Prvo čitanje: Mudr 6,12-16
Knjiga Mudrosti nastala je u židovskoj dijaspori u Aleksandriji između 50. pr. Kr. i 50. po. Kr. Aleksandrija je u to vrijeme bila intelektualno središte helenističkog svijeta, a Židovska zajednica se suočavala s izazovom kako očuvati vlastiti identitet unutar helenističke obrazovne kulture kojoj su bili izvrgnuti mladi Židovi. U Aleksandriji je živjela velika židovska zajednica koja je brojala nekoliko stotina tisuća ljudi. Ti Židovi više nisu govorili hebrejski, nego grčki. Upravo u to doba nastao je u Aleksandriji prijevod Staroga zavjeta na grčki jezik – Septuaginta – kako bi se sačuvala od zaborava predaja Božje riječi, a biblijske knjige ostale dostupne vjernicima na njima razumljivom jeziku. Autor Knjige Mudrosti piše upravo tim Židovima koji nastoje ostati vjerni vjeri svojih otaca, ali žive usred grčke kulture. Knjiga Mudrosti integrira grčke filozofske kategorije s biblijskim teološkim naukom. U knjizi Mudrosti se, napose, pokušava usmjeriti pogled mladih Židova prema Bibliji i tradiciji svoga naroda kao izvoru prave mudrosti. Autor ne odbacuje helenističku kulturu. Naprotiv, koristi njezin jezik i književni stil, ali pokazuje da prava mudrost dolazi od Boga Izraelova.
Odlomak (Mudr 6,12-16) dio je veće cjeline (Mudr 6-9). Mudrost je prikazana kao žensko biće koje je potrebno tražiti, susretati i ljubiti. U opisu Mudrosti ona je predstavljena lako dostupnom i pronalažljivom jer sama traži i poziva svoje tražitelje da je nađu želeći biti pronađena. Metafora blistavosti i sjaja povezuje Mudrost s Božjom stvarnošću. Glagolom pretjecati (phthanō) (r. 13) označava se inicijativa Mudrosti koja se nudi i prije nego što je se traži. Mudrost nije pasivni objekt traženja već aktivni subjekt koji preduhitruje i pretječe tražitelje otkrivanjem mjesta svoga prebivanja, nudeći se kao nezaobilazna dok sjedi pred kućnim vratima tražitelja (r. 14). Dovoljno je samo pomisliti na traženje mudrosti i ona se već pokazuje, a razmišljanje o njoj vodi k savršenstvu razboritosti. Mudrost omogućuje mir i bezbrižnost jer: „tko radi nje bdî, brzo je bezbrižan“ (r. 15).
Upravo upotreba glagola bdjeti (agrypneō) povezuje izreke Knjige Mudrosti s temom današnjeg evanđeoskog teksta o mudrim i ludim djevicama koje (ne)bdiju s upaljenim svjetiljkama te se iz njihova ponašanja prema svjetlu mudrosti pokazuje jesu li dostojne ili nedostojne ulaska u svadbenu dvoranu (r. 16). U slici Mudrosti koja sama traži sebi dostojne pokazuje se teologija Božjeg djelovanja. Božja Mudrost nije nagrada za ljudski trud nego inicijativa koja pretječe ljudsku potragu, ali traži stalnu pozornost koja čini ljude spremnima za njezino prihvaćanje. Mudrost se ne prikazuje kao tajno znanje rezervirano za elitu ili posebno učene, već je javno dostupna svima.
U suvremenoj kulturi ljudi su preopterećeni mnogim informacijama, svatko može „znati“ sve, jer je znanje čitavog svijeta dostupno na dlanu ruke. Ipak, u suvremenoj kulturi označenoj Umjetnom inteligencijom primjećuje se kroničan nedostatak mudrosti i nemogućnost ljudi primijeniti dostupno znanje u donošenju konkretnih životnih odluka. Mudrost, predstavljena kao Božja inicijativa koja se nudi i daje onima koji je traže, zahtijeva otvorenost čovjeka za drugačiji uvid u stvarnost. U vrijeme kada se mnogi vjernici osjećaju izgubljeni u kompleksnim životnim odlukama ovaj opis biblijske Mudrost daje teološki okvir za izgradnju životnog stila neprestanog traženja i provjeravanja, kritičkog dijaloga s ponuđenim obiljem znanja. Čovjeku je potreban budan razgovor s Mudrošću kako bi otkrio što ga čini čovjekom, što ga vodi k Bogu, a što ga od njega odvodi.
Otpjevni psalam: Ps 63,2-8
Prema naslovnim recima Ps 63 je pjesma o čežnji za Bogom ispjevana u Judejskoj pustinji koja se pripisuje Davidu. Hrvatski prijevod opisuje gorljivo traženje Boga, dok u hebrejskom originalu stoji izraz šāḥar koji traženje povezuje s ranojutarnjim ustajanjem i iščekivanjem. Hebrejski korijen šḥr (zora, jutro) predstavlja poveznicu između čežnje za Bogom i ranojutarnjeg traženja Mudrosti. Slika fizičke žeđi za Bogom u pustinji opisuje egzistencijalnu potrebu čovjeka („tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje“ – r. 2) da pronađe životvorni izvor vode. Ranojutarnja žeđ za Bogom i traženje smiraja u njegovoj ruci opisano je slikom privijanja, čvrstog prianjanja i nerazdvojne povezanosti. Ova slika ne govori o prolaznoj i trenutnoj emocionalnoj blizini, nego o trajnoj i čvrstoj povezanosti (dāvaq) poput prianjanja muškarca uz ženu (Post 2,24). Na isti način se onaj tko traži sigurnost, toplinu i život priljubljuje uz Boga i u njegovoj zaštiti sve to pronalazi (r. 9). Traženje Božje blizine i otkrivanje njegove Mudrosti predstavlja se kao traženje i nalaženje bračnoga druga, ispunjenje čežnje za ljubavlju, nježnošću i blizinom.
Drugo čitanje: 1Sol 4,13-18
Prva poslanica Solunjanima najstarije je sačuvano Pavlovo pismo. U njemu se nalaze početci Pavlove teologije koja se razvija u pismima drugim Crkvama. Odlomak 1 Sol 4,13-18 predstavlja odgovor na konkretan teološki problem s kojim su se susretali vjernici u Solunu. Solunski kršćani očito su vrlo intenzivno očekivali skoro ispunjenje Kristova drugog dolaska – parousije – pa se, samo od sebe nametalo pitanje što se događa s kršćanima koji su umrli prije Kristova povratka? Solunjani su se pitali: Hoće li umrli propustiti Kristov dolazak i konačno spasenje? Ovo pitanje bilo je doista važno, jer su mnogi članovi zajednice – često kao mučenici – umirali prije nego se dogodio Kristov drugi dolazak. Tekst 1 Sol 4,13-18 je dio Pavlovog odgovora na taj teološki i praktični problem. Ovo je ujedno prvi (prilično rudimentaran) pokušaj definiranja sustavnog novozavjetnog nauka o sudbini umrlih kršćana prije Kristova konačnog dolaska. Pavao će ovaj nauk sustavnije razraditi kasnije (2 Kor 5,1-10; Fil 1, 21-24; Rim 8,18-25)
Pavao poziva Solunjane da ne tuguju kao oni bez nade (r. 13). Jer je Krist uskrsnuo i njegovi učenici se mogu nadati istoj sudbini (r. 14). Zatim slijedi detaljan opis dolaska Gospodinova (r. 15-18). Nije poznato je li ovaj opis Kristova dolaska dio kasnije izgubljenog zapisa Isusovih riječi (logia) koje nisu sačuvane u evanđeljima, ili se radi o Pavlovom osobnom viđenju i objavi primljenoj od uskrslog Krista. No, hoće li se doista ponovni Kristov dolazak ostvariti upravo na opisani način, ne može se sa jasnoćom ustvrditi na temelju ovog Pavlovog teksta. Ovaj je opis, sigurno, sustavna apokaliptička slika Kristovog dolaska u kojem se koriste elementi starozavjetnog predstavljanja Božjeg objavljivanja (glas, truba). Očito je da su pojmovi simboličkog značenja, koji su kršćanima u Solunu sigurno mnogo značili, poslužili kao dostatno utješan odgovor na teološki problem „usnuća“ svoje braće prije konačnog Kristovog dolaska.
Slika uzdignuća „na oblacima u susret Gospodinu“ (r. 17) nosi posebno značenje koje proizlazi iz uobičajenog ponašanja u helenističkoj kulturi. Izraz u susret (apantēsis) oslikava izlazak građana izvan grada da bi pozdravili dolazak vladara i potom ga otpratili u grad. Pavao ne tvrdi da će vjernici „odlebdjeti“ u nebo, već da će izaći u susret Kristu i potom se vratiti s njime u područje njegove posredničke vlasti, u prostor između neba i zemlje, u zrak (eis aera). U Pavlovu objašnjavanju nije stavljen naglasak na prostornu dimenziju, nego na trajno zajedništvo s Kristom. Nije riječ o uzdignuću, nego o susretu s Kristom koji dolazi. Valja imati na umu da svrha ovog opisa ne predstavlja nauk o tome što će se fizički dogoditi s vjernicima i kamo će oni otići, nego se iza njega krije pastoralna utjeha kojom Pavao krijepi vjeru Solunjana. Važno je također shvatiti i naglasiti da apokaliptički rječnik nije doslovni opis, nego teološki simbolički govor.
Teološki nauk koji se nalazi u temeljima ove slike jest da eshatološki Kristov dolazak uključuje sve vjernike – i one sada žive i one koji su već preminuli. Riječ je o sudjelovanju u zajedničkoj proslavi u kojoj je cijela zajednica spašenih okupljena oko svoga Gospodina. Pavlov opis kršćanskog iščekivanja Gospodinovog dolaska ne donosi banalnu emocionalnu utjehu (r. 18) da su umrli „na nebu“, niti da se raj nalazi negdje u zraku iznad naših glava, nego se njime utvrđuje i osnažuje nadonosna vjera u (konačno) slavljeničko zajedništvo s Kristom koje uključuje sve vjernike. Čini se da je propovjednikova najteža zadaća prevesti Pavlovu eshatologiju u suvremeni jezik, a ujedno sačuvati težinu i ozbiljnost njegova teološkog govora. Razlaganje biblijskih simboličkih termina koji su u shvaćanju nekih vjernika postali beživotne i okamenjene metafore (često samo tehničkog značenja) traži veliku homiletsku razboritost i duboku teološku mudrost.
Evanđelje: Mt 25,1-13
Prispodobu o deset djevica bilježi samo Matej i nema sinoptičke paralele. Ona je dio petog velikog Isusovog govora u kojemu prevladavaju eshatološke teme (Mt 24–25). U Mt 25 nalazimo tri prispodobe koje se čitaju na posljednje nedjelje liturgijske godine: o djevicama (r. 1-13), o talentima (r. 14-30) i o velikom sudu nad narodima (r. 31-46). Sve tri prispodobe imaju sličnu poruku upozorenja na ozbiljnost pripreme za Kristov dolazak. Za razumijevanje prispodobe o djevicama potrebno je poznavati židovske svadbene običaje koji su obuhvaćali nekoliko susljednih dijelova slavlja: zaruke, dolazak ženika s pratnjom u kuću nevjeste, povratak u ženikovu kuću i višednevnu gozbu u ženikovoj kući. U prispodobi se govori o drugom dijelu slavlja. Djevice, najčešće bliske rođakinje ili prijateljice nevjeste, čekaju dolazak ženika s povorkom svojih prijatelja i rođaka u mladenkinu kuću.
Deset djevica iščekuju zaručnika, no on kasni i ne dolazi u zakazano vrijeme (r. 1-4). Upravo vrijeme čekanja postaje odlučno. U vrijeme neizvjesnosti događa se razlučivanje djevica na mudre i nerazborite (r. 5-9). Trenutak dolaska zaručnika predstavlja ishod mudrog ili ludog ponašanja (r. 10-13). Prispodoba se može shvatiti kao alegorija u kojoj pojedini elementi imaju teološko značenje. Zaručnik je Krist, deset djevica predstavljaju članove Crkve, ne/posjedovanje ulja stvara konkretnu razliku između pripravnih i nepripravnih, a gozba predstavlja ostvarenje kraljevstva Božjeg.
Riječ djevica (parthenos) u biblijskom kontekstu označava ne samo fiziološko stanje već specifični kulturno-pravni status mlade neudane žene. Vrijeme dolaska zaručnika označeno je izrazom „o ponoći“ (r. 6) čime se označava najtamniji dio noćnog doba kad je najteže održati budnost i trenutak kad je čovjek najnespremniji. U biblijskoj simbolici noć označava vrijeme kušnje, neizvjesnosti, ali i doba spasonosnog Božjeg djelovanja (Izl 12, 29) kojim započinje novo razdoblje, novi dan. Važno je primijetiti da su sve djevice čekajući zaručnika zadrijemale i pozaspale (r. 5.), jer se ne stavlja naglasak na obični ljudski umor, nego na nerazboritost i zaslijepljenost radi koje lude djevice nisu pripremile ulje prije spavanja. Ponoć razotkriva ono što se ne vidi tijekom dana i na svijetlu. Noć otkriva ono što je u dubini srca, a ne pokazuje ono što se inače vidi kao vanjski znak.
Lude, nerazumne i nerazborite djevice (mōrai) nisu glupe radi toga što ne znaju misliti, nego zato što nisu bile sposobne pravilno procijeniti dolazak odlučujućeg trenutka i nisu ispravno prosudile stanje u kojemu su se nalazile. Nazivanje drugih pet djevica mudrima, razboritima, promišljenima, sposobnima za praktično prosuđivanje i življenje u skladu s stvarnošću (phronimos) odgovara posjedu one kvalitete koja se u starozavjetnim tekstovima naziva Mudrost (phronēsis). Iz teksta prispodobe se ne može točno odrediti ono što označava ulje (elaion). Radi li se o dobrim djelima (sv. Augustin), o darovima Duha Svetoga (sv. Jeronim), o ljubavi ili vjeri (sv. Toma Akvinski) nije jasno naznačeno. Ulje vjerojatno označava sve ono što čini autentičnu kršćansku pripremljenost, a ne samo jednu kvalitativnu oznaku kršćanskog života.
Ključni i najčešće komentirani redak ove prispodobe jest sebičnost i bezobzirnost mudrih djevica na nestašicu ulja u kojoj su se našle one nerazborite. Glagolom gasiti (sbennyō) ne označava se trenutni događaj, nego proces u kojemu svijetlo blijedi – svjetiljke se postupno gase. Na to stanje mudre odgovaraju neočekivano „egositički“: „Nipošto!“ (r. 9). Iako se ovaj odgovor mudrih može činiti vrlo tvrdim (nekršćanskim), valja podsjetiti na običaj ukorijenjen u starom beduinskom svijetu. Kad čovjek polazi na put kroz pustinju njegova je dužnost dobro procijeniti i ponijeti dovoljnu zalihu vode i hrane kako bi preživio. U pustinji se ne može oslanjati na pomoć drugih, pa čak i na pomoć suputnika. Kriva procjena čini veliku razliku: život ili smrt. U tim okolnostima okrutnost mudrih sasvim je razumna, a nedostatak ulja ludima u ovom slučaju je sudbonosna za sve – „Ne bi doteklo nama i vama.“ Razboritost se ne postavlja kao moralni model ponašanja. U zadnji tren, na koji je trebalo biti već davno spreman, nije moguće „posuditi“ ono što je odlučno i čini razliku između života i propadanja svih zajedno. Nije mudro ni razborito staviti u stanje rizika propasti cijelu zajednicu, samo radi toga jer neki nisu mislili na vrijeme i konkretno nisu bili spremni za odlučan trenutak. Pripremljenost za Kristov dolazak nije trenutni čin, nego trajno životno stanje. Prispodoba o djevicama se ne bi smjela čitati samo kao puko moralističko upozorenje na potrebu budnosti i skupljanja dobrih djela (ulja) kao preduvjeta za spasenje, nego kao opis posljedica cjeloživotnog procesa rasta u osjetljivosti na Božansku objavu. Mudro očekivanje Gospodina očituje se u stalnom oprezu i odgovornosti za svoju spremnost poći Kristu ususret. Nije teško shvatiti da je „ulje“ plod prethodnog rada i dugotrajnog nastojanja, te ga se ne može „posuditi“, a ni kupiti, u zadnji čas!