Prvo čitanje: Izl 22,20-26
Odlomak Izl 22,20-26 je dio Knjige saveza (Izl 20,22 – 23,33) koja se smatra najstarijom zbirkom zakonskih odredbi u Petoknjižju. Ovaj dio je uglavnom oblikovan i zapisan najvjerojatnije u predmonarhijskom ili ranomonarhijskom razdoblju (12.-10. st. pr. Kr.). U njemu se nalaze zakoni vezani uz temeljne dimenzije života Božjeg naroda: vlasništvo, štetu, ozljede, bogoštovlje, ponašanje prema slabima i zapostavljenima. Upravo u odlomku Izl 22,20-26) čitamo zakonske odredbe o zaštiti tri kategorije ugroženih osoba: stranaca, udovica i siročadi, te siromaha sunarodnjaka zapalih u ekonomske probleme. U semitskoj plemenskoj kulturi pojedinci su bili zaštićeni kao članovi zajednice međusobno povezane krvnim srodstvom. Međutim stranci, udovice i siročad nisu uživali tu zaštitu, pa su četo bili izloženi neimaštini, zapostavljanju i izrabljivanju. Radi toga odredbe Zakona koji je narodu dan po Mojsiju opominju da je Bog zaštitnik stranaca, sirota i udovica, te da su nepravde učinjene njima grijeh protiv Boga. Pravila društvenog ponašanja prema Zakonu Božjem osim socijalne brige o strancu, udovici i siročetu nalažu i beskamatno posuđivanje novca sunarodnjaku i siromahu (r. 24), a završava s detaljnim uputama o uzimanju ogrtača u zalog (r. 25-26). Ovaj tekst može se čitati kao jedan od najstarijih biblijskih iskaza onoga što se u suvremenom teološkom i pastoralnom nauku naziva „opcijom za siromašne“. Božji Zakon, a i sam njegov Zakonodavac, pristrani su prema slabima i ugroženima.
Odredbe o brizi za siromašne, ugrožene i strance temelje se na oživljavanju iskustva naroda u kojem je Bog bio posebno osjetljiv na njihove nevolje u Egiptu (r. 20). Pritiskanje i tlačenje (lāḥaṣ) označava samo nanošenje nepravde nego sustavno političko ugnjetavnje, vojnu i gospodarsku represiju nad strancima. Nepravedan odnos prema udovicama i siročadi nije opisan kao loš emocionalni čin koji izaziva njihov plač – „Ne cvilite!“ – nego se izraz jānâ odnosi također na ekonomsku eksploataciju, nepravedno postupanje i iskorištavanje ranjivog položaja nezaštićenih žena i djece (napose djevojčica) koja su bez pravne zaštite, ekonomske sigurnosti i društvenog položaja radi gubitka muškoga člana obitelji. Ponižavanje, tlačenje i izrabljivanje (ʿānâ) obespravljenih i ugroženih je grijeh koji Bog sigurno kažnjava (usp. Pnz 10,18; 14,29; 24,17-21; Iz 1,17.23; Jer 7,6). Izraz „vapaj“ (ṣeʿāqâ) je ista ona riječ koja se koristi u opisu Izraelova zazivanja Boga tijekom boravka u Egiptu (Izl 3,7; 22,22) te priziva isti Božji zahvat i kaznu koja je stigla Egipćane (r. 23). Ono što Izraelci čine udovicama i siročadi i sami će doživjeti. Ovdje se očituje matematika Božje pravde koja je razmjerna onome što Izrael čini drugima. Radi toga je sjećanje na Božje djelo prema njegovu narodu koji je bio u istoj situaciji u Egiptu osnova za isto ponašanje prema strancima i pridošlicama u vremenu kad je Izrael ušao u svoju zemlju i u njoj postao svoj na svome.
Zakoni o beskamatnoj posudbi novca onima koji su prisiljeni posuditi nastavljaju istu misao o Božjoj naklonosti onima koji su u ranjivom položaju. Ovdje nije riječ o trgovačkom ili bankarskom kreditu, nego o zajmu siromahu koji nema sredstava za život. Bezdušno ponašanje prema siromahu i uzimanje kamate (nešeḵ – ugriz) koja još više osiromašuje i poput zmije „odgriza“ od posuđene glavnice predstavlja iskorištavanje tuđe nevolje radi vlastite zarade (r. 24). Novac posuđen sunarodnjaku i siromahu ne smije biti sredstvo zarade, nego u tom slučaju treba biti sredstvo spašavanja života i zaštite ljudskog dostojanstva. Čak i kad je čovjek prisiljen posuditi novac, on ne smije izgubiti ono što mu omogućuje dostojanstven život. Zato i uzimanje u zalog ogrtača i vraćanje prije zalaska sunca čita se kao praktičan čin priznavanja dostojanstva onome koji zbog neimaštine nema gdje spavati niti se čime pokriti. Sve to valja činiti prema sjećanju na Božje milosrđe (ḥannûn) (r. 26) koje je Izrael od Boga primio. Svo imanje, zemlja i njezini plodovi, bogatstvo, baš sve je dar Božjeg milosrđa. Sve što god imamo Božje je vlasništvo, a njime čovjek treba spašavati živote drugima, a ne ih ugrožavati. Tako se ovaj tekst može razumjeti kao govor o ekonomiji i postupanju s novcem. Ekonomija nipošto nije neutralna i odvojena od vjere. Odredbe iz odlomka Izl 22,20-26, premda su stare oko tri tisućljeća vrijede i u današnjim ekonomskim odnosima. Bog koji je uvijek milostiv i danas traži ljubav prema bližnjemu.
Otpjevni psalam: Ps 18,2-4.47.51
Izabrani reci Ps 18 usredotočuju misao slušatelja na ljubav prema Bogu (r. 2) koji je apsolutna sigurnost (r. 3) i izvor života (r. 47). Ovi su reci izraz vjerničkog povjerenja u Boga koji štiti pripadnike svoga naroda od svih neprijatelja. Bog koji štiti ugrožene, sirote i udovice, je isti onaj Bog koji je štitio kralja Davida od njegovih neprijatelja. Sjećanje na Božja djela spasenja i njegova milosrđa izazivaju vjernika činiti dobro isto onako kako je Bog njemu učinio. Ovi se reci mogu, dakle, razumjeti kao iskaz zahvalnosti za sva primljena dobra od Gospodina, ali i kao poziv da se njegova dobrota proširi po našem djelovanju.
Drugo čitanje: 1Sol 1,5c-10
Nastavlja se čitanje Pavlovog uvoda u 1 Sol koje smo započeli prošle nedjelje (1,1-5b). Odlomak 1,5c-10 opisuje konkretnu situaciju solunske zajednice nakon Pavlovog odlaska. Pavao je morao žurno napustiti Solun (Dj 17,5-10), a kasnije je poslao Timoteja da posjeti zajednicu i provjeri stanje u njoj (1 Sol 3,1-6). Timotejev pozitivni izvještaj koji je Pavao primio je ohrabrujući. Solunski kršćani su u neprijateljskom okružju od strane židovske zajednice (Dj 17,5-9) i od strane pogansko-rimskog društva, koje je njihovo odbacivanje carskog kulta smatralo potkopavanjem i sabotažom političkog sustava, nisu samo opstali i održali svoje zajedništvo, nego je njihova Crkva postala uzor svim drugim kršćanskim zajednicama u Makedoniji i Ahaji. U ovom odlomku nastavlja se zahvaljivanje (eucharistia) koje je započeto u Sol 1,2 i proteže se kroz cijela prva tri poglavlja. Prihvaćanje evanđelja u Solunu (r. 5c-6), i širenje kršćanskog svjedočanstva (r. 7-8) donijelo je konkretne plodove osobnog obraćenja i širenja Crkve (r. 9-10).
Hvaleći Solunjane i njihov uspjeh u vjeri Pavao daje teološke temelje onome što se događa. Na teološki način objašnjava povezanost obraćenja i misionarskog svjedočenja. Obraćenje se očituje ponajprije kao preokret od štovanja idola (poganskih božanstava) k pravom štovanju Boga (r. 9). Obraćenje nije samo razumsko slaganje s evanđeoskim naukom, nego aktivno služenje i provođenje u život načela koje je Pavao propovijedao. Zajednica vjernika, koja je proizašla iz primanja i življenja evanđelja, postaje uzor (typos) drugim zajednicama (r. 7), pa se na temelju praktičnog življenja vjere među Solunjanima širi Crkva u drugim mjestima (r. 8), kao što se i na temelju Pavlova svjedočanstva ukorijenila vjera među vjernicima u Solunu (r. 6). Međutim, življenje vjere ne zaustavlja se samo na praktičnom zajedničkom životu u ovozemnoj stvarnosti, nego ima eshatološko usmjerenje. Život u sadašnjosti, oblikovan evanđeoskim vrednotama, živi se kao svjedočanstvo drugima ne radi osobne koristi, nego radi iščekivanja ponovnog dolaska Krista – Parousije. Ovdje možemo pronaći najstarije temelje onoga što se u suvremenom nauku naziva teologija misijskog poslanja Crkve. Uzoran kršćanski život i praktično svjedočanstvo evanđeoskih vrijednosti u nekoj zajednici uvijek postaje svjedočanstvo za druge i širi se kao model pravednog života među ljudima i narodima.
Misijsko poslanje crkve izvire iz dvostruke ljubavi koju Isus naučava u evanđelju. Solunski vjernici, iskazali su svoju ljubav prema Bogu svojim obraćenjem, a postavši uzornim kršćanima svjedočili su ljubav prema drugim ljudima. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu koja se očituje u konkretnoj kršćanskoj zajednici postaje svjedočanstvo i uzor drugima te privlači na nasljedovanje.
Solunska zajednica koja nije bila ni brojčano velika niti politički moćna, nego tek malena skupina ljudi bez velikog društvenog utjecaja na ekonomske i kulturne tokove u poganskoj rimskoj koloniji, postala je uzor (typos) drugim crkvama jer je radikalno promijenila način svoga opstanka u društvu. Od nevidljive i društveno marginalne skupine ljudi, Solunska zajednica postala je društveno relevantna i vidljiva, važna i uzorna za cijelo društvo u Solunu. Mala skupina vjernika je svojim uzornim kršćanskim životom promijenila ne samo društveno, političko i ekonomsko ozračje svoga grada, nego je postala uzorom po cijeloj Makedoniji i Grčkoj. Prisutnosti kršćana u sekulariziranoj kulturi ne mjeri se brojnošću i povijesnom kulturnom dominacijom, nego kvalitetom kršćanskog života koja postaje vidljiva drugima. Svjedočanstvo vjere malenog broja kršćana, koje unutar nepovoljnog društvenog ozračja pruža jasnu i djelotvornu alternativu ekonomskom, socijalnom i političkom ponašanju većine, predstavlja misijsko poslanje Crkve i postaje relevantan uzorak na kojemu se može graditi novo i kvalitetnije društvo.
Evanđelje: Mt 22,34-40
Odlomak Mt 22,34-40 je nastavak rasprave između Krista i religijskih i narodnih vođa u jeruzalemskom Hramu tijekom tjedna prije Isusove muke (Mt 21–23). Nakon neuspjelih pokušaja postavljanja dviju zamki (o porezu Caru i o uskrsnuću mrtvih), farizeji se ponovno okupljaju i jedan od stručnjaka za tumačenje Zakona postavljaju treće pitanje – zamku o najvećoj zapovijedi. Rabinske škole toga doba raspravljale su o pitanju „najveće zapovijedi“ koja bi bila temeljna odredba Zakona i „zlatno pravilo“ kojim bi se sažele sve biblijske odredbe o kojima: „visi sav Zakon i Proroci“ (r. 40). U rabinskoj literaturi spominje se škola rabina Hillela, zatim rabina Akiba i rabina Simlaia koje su naučavale različite pristupe o ovoj problematici. Radilo se, dakle, o raznim teološkim školama koje su zastupale i drugačije izricale biblijski teološki nauk, a međusobno su bile suprotstavljene.
Pitanje upućeno Isusu: „Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?“ zahtijevalo je od njega odgovor kojim bi se on trebao svrstati uz jednu od sukobljenih teoloških tumačenja i izabrati jednu od već postojećih sukobljenih strana. Iz Isusova odgovora je vidljivo da se prijepor krije u tumačenju je li važnije ljubiti Boga ili ljude. Isus na to pitanje ne daje odgovor, nego ga preoblikuje. Ne odgovara samo jednom zapovijedi već ujedinjuje obje pokazujući ih kao neodvojive. Isusov odgovor, nadalje, pokazuje da se on ne želi uplitati u postojeće sukobe i birati teološke stranke, nego da je njegov pristup utemeljen na izvornom biblijskom tumačenju, daleko od bilo kakvog oblika fundametalizma i teoloških konfrontacija.
Isusov odgovor oslanja se navođenjem najpoznatije i najčešće molitve Izraela koja se sastoji od izgovaranja riječi zapisanih Pnz 6,5. Ova se molitva molila barem tri puta na dan i u svakom drugoj prilici, a njezino religiozno i kulturološko značenje odgovara kršćanskoj molitvi Oče naš. Ta židovska svakodnevna molitva, koja nosi naziv Šema, jer počinje pozivom „Čuj (Slušaj) Izraele“ (Šema Išrael), u prvom je dijelu ispovjest vjere u jednoga Boga, a u drugom dijelu govori se o pristalom odgovoru molitelja Bogu koji Isus navodi: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“ (r. 37). Dok se u hebrejskom tekstu navodi kako Boga treba ljubiti srcem (lēḇāḇ), dušom (nep̄eš), svom (nutarnjom) snagom (meʾōḏ), u Matejevom tekstu zamjenjuje se nutarnja snaga umom (mišlju,razumom) (grč. dianoia), što sugerira naglašavanje intelektualne dimenziju ljubavi prema Bogu. Ova zamjena nije slušajna, jer u kontekstu govora pred farizejima i drugima koji se ponose svojim znanjem i umnim sposobnostima, Isus naglašava da ljubav prema Bogu uključuje intelektualnu snagu. Intelektualne teološke razmirice ne bi smjele unositi razdor i dovoditi do sukoba, nego bi trebale biti iskaz ljubavi prema Bogu.
Isus, nadalje ne postavlja hijerarhiju u važnosti zapovijedi, nego ljubav prema Bogu stavlja na istu razinu s ljubavlju prema bližnjemu. Upravo se tu krije Isusov specifičan odgovor (r. 39). Izraz „ovoj slična“ (homoia) ne govori da je druga zapovijed „također važna“, nego da je u biti povezana s prvom i ima istu težinu i važnost. Isus spaja dvije zapovijedi koje u tradicionalnom rabinskom rangiranju nisu bile spojene, i tvrdi da su one jedno. Ne radi se o dva odvojena zahtjeva, nego o dva vida kršćanske ljubavi koje uključuju cijelo ljudsko biće, sve dimenzije ljudskosti: srce, dušu i misao, a ne samo emocionalnu osjetljivost. O povezanosti ljubavi prema Bogu i bližnjemu svjedoči čitava starozavjetna biblijska predaja: Tora i Proroci. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu su neodvojive u vjerovanju i u praksi kršćanskog života.
Propovjednik bi prilikom tumačenja ovog odlomka trebao paziti da ne naglašava samo ljubaznost prema drugima kao sentimentalni vid kršćanskog života, nego da upotrijebi Isusovo izričito naglašavanje ljubavi koja obuhvaća djelovanje cijelim intelektom i svim snagama ljudskog bića. Također je važno ne pribjeći osakaćivanju evanđeoske poruke isključivo na „ljubav“ (ljubi i čini što hoćeš!) što bi moglo dovesti do pomisli kako je novozavjetna poruka obrisala ili izblijedila vrijednost starozavjetnog Zakona i Proroka. Isus nipošto ne ukida Zakon (Toru) nego tvrdi da kršćanska ljubav nije zamjena za pravednost koju traži Zakon i propovijedaju Proroci. Separatistička interpretacija omogućuje da se ljubav prema Bogu pretvori u privatnu pobožnost, a ljubav prema bližnjemu u ljubaznost i sekularnu etiku. Propovjednikova zadaća bi se mogla svesti na jednostavno ukazivanje neodvojivost odredbi Zapovijedi ljubavi u suvremenom kontekstu kršćanskog života. Odvajanje „liturgijske pobožnosti“ i „socijalnog angažmana“ u korijenu je nemoguće. Ljubav prema Bogu koja se ne očituje u ljubavi prema bližnjemu jest iluzija. Ljubav prema bližnjemu koja se ne ukorjenjuje u ljubavi prema Bogu gubi teološki temelj.