se bi smjelo tumačiti kao poziv na naivni minimalizam, niti na asketski prijezir materijalne sigurnosti. Pavao jasno priznaje da mu je novčana potpora Filipljana bila važna. No, Pavlov nauk je daleko tankoćutniji. Kršćanska sloboda omogućuje opstanak i u obilju i u oskudici samo zato jer izvor vjerničkog identiteta ne ovisi o materijalnom stanju nego o odnosu s Kristom. Kvaliteta vjernika ne mjeri se time što je netko bogat ili siromašan, osiguran ili izložen nesigurnim primanjima, jer njegov odnos s Kristom nije uvjetovan stanjem na računu. Važnost Pavlova stava očit je u situacijama kad počnemo svoju ili tuđu vjeru gledati kroz materijalnu imovinu. Materijalno bogatstvo, a jednako ni siromaštvo, nije ni pokazatelj ni jamstvo kvalitete ljudskosti ni vjerenosti Bogu. Isto tako bi bilo neprimjereno tumačiti Pavlovo zadovoljstvo u oskudici izrazom prezira prema materijalnoj imovini i novcu. Pavao svojim primjerom i iskustvom nudi put kršćanske slobode u materijalnim okolnostima i prepoznaje materijalno darivanje kao izraz bogoštovlja – „ miris ugodan, žrtvu milu, ugodnu Bogu (r. 18) (što je izostavljeno u današnjem liturgijskom čitanju). Radi dara upućenog braći, već se u ovom vremenu možemo nadati Božjim blagoslovima.
Evanđelje: Mt 22,1-14
Prispodoba o kraljevskoj svadbenoj gozbi treća je u nizu unutar veće cjeline (Mt 21,28–22,14) opisa sukoba jeruzalemskih religijskih vođa s Isusom. Za razliku od paralelne prispodobe u Lk 14,15-24 gdje je riječ samo o gozbi, Matej naglašava da se radi o kraljevskoj svadbenu gozbu. On, nadalje dodaje detalj o pogubljenju slugu ubojica i spaljivanju njihova grada (r. 6-7), što je gotovo sigurno aluzija na pad Jeruzalema (70. godine), i dodaje epizodu o čovjeku bez svadbenog ruha (r. 11-14) koje nema u Lukinom evanđelju. Očito je da se radi o spajanju dviju prethodno razdvojenih prispodoba, one o gozbi i one o svadbenom ruhu. Matejeva zajednica susrela se s konkretnim problemom nerazumijevanja razloga radi kojih je židovska zajednica mahom odbijala pristup u kršćanstvo i nije prepoznavala Isusa kao Mesiju, ali i problem velikog broja pristupnika Crkvi iz poganstva. Što čini čovjeka dostojnim da (p)ostane članom Crkve?
Prispodoba počiva na starozavjetnom prikazivanju odnosa Boga i njegova naroda slikom braka. Kralj pripravlja svadbu svome Sinu poziva na svadbenu gozbu ponajprije članove svoga naroda koji „ne htjedoše doći“ (r. 3). Glagol htjeti (ethelō) ne odnosi se na trenutnu odluku, nego na temeljno opredjeljenje suprotno Božjem nastojanju: „Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste.“ (Mt 23,37). Slanje vojske i spaljivanje grada (r. 6-7) predstavljaju retrospektivni komentar na povijesni pad Jeruzalema koji su njegovi čitatelji smatrali eshatološkom kaznom zbog odbijanja Mesije. Pozivanje „koga god nađete“ (r. 9) otkriva sveopći poziv svim narodima i ispunjenje proročke riječi Iz 25,6.
Redak u kojemu se spominje da su okupljeni gosti na gozbu bili i zli i dobri (r. 10) rješava pitanje shvaćanja Crkve koja nije zajednica čistih i savršenih, nego zajednica u kojoj se nalaze, jedni uz druge, i zli i dobri, nesavršeni ljudi. Upravo ta primjedba uvodi u glavnu problematiku ovog odlomka. Iako u Crkvenoj zajednici postoje uz dobre i nesavršeni, grešni ljudi, oblačenje „svadbenog ruha“ predstavlja odgovor na Božji poziv. Tradicija tadašnjeg vremena pretpostavljala je pohađanje svečanosti u posebnoj svečanoj odjeći. Činom oblačenja svečane odjeće pozvanik već i prije dolaska u svadbenu dvoranu odgovara na poziv, a samim dolaskom potvrđuje svoju pređašnju odluku. Odijevanje svečane svadbene odjeće već je odgovor na primljenu milost poziva, a sam dolazak na svadbu je konkretno pokazivanje svoga opredjeljenja.
Iako je poziv općenit i univerzalan, upućen svima, prispodoba završava primjedbom: „mnogo je zvanih, malo izabranih“ (r. 14). Pripadanje Crkvi nije pitanje samo odgovora na poziv i pojavljivanja na zbornom mjestu, nego ono uključuje konkretan odgovor primatelja poziva i prije samog čina prisutnosti na gozbi. Svečanu odjeću je potrebno odjenuti prije dolaska u svadbenu dvoranu, što podrazumijeva prethodno promišljanje i odluku, a ne samo fizički pojavak u svadbenoj dvorani. Spasenje se ne postiže ljudskim djelovanjem (pelagijanizam), nego Božjim milosnim pozivom, ali isto tako za spasenje nije dovoljno samo pasivno primiti poziv (kvietizam), nego je potrebno konkretno na njega odgovoriti. Poziv na gozbu jest milost, ali iza odgovora treba stajati odgovornost.
Izazovi propovjedniku dok tumači ovaj tekst sežu od opasnosti ulaska u antisemitizam i teološko opravdavanje nasilja kao vida Božjeg djelovanja nad nevjernicima do usmjeravanja vjernika na bigotnu prijetvornost. Valja imati na umu da je opis pogubljenja ubojica i uništenja grada retrospektivan komentar pada Jeruzalema. Isto tako valja se oduprijeti napasti trijumfalističkog i samodopadnog tumačenja pripadanja Crkvi. Oni koji su pozvani biti pripadnici Crkve su dobri, a svi drugi su nevjernici i nemaju mogućnosti spasenja. Poziv na svadbu je u duhu Iz 25,6-10a opći i univerzalan, upućen svim narodima. Crkva je pozvana biti zajednica svih naroda, a vremenska oznaka pripadnost zajednici (prije ili kasnije) u eshatološkoj perspektivi ne osigurava bolju poziciju. Najveća je ipak opasnost predstaviti poruku ovoga teksta kao moralističku prijetnju: lijepo se oblačite i dolazite dostojno odjeveni u crkvu, jer ćete inače bit izbačeni! Poruka ovoga teksta daleko je suptilnija. Odjeća je odgovor na prepoznavanje milosti Božjeg poziva i svetosti događaja kojemu vjernici nazočuju, radi toga je dostojanstveno odijevanje konkretno djelo nutarnjeg prikazanja svoga bića Gospodinu.
U kontekstu suvremenog života Crkve, u kojemu postoji napetost između univerzalnog poziva i iskazivanje dobrodošlice svima nasuprot potrebi isticanja konkretne odgovornosti vjernika za svoj kršćanski život, propovjednikova se zadaća očituje u čuvanju sigurnosti granice s obje strane suprotstavljenih stavova. Potrebno je isticati snažnu otvorenost Crkve za primanje svih koji su na raznim raskrižjima života čuli Božji poziv, ali i čuvati ozbiljnost i odgovornost kršćanskog života kao odaziva Božjem pozivu u konkretnim situacijama. Kao temeljno opredjeljenje preporučuje se radikalna otvorenost za svakog čovjeka, ali bez gubljenja ozbiljnosti i zahtjevnosti kršćanskog života.