Porezi i razni drugi nameti su oduvijek bili izvor financiranja državnih i drugih društvenih struktura. Jedan od najtežih prijestupa u suvremenom ekonomskom ustroju jest neplaćanje ili utaja poreza. Radi takvih prijestupa mnogi su osuđeni i završili u zatvoru. S državom se ne valja šaliti. Valja nam izvršiti sve obveze koje imamo inače nam prijeti stroga kazna. Državni aparat, financijska kontrola, financijska policija, uredi koji se bore protiv pranja novca i ostale ustanove koje se brinu da naplate od građana dužna davanja vrlo često nemaju milosti.
Isusu je postavljeno pitanje glede plaćanja poreza. Plaćanje poreza nekom vladaru znači ujedno i priznavanje njegove vlasti nad onima koji plaćaju. Židovi su u Isusovo vrijeme bili potlačeni. Njihova država bila je porobljena. Njome su vladali Rimljani. A Rimljani su tražili porez. Nije to bilo prvi puta da su Židovi bili porobljeni. Nije to prvi puta u povijesti da su plaćali nekome porez. No s Rimljanima je bilo drugačije. Na rimskom novcu, kojim se plaćao porez, bio je utisnut lik Cara Tiberija. Uz to bilo je i napisano: «Tiberije Cezar, sin božanskog Augusta, veliki vrhovni svećenik.» Platiti ili ne platiti porez Rimljanima nije bilo toliko pitanje priznavanja rimske vlasti, nego pitanje vjere i vjernosti Bogu. Plaćanje poreza znači i priznavanje Cezara onim što piše na kovanici: božjim sinom i vrhovnim svećenikom. Tako, platiti porez, strogo gledano, može izgledati kao otpad od vjere i priznavanje Cezara bogom. Farizeji su to smatrali grijehom protiv prve Božje zapovijedi. Stoga su Isusa «pitali za savjet».
Kao i uvijek, tako i u Isusovo vrijeme, postoje ljudi koji od muhe prave slona. Ti ljudi cjepidlače na sitnicama, a glavne stvari zaboravljaju ili ih namjerno stavljaju po strani. U ovom slučaju Farizeji postavljaju u pitanje plaćanje poreza u kontekst vjere i vjernosti Bogu. Povezuju pitanje državnosti i političke samostalnosti s vjerom.
Isusov stav naspram političke vlasti je drugačiji. On ne miješa vjeru i politiku. Za njega politički sustav i vlast nemaju veze s vjernošću Bogu. Nacionalnost i vjera su dvije različite stvari. Netko može biti vjernik bez obzira živio on pod jednom ili drugom vlašću. Plaćanje poreza i izvršavanje građanskih dužnosti nije na istoj razini s vjerom i vjernošću Bogu.
I u Hrvatskom narodu postoji, često kriva, pretpostavka da je netko tko je po nacionalnosti Hrvat u isto vrijeme i katolik. Biti Hrvat i biti katolik dvije su različite stvarnosti. Iako je taj stav, Hrvat = Katolik, povijesno uvjetovan, ipak se te dvije stvarnosti ne može izjednačavati. Biti katolik, biti vjernik daleko je širi i viši pojam od nacionalne pripadnosti. Ta, sami znamo mnoge koji se busaju u prsa i tvrde da su veliki Hrvati, a time i veliki katolici, premda njihovo vjerničko ponašanje daleko zaostaje za onim čime se predstavljaju.
Isus je bio Židov. On je volio svoj narod i zauzimao se za njegov boljitak i spasenje. No kraljevstvo nebesko koje je navješćivao šireg je karaktera. U tom kraljevstvu ima mjesta za sve nacionalnosti. U njemu su dobrodošli svi koji u Krsta vjeruju, svi koji slušaju njegovu riječ i izvršavaju je.
Države i vlasti podložne su propadanju. Političke stranke i opcije se mijenjaju na sceni povijesti. Čovjek može biti jednako dobar vjernik, podložan Kristovu nauku, pod bilo kojom vlašću i u bilo kojem političkom uređenju. Nacionalna pripadnost nije istovjetna vjerničkom opredjeljenju. Vjera i opredjeljenje za Boga nadilazi nacionalnost i državnost.
Dok se dičimo svojom nacionalnom pripadnošću Hrvatskom narodu, preispitajmo najprije svoje stavove glede naše vjere. Osvrnimo se malo oko sebe i pogledajmo gdje se nalaze «veliki Hrvati». Možda su nekoć i bili s nama u crkvi. Danas ih se teško pronađe u našim redovima. Tu i tamo se pojave na nekim velikim slavljima.
Vjera u Krista ostaje još uvijek na nama, «malim Hrvatima», koji ponekad i u ova «slobodna vremena» moramo ustati i zauzeti se protiv potlačenosti «malog čovjeka» vjernika u našoj Hrvatskoj.